exPRH - Evropski dom, Zagreb, 28.05.2015.

Gospođe i gospodo,

cijenjeni posjetitelji,

Okupili smo se da bismo raspravljali o temi koja je u isto vrijeme i važna, i intrigantna. Važna zato, što bez demokracije teško možemo zamisliti budućnost Republike Hrvatske. A intrigantna zato, što je na putu ostvarivanja demokracije bilo i zastoja, i promašaja, pa i sasvim svjesnog miniranja.

Upravo zato ja bih donekle modificirao i naslov teme kojom se bavimo, pa ne bih govorio o Hrvatskoj nakon 25 godina demokracije, nego o Hrvatskoj koja već 25 godina nastoji ostvariti demokraciju. Razlika nije mala, ali - ako želimo biti objektivni - onda ćemo morati priznati da prije četvrt stoljeća u Hrvatskoj nije uvedena demokracija kao da je netko okrenuo prekidač i uključio svjetlo.

Tako se, uostalom, demokracija i ne uvodi. Demokracija je proces, što se kod nas često, a svjesno zaboravlja.

Prije četvrt stoljeća Hrvatska se opredijelila za demokraciju i pošla je mukotrpnim putem prema ostvarivanju toga cilja. Ako mene pitate, mi ga ni do danas nismo do kraja ostvarili. Mi imamo određene elemente bez kojih je demokraciju nemoguće zamisliti, ali samo ti elementi ne čine demokraciju.

Godine 1990. Hrvatska je imala prve višestranačke i slobodne izbore. To je nesporno, baš kao što je nesporno da su slobodni višestranački izbori jedan od bitnih preduvjeta demokracije. Od 1990. svi su izbori u Hrvatskoj takvi. Moram, međutim, dodati da održavanje slobodnih, višestranačkih izbora ne znači i da je ostvarena demokracija, koliko god da se često poseže upravo za tezom: imali su višestranačke izbore, znači - oni su demokracija.

Samo na osnovi činjenice održavanja takvih izbora, to se ne može reći.

Godine 1990. uveden je kroz višestranački sustav politički pluralizam, pri čemu odmah moram reći i ovo: više stranaka imamo, možda čak i previše. Pluralizam u smislu zastupanja raznih političkih opcija također imamo, makar u znatno manjoj mjeri. Jer, naše su se stranke formirale u uvjetima nacionalne euforije i bilo je mnogo važnije da svaka ima prefiks "hrvatska", nego da imaju različite programe.

A politički pluralizam podrazumijeva i postojanje različitih političkih programa, kao - naravno - i mogućnost njihovog slobodnog iznošenja i zastupanja. Pogledamo li ključne stranke na hrvatskoj političkoj sceni, morat ćemo priznati da se one po programima, o praksi da i ne govorim, baš i ne razlikuju previše. Sve su to više ili manje stranke centra i desnog centra. Socijaldemokrati, ovakvi kakvi su danas, sigurno nisu ljevica, a teško da bismo ih mogli svrstati i u lijevi centar.

Na desnom krilu, da tako kažem, imamo niz zaista desnih, pa i radikalno desnih, ponekada i jedva prikriveno neofašističkih strančica, no one dobivaju na važnosti samo ako se okupe oko stožerne desne stranke i tako ojačaju njezinu poziciju. Inače su zanemarive, koliko god da su potencijalno opasne, jer svojim idejama mogu kontaminirati mlade, nedovoljno obaviještene ljude.

Javile su se i stranke koje aspiriraju na to da ih se smatra lijevima, ali moja je procjena da su sve one zapravo još uvijek u potrazi za svojim pravim profilom. Lutaju  između ljevičarstva u kombinaciji s nacionalizmom, pa onoga izrasloga na idejama "zelenih", sve do političkih grupacija koje su posvećene jednom, relativno usko definiranom, u pravilu socijalnom cilju, pa na toj platformi koja prividno jest lijeva okupljaju i neke koji zaista spadaju u ljevicu, ali i neke koji su znatno bliže desnici.

Zašto sve to govorim? Zato da bih pokazao kako Hrvatska još uvijek nema politički pluralizam zasnovan na izdiferenciranim, jasno definiranim, različitim i razgraničenim političkim platformama. Našim strankama nedostaju konkretni programi, ne mislim sada na ono što se pod tim imenom servira javnosti u vrijeme izbornih kampanja, nego na dugoročne, cjelovite programe koji bi nudili odgovore na pitanja: što određena stranka želi, koji su joj ciljevi, kako ih namjerava ostvariti i na čiju podršku pri tome računa.

Imamo, međutim, stranke koje su jako dobro shvatile sve prednosti vlasti i koje se bore za vlast kako bi te prednosti mogle ostvarivati. Zato i nije bez osnova kada se govori, a to često možemo čuti, da Hrvatska nema demokraciju, nego partitokraciju.

U takvim uvjetima i slobodni izbori nisu, barem nisu do kraja ono što bi u demokraciji morali biti: prilika da građani odluče, na osnovi ponuđenih programa, za koju će se političku opciju opredijeliti. Naši su izbori, govorim o parlamentarnim i lokalnim izborima, predsjednički su nešto drugo, svi redom bili izjašnjavanje "protiv", a ne izjašnjavanje "za". Ponavljam: svi redom.

Biračima je bilo dosta jednih i okretali bi se drugima, uglavnom samo prividno različitima. Ne zato što su ove druge htjeli, nego zato što one koji su do tada bili na vlasti više nisu htjeli. Pa nije nimalo netočno reći kako su izborne pobjednike na vlast primarno dovodili njihovi prethodnici, a znatno manje slobodna volja građana, dobro inormiranih i motiviranih da - na osnovi programa - glasaju baš za njih.

