Govor predsjednika Mesića na godišnjoj skupštini Društva za jugoistočnu Europu

Poštovani gospodine Erler,
Uvaženi profesore Markschies,
Gospođe i gospodo,

Prije svega dozvolite mi da ovoj renomiranoj instituciji iskreno zahvalim na tome, što mi je svega nekoliko dana prije isteka mojega desetgodišnjeg predsjedničkog mandata omogućila da napravim neku vrstu bilance moje političke karijere. Točnije bi bilo reći: moje dosadašnje političke karijere, jer ja ni kao bivši predsjednik nemam namjeru biti neaktivan. To napominjem samo usput.
Bilo bi, mislim, dosadno kada bih vam naprosto iznosio svoj životopis. A i ne vjerujem da to očekujete. Opredijelio sam se za drugačiji, a nadam se i atraktivniji pristup temi. Govorit ću o pojedinim razdobljima mojega života, o tome kako su me ta razdoblja obilježila, ali i o tome koje su karakteristike mojega političkoga djelovanja, koja su moja uvjerenja i opredjeljenja njihova posljedica.
Moram ipak početi s – početkom, drugim riječima s djetinjstvom. Ja sam, naime, kao dijete doživio Drugi svjetski rat. Vidio sam najprije kako su iz škole koju sam pohađao nestali moji suučenici – Židovi i Romi. A nestali su od danas na sutra. Naravno, da mi djeca nismo razumjeli o čemu je riječ, odrasli su znali, ali su iz straha šutjeli. Kroz to upoznao sam i okupaciju, ali i karakter kvislinške države koja se, doduše, nazivala Hrvatskom, ali koja nije bila ni država, ni nezavisna, ni hrvatska.
Kada kažem da nije bila hrvatska, onda prije svega mislim na činjenicu da je sve ono što je zavrjeđivalo respekt u hrvatskome društvu bilo na strani antifašističkog otpora – bilo aktivno, bilo tajnom potporom. Ubrzo, našao sam se na oslobođenom području, najvećem oslobođenom području u okupiranoj Evropi. Doživio sam početke funkcioniranja nove vlasti – išao sam u školu, vidio kako se stvara mreža zdravstvene zaštite, vozio sam se čak i željeznicom.
Na samome kraju rata, pred naletom njemačkih snaga koje su se povlačile iz Grčke, morali smo izbjeći u Mađarsku, gdje su nas najprije prihvatile bugarske, a potom sovjetske snage. Čim se stanje u Hrvatskoj konsolidiralo, vratio sam se. Moram još dodati da je moj otac bio aktivni sudionik antifašističkog pokreta na čijem su čelu – to je nepobitna činjenica – stajali komunisti, ali čiji su pripadnici – a to je također nepobitna činjenica – u većini bili nekomunisti.
Dakle tada, u danima Drugoga svjetskog rata, ja sam spoznao što su fašizam i nacizam na djelu, vidio sam rezultate politike onih hrvatskih snaga koje su se opredijelile za to da budu saveznice sila Osovine. I tada sam, kao dijete, stekao spoznaju koju nisam promijenio do dana današnjega, dapače, ona je danas čvršća nego ikada, da je – naime – fašizam zločin u ideji i u realizaciji te ideje. Bolje i točnije definicije mislim da nema.
U tim dječjim iskustvima treba tražiti korijene mojega antifašizma, ali i razloge zašto sam tako uporno – često uz nemale otpore – u svojim predsjedničkim godinama inzistirao na antifašizmu kao na temelju moderne hrvatske države. Dakle – ne samo zato što je tako zapisano u hrvatskome Ustavu, nego zato što sam zločinački fašizam vidio i doživio na djelu, jednako kao što sam na djelu doživio i herojstvo antifašističkih boraca za slobodu.
U Jugoslaviji, sazdanoj – barem u teoriji - na novoj matrici, bitno različitoj od one monarhističke, u Jugoslaviji – federaciji ravnopravnih naroda u njihovim saveznim državama, republikama, završio sam školu i nakon toga studij prava. Kao mladić sudjelovao sam i na tzv. omladinskim radnim akcijama. Bio je to projekt smišljen u prvome redu zato da bi zbližio mlade iz svih dijelova Jugoslavije, nakon rata koji je – osim što je bio izraz otpora okupaciji – u mnogome imao i obilježja građanskoga, međunacionalnog i vjerskog rata.
