exPRH – BiH 20 godina nakon Daytona, 21.09.2015.

                  Ekselencije,

                  uvaženi visoki gosti i sudionici,

                  gospođe  i gospodo,

U godini smo kada se, ne jednom prilikom, prisjećamo da su od potpisivanja Daytonskih sporazuma prošla puna dva desetljeća. Prisjećamo se svakako s razlogom, jer ti sporazumi, s obzirom na to da su prekinuli užasni rat koji je pustošio ovom zemljom, u kojemu su pale tisuće i tisuće ljudi, a daleko je veći broj bio prisiljen napustiti svoje domove i potražiti sklonište često i u dalekim zemljama, s obziroma na sve to Daytonski sporazumi zaslužuju da ih se nazove povijesnima.

Jer, njihovo je sklapanje omogućilo prekidanje velikoga zla – rata.

No, kada danas, dvadeset godina nakon toga, mirno i objektivno postavimo pitanje: jesu li Daytonski sporazumi postigli išta više od prekidanja rata, jesu li ta dva protekla desetljeća možda postala uzor za razrješavanje postkonfliktnih situacija u višenacionalnim državama, odgovori su – žao mi je što to moram reći – negativni.

Uza svu pokazanu dobru volju, i pored velikog angažmana međunarodne zajednice, jedino dostignuće po kojemu će Daytonski sporazumi biti zapamćeni jest prekidanje rata. Veliko dostignuće – nema sumnje. No, svako rješenje kojim se nešto prekida, u ovome slučaju rat, mora sadržavati i dogovor na pitanje: a kako dalje, drugim riječima: što će biti u miru? I tu je Dayton potpuno zakazao, ali još više od samih sporazuma zakazali su oni koji – svatko imajući u vidu svoju politiku i svoje interese – već dvije decenije proglašavaju sporazume iz Daytona nedodirljivima.

Upravo suprotno je istina. Dayton je prekinuo rat, ali nije odgovorio na pitanje: a kako će biti u miru. I zato ga treba mijenjati!

Pokušao je odgovoriti, ne poričem. Nizom dokumenata, uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine, stvorena je vrlo složena unutarnja struktura, usudio bih se reći – jedinstvena na svijetu, ali struktura koja Bosni i Hercegovni nikada nije omogućila da postane funkcionirajuća država.

Ja ovo ne govorim prvi puta. I relativno nedavno uzrujao sam jednoga sveučilišnog profesora iz Beograda kada sam to ponovio. Vjerojatno će i sada biti onih koji će – na ovaj ili onaj način – izraziti neslaganje s mojim stanovištima. No, mi i jesmo ovdje da bismo iznijeli svoja viđenja i time pomogli Bosni i Hercegovini i svim njezinim građanima.

Ovdje smo da kažemo što mislimo o tome je li i kako je moguće ostvariti jedinstvenost u različitostima i pri tome razvijati naciju, bolje bi bilo reći zajedničku državu. Moje je čvrsto uvjerenje da je to itekako moguće, ali samo uz ispunjenje nekoliko pretpostavki, odnosno prihvaćanje nekoliko istina, ma koliko bolne one mogle biti.

Prva je od tih istina da je za bilo koje postkonfliktno područje u svijetu jedino izučavanja vrijedno iskustvo iz 20 post-daytonskih godina u Bosni i Hercegovini to, da takav model ne treba primjenjivati, odnosno da ga se ne smije primjenjivati, ukoliko se iskreno želi stvoriti osnova za miran ne suživot, nego zajednički život do jučer sukobljenih etniciteta u zajedničkoj državi.

Druga je istina da Dayton nije nedodirljivi i nepromjenjiv, a da oni koji to tvrde imaju na umu vlastite interese, a ne interes Bosne i Hercegovine i njezinih građana.

I treća je istina da se ustrajavanjem na tzv. daytonskoj strukturi, dakle na podjeli na dva entiteta, potkopavaju temelji zajedničke države Bosne i Hercegovine, naglašavam i ovoga puta: jedinstvene države, što ne znači i unitarne. Pa i više od toga: ne samo da se potkopavaju temelji, nego se dovodi u pitanje i opstojnost Bosne i Hercegovine kao države.

S tim se istinama valja suočiti, ako uopće želimo nešto konstruktivno i korisno postići.