I to je velika mana našega sustava, odnosno jedan od ključnih pokazatelja da Hrvatska ni nakon 25 godina nije postala demokratski zrela država i društvo.

Činjenica je da se putem demokracije pošlo u uvjetima rata kojim je Hrvatska morala braniti svoju netom proglašenu neovisnost. Rat je bio izgovor i pokriće za što-šta apsolutno neprimjereno demokraciji, ali poštapalica "rat je", ili "takva su vremena" poslužila je mnogima: s jedne strane da opravdaju ono što su činili, a s druge - da zatvore oči pred pojavama pred kojima se oči ne smiju zatvarati.

S ostacima i recidivima takvoga mentaliteta, takvoga načina promišljanja, borimo se i danas. Dapače, oni koji se boje sankcija zbog učinjenoga, ali i oni koji se stide priznati da su šutjeli, kada se šutjeti nije smjelo, uvjeravaju nas da je sve to "demokracija", pa smo ne baš rijetko svjedocima kako se demokracijom proglašavaju i bezakonje, i anarhija, i netolerancija, i isključivost, bilo nacionalna, bilo vjerska.

I sve to ide "pod firmom" ispravljanja grijeha iz vremena komunizma, slobode govora, prava svakoga da kaže što misli, odnosno - sažeto u kratku formulu - "ovo je slobodna zemlja". A ja vam kažem da zemlja u kojoj jedni mogu sve, a drugi se često boje i otvoriti usta, u kojoj jedni imaju sva prava, a drugi ne mogu ostvariti ni ona prava koja im jamči zakon, u kojoj se nekažnjeno može falsificirati povijest i širiti mržnja, kako bi se pogodovalo jednima, a zakidalo druge - takva zemlja nije slobodna.

Ne smijemo dozvoliti da postanemo robovi, a još manje taoci ispraznih formula, iza kojih se kriju opasne namjere. A to nam se događa.

Ne smijemo dozvoliti da mediji, odreda komercijalizirani, s izuzetkom javnog servisa koji je pošao pogrešnim putem oponašanja svojih komercijalnih konkurenata, ne smijemo - dakle - dozvoliti da mediji postanu rasadnici mržnje, netolerancije i povijesnog revizionizma. A upravo to nam se događa.

Ne smijemo dozvoliti da javna scena postane bojno polje na kojemu se neće sukobljavati argumenti i protuargumenti, nego uvrede, objede, laži i insinuacije na jednoj strani i blijedi i unaprijed na neuspjeh osuđeni pokušaji da se na njih odgovori metodom dijaloga. A to nam se sve češće događa.

Ne smijemo dozvoliti da nestane kultura dijaloga, da bude zaboravljeno što znači "čuti i drugoga", zašto se kaže "najprije saslušaj, a onda odgovori". A to je postalo već redovno stanje.

I, što je esencijalno, ne smijemo dozvoliti da zakoni važe za jedne, a ne važe za druge, da važe danas, a ne važe sutra, da važe ovdje, a ne važe ondje. Drugim riječima, ne smijemo dozvoliti selektivnu primjenu zakona, a ona je - usprkos određenim pozitivnim pomacima na tome području - još uvijek itekako prisutna. Trebamo, ukratko, vladavinu prava.

Tebamo sustav u kojemu se ne može dogoditi da čak i s vrha države čujemo poruku "ako se većina ne slaže sa zakonom, onda ga treba mijenjati". I to samo zato što se negdje pojavila skupina galamđija i sileđija kojoj su mediji, željni senzacija, dali prostor kakvoga ne zaslužuje. Zna se tko je i kako donio zakone, a zna se i tko i kako ih može mijenjati, odnosno donositi nove.

Trebamo sustav u kojemu ministar neće moći reći: "Znam da je nešto protuzakonito, mogao bih to zabraniti, ali neću".

Ulica ne donosi zakone, niti ih mijenja. Niti je ministar, bilo koji ministar, taj koji odlučuje hoće li neki zakon primijeniti, ili neće. Dok je zakon na snazi, on mora vrijediti za sve, u svakome trenutku i u svakome dijelu Hrvatske. I od toga iznimke nema. Ako pristanemo na bilo kakve iznimke, pristali smo na smrt demokracije koja još nije ni sazrela, mada na njoj radimo već 25 godina.

Gledajući unatrag rekao bih da je nesumnjivi uspjeh našega društva da smo se opredijelili za demokraciju. Na osnovi toga opredjeljenja ostvarili smo i određene, ne male, uspjehe i pomake. To nam je i honorirano primanjem u Evropsku uniju.

Ali na putu ostvarivanja demokracije bilo je i propusta i promašaja, a najveći su ovi:

Nedovoljno se dosljedno i odlučno radi na poštivanju i realiziranju ljudskih, posebno manjinskih prava.

Višestranačje još uvijek nije urodilo pravim političkim pluralizmom.

Umjesto slobodnih medija gotovo bez iznimke dobili smo senzacionalizam i površnost.

 A umjesto civiliziranoga društva znanja i dijaloga imamo - na žalost - društvo netolerantnih u kojemu se prijeti revanšizmom i u kojemu snagu argumenata nerijetko zamjenjuje argument snage - uglavnom političke, ali ponekada i one druge.

Prošlo je 25 godina. Samo 25 godina. Pred nama i onima koji dolaze iza nas, još je puno posla.

Hvala što ste me saslušali!