Današnji mladi o tome znaju malo, ili ništa, ali činjenica je da su na te radne akcije dolazili mladi iz cijeloga svijeta. Kao predsjednik Hrvatske imao sam prilike susresti i neke strane državnike koji su mi se pohvalili svojim sudjelovanjem u obnovi Jugoslavije. Bilo je to, dakle, vrijeme obnove, vrijeme poleta i samopouzdanja koje je karakteriziralo Jugoslaviju, osobito nakon sukoba Tito – Staljin.
Danas je, barem na području bivše Jugoslavije, moderno govoriti o Titu kao o autokrati, diktatoru, inicijatoru masovnih ubojstava nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Istina je – Tito nije bio demokratski vladar, mada je uživao nepobitnu podršku goleme većine stanovnika. Bio je čovjek, politički formiran u komunističkom duhu i iskreno uvjeren da komunističkoj partiji i samo njoj, odnosno Savezu komunista – kako se ona kod nas zvala - pripada pravo vođenja zemlje i upravljanja sudbinom naroda.
No, u isto vrijeme Tito je bio i nacionalista – ne hrvatski, mada je on bio Hrvat, još manje srpski, mada je desetljećima stolovao u glavnome gradu Srbije koji je bio i glavni grad federacije. Ne, Tito je bio jugoslavenski nacionalista, spreman da u ime obrane nacionalnih interesa Jugoslavije, a još više demonstriranja njene neovisnosti, najprije ruši američke avione koji su bez dozvole prelijetali Jugoslaviju, a potom da se odupre Staljinu pred kojim je drhtala cijela istočna Evropa, ali zapravo i ostatak svijeta.
Moja mladost u komunističkoj Jugoslaviji ostavila mi je pečat nepopustljivosti, kada sam uvjeren da sam u pravu i da radim za korist svoje domovine. To što govorim nije nikakva apologija komunizma, jer bi se s mnogo argumenata moglo raspravljati o tome zaslužuje li režim koji je tada vladao u Jugoslaviji uopće naziv komunistički, ili je možda točnije nazivati ga neovisnom autokracijom s izraženom socijalnom notom.
O likvidacijama zarobljenika – pripadnika kvislinških postrojbi – koji su odbijali predaju punih tjedan dana nakon službenoga završetka Drugoga svjetskog rata u Evropi, niti se tada govorilo, niti se puno znalo. Obitelji nekih dobile su kratku obavijest da je „taj i taj“ izveden pred Narodni sud, osuđen na smrt zbog suradnje s okupatorom i da je presuda izvršena. Mnogi nisu dobili nikakvu obavijest. Tek – ljudi su nestali.
Naravno, da je to zločin i naravno da takvo postupanje zaslužuje svaku osudu. Činjenica je, međutim, da su se slične stvari događale širom do tada okupirane Evrope i da ni jedan čelnik nekoga pokreta otpora nikada zbog toga nije prozivan. Teško mi je vjerovati da Tito za likvidacije nije znao, mada je činjenica da ne postoje dokumenti koji bi tako nešto dokazivali – kod nas nije bilo Wansee konferencije na kojoj bi bilo zaključeno likvidiranje zarobljenika.
Postoje, međutim, pisane i ponovljene Titove naredbe s kraja rata kojima imperativno traži da se za zarobljenicima postupa u skladu sa Ženevskim konvencijama. Govorim o tome malo opširnije, jer je to tema koja me pratila svih deset godina mojega predsjedničkog mandata, a definiranje odnosa prema ratnim zločinima, i to objektivnoga odnosa, nametnula su nam mnoga zbivanja i iz ratova u kojima se raspala jugoslavenska federacija.
Nakon studija krenuo sam u pravničku karijeru, da bih na kraju postao sudac. Bio sam, a to nikada nisam sakrivao, i član Saveza komunista. S jedne strane vidio sam u njemu snagu koja je vukla zemlju prema naprijed, a s druge – bit ću krajnje otvoren – članstvo u jedinoj i vladajućoj političkoj stranci mnoge je stvari u životu činilo jednostavnijima. To me, međutim, nije spriječilo da godina 1965. uđem na političku scenu na način koji je, doduše, bio legalan, ali nimalo jednostavan, a politički u određenoj mjeri i rizičan.
Tadašnji zakon omogućavao je, naime, da na izbore – osim kandidata koje je kroz masovnu organizaciju koja se zvala Socijalistički savez određivala Partija – izađu i oni kandidati koji dobiju pisanu potporu stotinu građana. U mojem rodnom mjestu, Slavonskoj Orahovici, nije mi bilo teško prikupiti stotinu potpisa. Izašao sam na izbore i pobijedio, usprkos protukandidatima Socijalističkoga saveza.