A što se tiče pretpostavki što sam ih spominjao, evo da navedem i njih. Nema koraka naprijed, nema napretka, nema nikakvog dugoročnog rješenja, ako se ne ostvari:

Prvo, jačanje centralne države, ne na račun lokalnih zajednica, nego u njihovu korist, jer samo će tada ta država moći funkcionirati.

Drugo, odustajanje od podjele na dva entiteta koja nema ni povijesnog, ni tradicijskog utemeljenja, nego je svojevrsno priznavanje rezultata rata koji je – to valjda nitko neće zanijekati – obilovao ratnim zločinima, uključujući genocid i etničko čišćenje.

Treća, uspostavljanje novog, drugačijeg teritorijalnog ustroja Bosne i Hercegovine koji se neće zasnivati na nacionalnoj osnovi; dakle – uspostavljanje više entiteta koji neće biti nacionalno homogeni, nego višenacionalni.

I četvrto, a to bi zapravo trebalo biti prvo, jer je najvažnije, koncipiranje Bosne i Hercegovine kao građanske države, dakle kao države svojih građana, jednakopravnih i ravnopravnih, a ne države triju konstitutivnih naroda i „ostalih“, pri čemu su ti nesretni „ostali“ u nekim pravima bitno uskraćeni.

Kada sve ovo govorim, imam u vidu i iskustva Republike Hrvatske kojoj sam deset godina imao čast biti na čelu. Imam, dakle, u vidu sve što smo pogrešno napravili, sve što smo pokušali ispraviti, ali i ono što se sada događa, a što naprosto mora voditi prema zaključku kako se vraćamo u prošlost.

Baš kao što ni Hrvatskoj ne treba budućnost koja će se svesti na povratak u prošlost, tako ona ne treba ni Bosni i Hercegovini. A Dayton jest prošlost.

Podjela na dva entiteta s iznimno slabom centralnom državom trebala bi postati prošlost.

Ono što jest i što bi trebala biti budućnost sviju nas, u cijeloj ujedinjenoj Europi u kojoj je Hrvatska već članica, a Bosna i Hercegovina tome teži, to je upravo ostvarivanje jedinstvenosti u različitostima i građenje nacije, odnosno države na toj osnovi.

Nesporna je istina da svi mi, a pogotovo Bosna i Hercegovina, nosimo breme nedavnih ratova, stereopita i predrasuda s kojima su operirale zaraćene strane i mržnje koja je – na žalost – bila odabrana kao čimbenik homogeniziranje etniciteta u međusobnoj borbi. To je prošlost s kojom se moramo suočiti, koju moramo priznati, ali od koje se moramo i odmaknuti.

To je prošlost koju moramo odbaciti!

Najgore što nam se može dogoditi, to je da postanemo zarobljenici, odnosno taoci te prošlosti, međusobne mržnje, nepovjerenja prema drugome samo zato što je u ovome ili onome drugačiji od nas, dakle različit. Znam zašto upozoravam na to. Ima, naime, onih koji gotovo nepogrešivo igraju na tu kartu, vođeni svojim kratkoročnim političkim ciljevima, a zanemarujući pri tome stvarne interese građana, uvijek iznova naglašavam: građana Bosne i Hercegovine.

Čovjek koji je bez posla, koji je izgubio svoje namilije, koji nema krov nad glavom, koji ne može djecu poslati u školu, koji  je gladan, taj čovjek jednako trpi bio on Hrvat, Bošnjak ili Srbin, bio on pravoslavac, katolik, musliman, ili ateista. Dakle, Bosnu i Hercegovinu treba transformirati tako da bude država čije će postojanje koristiti svim njezinim građanima. Ne ovoj, ili onoj nacionalnoj ili vjerskoj skupini, nego svim građanima.

A prije svega – Bosnu i Hercegovinu treba održati.

Bilo kakva moguća podjela u vremenu jačanja i ekspanzije tzv. Islamske države, militantne skupine terorista koja s islamom nema nikakve veze, bila bi kobna ne samo za građane Bosne i Hercegovine, ne samo za regiju, nego za cijelu Europu. Vjerujem da sam bio dovoljno jasan.

Koncept ujedinjene Europe koja – nemojmo zatvarati oči pred stvarnošću – prolazi kroz ozbiljnu krizu, zasniva se na jedinstvu različitosti na kojemu bi trebao izrasti zajednički europski identitet. Bosna i Hercegovina želi u ujedinjenu Europu, a tamo joj je i mjesto. No, zar bi u europsku integraciju mogla ući država koja bi se zasnivala na temeljima različitima od onih evropskih?