Iz toga iskustva nosim spoznaju da ima smisla ići i neortodoksnim putovima, da ne treba slijepo prihvaćati ono za čim se povodi većina.
Ne, ja time nisam demonstrirao nikakvo disidentstvo. Ali, pokazao sam da se može i drugačije – u skladu sa zakonom, ali ipak – drugačije. Vrijeme disidentstva doći će tek godine 1971.
U međuvremenu bio sam gradonačelnik mojega rodnoga mjesta i, služeći se i opet neortodoksnim, ali ne i nelegalnim metodama, nastojao sam potaknuti gospodarski razvoj. Zasmetao sam, ipak, partijskim tvrdolinijašima, pa je čak i do Tita došla priča o tome kako neki mali predsjednik općine u Slavoniji uspostavlja kapitalizam. Ipak, nitko me tada nije dirao, niti sam snosio bilo kakve posljedice.
I opet jedno novo iskustvo i nova spoznaja koja će mi itekako pomoći u predsjedničkim godinama – hrabrost se isplati, ona nije isto što i nepotrebni rizik, ako čovjek zna što radi i zašto to radi.
Godine 1971. bio sam, kao član Saveza komunista sudionik reformskog pokreta koji je danas poznat pod imenom Hrvatsko proljeće. Njegovi su inicijatori smjerali na reformu federacije i u početku su imali izričitu Titovu podršku. No, s vremenom stvari su počele izmicati kontroli, sve su glasniji postajali oni koji su – za tadašnje vrijeme – postavljali potpuno nerealne zahtjeve, na primjer: formiranje hrvatske vojske i mjesto za Hrvatsku u Ujedinjenim narodima, a kada su studenti u Zagrebu proglasili štrajk ultimativno tražeći promjenu saveznog zakona o raspolaganju devizama, stvar je bila osuđena na propast.
Tito se našao u procjepu između vodstva Armije koja je u našem pokretu vidjela opasnost za socijalizam i jedinstvo zemlje i ponude sovjetskoga vođe Brežnjeva da pruži „bratsku pomoć“. Pragmatičan, kakav je bio, a orijentiran do kraja na očuvanje Jugoslavije, Tito je digao ruke od nas i proglasio nas opasnim nacionalistima s kojima treba razračunati. Nastupilo je vrijeme smjena i čistki, negdje većih i grubljih, negdje manjih i kozmetičkih.
Ja sam potpao pod onu prvu kategoriju i završio sam u zatvoru, gdje sam proveo godinu dana. Govorim to bez ikakvoga osjećaja gorčine. Znao sam u što se upuštam, nastojao sam s dijelom vodstva reformskoga pokreta spriječiti najgore, ali kada je došlo vrijeme obračuna nisam svojim dojučerašnjim suborcima okrenuo leđa. Dijelio sam njihovu sudbinu pri čemu odgovorno tvrdim da politički zatvorenici, pripadnici Hrvatskog proljeća, u zatvorima nisu bili maltretirani. Druga je stvar to, što sam nakon izdržane kazne imao golemih teškoća da nađem posao i da godinama nisam mogao putovati u inozemstvo.
Iz toga razdoblja, odnosno na temelju toga iskustva, ponio sam spoznaju o potrebi, zapravo neizbježnosti, da se snose posljedice za vlastite postupke i da se iskazuje solidarnost s onima s kojima se dijele ista uvjerenja i stremi istim ciljevima.
Kao bivši politički zatvorenik, još k tome i izbačen iz Saveza komunista, u sedamdesetim godinama u političkome životu nisam imao mjesta. Zaposlio sam se napokon na čelu jednoga uspješnoga arhitektonskoga biroa. Vodio sam poslove, trudio se da dobijemo nove narudžbe – i u Jugoslaviji, i u svijetu - a projekte su – naravno – izrađivali oni čija je to struka.
I stekao sam još jednu životnu spoznaju: što god čovjek radio, poslu se mora predati potpuno i nastojati da u njemu ostvari najbolje moguće rezultate.
Godine 1980. umro je Tito i počelo je urušavanje Jugoslavije, mada to za mnoge još nije bilo do kraja razvidno. Srećom, a vjerojatno shvaćajući da će poslije njega federaciju biti teško održati, Tito je godine 1974. prihvatio novi ustav kojim je najprije uvedeno kolektivno državno vodstvo u kojemu su ravnopravno bile zastupljene sve republike i pokrajine. Naglašavam ovo: i pokrajine, jer to valja znati u kontekstu onoga što će se mnogo godina kasnije događati s Kosovom.
Dalje - Ustav iz 1974., a to mnogo govori o Titu kao političaru, najvećim je dijelom omogućio realiziranje zahtjeva, govorim o onim realnima, što smo ih isticali za vrijeme Hrvatskoga proljeća. I napokon, taj je Ustav dao pravnu podlogu koja će početkom devedesetih godina omogućiti osamostaljenje Hrvatske.
Mada sam bio do grla u poslovima izgrađivanja škola i sportskih dvorana, politika me nikada nije prestala privlačiti. Pa sam se potkraj osamdesetih godina, u vrijeme kada se naziralo da nastupa razdoblje višestranačja i političkog pluralizma, priključio osnivačima Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja će pod vodstvom Franje Tuđmana osvojiti vlast na izborima godine 1990. S obzirom na to kako će se kasnije ta stranka profilirati, moram reći da su u njezinome originalnome vodstvu bili sve redom antifašisti.
Hrvatska i Slovenija, zakoračivši na put pluralizma, tražile su reformu federacije. Bilo je to vrijeme kada se na razini savezne države praktično raspao Savez komunista, jer nije mogao izdržati nalet nacionalizma nove političke zvijezde Srbije, Slobodana Miloševića. I taj isti Milošević bio je taj koji je spriječio sve pokušaje da se dođe do rješenja krize federacije. Postojao je tada plan o tome da sve republike proglase samostalnost i da dan nakon toga potpišu konfederalni ugovor koji bi važio nekoliko godina, pa bi se nakon toga procijenilo što i kako dalje.
Na žalost – sve je palo na Miloševićevom protivljenju. I ne samo to. Uspio je, igrajući na kartu velikosrpskog nacionalizma, uz parolu: gdje živi i jedan Srbin, tamo je Srbija, pobuniti dio srpske manjine u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini. Kao predstavnik Hrvatske bio sam tada član, odnosno predsjednik Predsjedništva Jugoslavije. I bio sam to toliko dugo, dok je federacija – koliko-toliko – postojala. A kada se i Predsjedništvo raspalo, vratio sam se u Zagreb, uz izjavu kako Jugoslavije više nema, pa je moj posao završen.
Pokušavao sam senzibilizirati i međunarodnu javnost, upozoravajući na prijeteći rat i tražeći preventivno djelovanje Ujedinjenih naroda, ali – bez uspjeha.
I danas sam čvrsto uvjeren da rat nije bio neminovan, da smo se mogli razići u miru kao Česi i Slovaci. Milošević to nije dozvolio i to je njegov povijesni grijeh, pa i više od toga: zločin. Kada je dezorijentirano vodstvo Jugoslavenske narodne armije prešlo na njegovu stranu, kada su pripadnici drugih naroda napustili tu armiju i ona se, sa svojim velikim arsenalom, pretvorila u srpsku armiju, podržavajući otvoreno pobunu u Hrvatskoj, bilo je, međutim, očito da je rat neizbježan.
Izloženi unutarnjoj pobuni koja je u obliku agresije bila podržavana izvana, morali smo - u uvjetima rata - stvarati vojsku i državu, te obraniti tu državu. Sve je govorilo da smo osuđeni na neuspjeh, ali uz potporu goleme većine naroda, nismo se povukli. I uspjeli smo u svemu, na žalost uz golemu cijenu u ljudskim životima i uništenim egzistencijama, a uz to i uz nedvojbeno počinjene ratne zločine i s hrvatske strane, koje ni na koji način ne može umanjiti, niti relativizirati činjenica da su pobunjenici počinili više zločina.
Rat je zatrovao međunacionalne odnose, otvorio prostor za plasiranje neutemeljenih klišea o drugima i drugačijima, a pod krinkom demokracije provukao se podli obračun s antifašizmom prikriven razračunavanjem s komunizmom koji – to moram naglasiti – u bivšoj Jugoslaviji nije bio ni sličan sustavu pod kakvim su stenjale zemlje istočne Europe.
I još jedna dodatna kolateralna posljedica rata – pod utjecajem dijela Hrvata, povratnika iz emigracije, išlo se putem homogeniziranja nacije na osnovi u najmanju ruku toleriranja falsificiranja povijesti Drugoga svjetskog rata. Posve konkretno: uzor se tražio u zločinačkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pa su se neki čak i javno hvalili ratnim savezništvom s Trećim Reichom. Pustili smo tada iz boce poslovičnog duha i s njime imamo posla još i danas.