Siguran sam da ne bi, a –ponavljam – i Bosna i Hercegina i ostale zemlje regije moraju ući u Europsku uniju kako bi taj milenijski projekt bio zaokružen. Zato, ako iz proteklih dvadeset godina, treba izvući neke pouke, neka to budu ove:

Bosna i Hercegovina treba graditi društvo koje će uključivati, a ne ono koje će se zasnivati na isključivanju, odnosno na ograđivanju u nacionalne torove, obrazovne, medijske ili bilo kakve druge.

Bosna i Hercegovina mora postati društvo i država što će ih svaki građanin, bez obzira na naciju, vjeru, rasu, svjetonazor, ili bilo kakvu drugu specifičnost osjećati i doživljavati kao svoju. Pri čemu „moja“, znači u istoj mjeri i mojega susjeda.

U Bosni i Hercegovini osjećaj građanske pripadnosti državi mora nadvladati osjećaj nacionalne pripadnosti, čime ni na koji način ne dovodim u pitanje pravo svakoga građanina da se deklarira pripadnikom ove ili one nacije, ili vjere.

Bosna i Hercegovina mora postati pravna država u kojoj će isti zakoni jednako, u svakome trenutku i u svakome dijelu zemlje, vrijediti za svakoga njezinog građanina. Dakle, jedinstveni pravni sustav, bez ikakvih iznimki.

Bosna i Hrcegovina mora postati društvo i država u kojoj se njezini građani neće dijeliti po tome što će jedni stalno jednim okom gledati na jednu susjednu državu, drugi na drugu, a treći na neke daleke zemlje čiju pomoć valja cijeniti, ali ne prihvaćati uz bilo kakve uvjete.

Ukratko: Bosna i Hercegovina u punom i pravom smislu riječi mora postati europska država, jer ona to jest. A kada to kažem, onda moram dodati još nešto i time ću i  završiti. Daytonski sporazumi nisu bili djelo ovdašnjih političara, baš kao ni onih iz Hrvatske, odnosno tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Oni su se samo cjenkali i nastojali, svatko za sebe, izvući najbolje od onoga što su drugi pred njih postavili na stol.

Dayton je, da tako kažem, čedo Sjedinjenih Država i međunarodne zajednice. I taj Dayton ne funkcionira. Oni koji su ga stvarali imaju obvezu sada pomoći da se ispravi ono što evidentno ne valja. Hoću reći ovo: međunarodna zajednica, a tu u prvome redu mislim na Europsku uniju, nema pravo izmicati se od vlastite odgovornosti formulom: neka se političari u Bosni i Hercegovni dogovore, a mi ćemo njihov dogovor prihvatiti.

Ne, ključni faktori međunarodnih odnosa moraju, naglašavam: moraju preuzeti odgovornost za preustroj Bosne i Hercegovine. Neće im pomoći ni zaklinjanje u Dayton kao bogomdani nepromjenjivi dokument, ni „prebacivanje loptice“ u BiH dvorište.

Samo uz sudjelovanje međunarodne zajednice, potom država supotpisnica Daytona i – naravno – ključnih političkih čimbenika u samoj Bosni i Hercegovini možemo se nadati da ćemo ovu ispaćenu zemlju jednoga, ne tako dalekoga, dana vidjeti kao jedinstvenu zemlju izgrađenu na osnovama zajedništva u različitostima.

Smatram iznimno važnim naglasiti ne samo ulogu, nego i odgovornost Srbije i Hrvatske za kreiranje politike prema Bosni i Hercegovini, odnosno za formuliranje političke platform na kojoj će biti moguće realizirati i funkcionirajuću i održivu Bosnu i Hercegovinu.

Da ne ostanem nedorečen: mislim na nezaobilaznu potrebu prekidanja bilo kakvih snova, a ja bi ih radije nazvao noćnim morama, o podjelama na ono što se može jedino nazvati “svojim stranama”. Odustajanje od vječnog podgrijavanja takvih ambicija, uz sve ostalo što sam već spomenuo, ključno je za postavljanje zdravih temelja Bosne i Hercegovine.

Ostajem optimist i vjerujem da ću takvu BiH doživjeti. Hvala!