Moram priznati: usprkos mojem čvrstom antifašističkom opredjeljenju dao sam se u nekoliko trenutaka zavesti tom atmosferom, osobito kada sam prikupljao novac za obranu među hrvatskim iseljeništvom.
Iz toga razdoblja stekao sam još tri životne spoznaje: prvo, ne povlači se, kada si uvjeren u ispravnost onoga što činiš, pa i onda kada izgleda kako nemaš izgleda na uspjeh.
Drugo, ne pravi kompromise sa svojim uvjerenjima, jer će te to kad-tad sustići. Velika mi je satisfakcija da mi hrvatski antifašistički borci, koji bi na to imali najveće moralno pravo, to nikada nisu predbacili.
I, treće, nema opravdanja ni za čiji ratni zločin, ali nema opravdanja ni za to da se bilo koji narod proglasi zločinačkim. Krivnju valja individualizirati. Na toj potonjoj spoznaji izrasla je kasnije moja čvrsta i beskompromisna potpora suradnji s Haaškim sudom.
U novoformiranoj državi bio sam među vodećim političarima, na poziciji predsjednika parlamenta i na visokoj stranačkoj dužnosti; i to sve do trenutka kada sam spoznao da predsjednik Tuđman, kojemu ne mogu poreći da je prepoznao i majstorski iskoristio trenutak za hrvatsko osamostaljenje, pregovara s Miloševićem o podjeli susjedne Bosne i Hercegovine u kojoj su se u tome trenutku Bošnjaci i Hrvati grčevito branili od srpske agresije.
U tome nisam želio sudjelovati. Javno sam progovorio protiv takve politike, napustio stranačku i državnu funkciju, formirao novu stranku i postao oporbeni političar, žestoko napadan kako iz vrha politike, tako i iz medija, bliskih tome vrhu.
I ništa me od toga nije smelo, a donijelo mi je i novo životno iskustvo, odnosno spoznaju: nema ničega čime bi se moglo opravdati odricanje od iskrenih životnih i političkih, a naravno i moralnih uvjerenja.
Kada sam godine 1999. najavio svoju kandidaturu za predsjednika Republike, vrlo je malo bilo onih koji su mi davali bilo kakve šanse. Jedan naš poznati politolog rekao mi je tih dana: „Slušaj Stipe, ja bih glasao za Tebe, ali nema smisla, nećeš dobiti ni 2% glasova.“ I, usprkos tome, pobijedio sam. Birači su prepoznali i mene, i platformu na kojoj sam nastupao. A ta je platforma bila zasnovana na svim ovim životnim spoznajama koje sam do sada spominjao i koje sam stjecao u različitim razdobljima mojega života.
Prije deset godina nastupio sam dužnost Predsjednika, u utrci za tu funkciju pobijedio sam još jednom, a napustit ću je za pet dana. U tih deset godina razbio sam međunarodnu izolaciju Hrvatske, doveo je u Atlantski savez i pred vrata Europske unije, te profilirao kao iskrenoga pobornika regionalne suradnje, ali i aktivnog čimbenika svjetske politike.
I tih deset godina donijelo mi je još jednu spoznaju: funkcija, pa ni ona najviša, ne čini čovjeka, a ako podlegnete sirenskom zovu vlasti – na najboljem ste putu da prestanete biti čovjek i da se nakon silaska s funkcije nađete potpuno osamljeni.
Ja ću od 19. veljače, u skladu s našim zakonima, a slično praksi u mnogim drugim zemljama, funkcionirati u Uredu bivšeg predsjednika. I, u to sam siguran, neću biti ni sam, ni usamljen.
Evo, dao sam vam presjek mojega života, kako bih vam pokušao približiti ključna opredjeljenja koja su me vodila: bio sam i ostajem antifašista; bio sam i ostajem pobornik napretka, uključujući hrabro istraživanje novih putova; lojalan sam prema ljudima s kojima idem prema istome cilju i solidaran sam s njima; ne bojim se, niti kalkuliram kada sam uvjeren u ispravnost onoga čemu težim, čvrsti sam pobornik tolerancije i prihvaćanja različitosti, te gonjenja onih koji rade protiv toga, uključujući ratne zločince i – napokon – bio sam i cijeloga života ostao onakav kakav jesam: ozbiljan, temeljit i promišljen u onome što radim, spreman na šalu i opuštanje kada ne radim, osjetljiv na nevolju koja pogađa bilo koga i bilo gdje i nadasve: pobornik istine.
Bio sam i jesam političar, neki mi laskavo pridaju i atribut državnika, ali prije svega bio sam, jesam i ostajem – čovjek.
Hvala vam što ste me saslušali!