Gospođe i gospodo,

Zahvaljujem gospodinu Afanasievu na predstavljanju Izvješća o socijalnoj isključenosti, kao i UN-ovom Programu za razvoj, Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, i svim organizacijama i pojedincima koji su sudjelovali u njegovoj pripremi. Posao koji su obavili nije bio ni lagan ni jednostavan, ali je zato bio vrlo potreban – bio je to korak u pravome smjeru.
Naime, ovim izvješćem dana nam je jasna dijagnoza jednog od najvećih zala koje je poharalo naše društvo- ono neravnopravnosti naših građana, štoviše- sustavne marginalizacije onih koji su među njima najranjiviji.
A dijagnoza koja je ovdje stavljena pred nas, gospođe i gospodo, je zabrinjavajuća.

Nedopustivo je da svaki treći građanin naše zemlje ima poteškoća s osnovnim životnim troškovima, da - jednostavno rečeno- jedva spaja kraj s krajem.

Nedopustivo je da se pripadnike određenih nacionalnih manjina, a tu mislim prvenstveno na hrvatske Rome i Srbe, još uvijek- makar danas već u značajno manjoj mjeri- može diskriminirati i tretirati kao građane drugog reda.   

Nedopustivo je ne samo to što se osobama s intelektualnim i fizičkim poteškoćama ne pomaže dovoljno da se uspješno s tim poteškoćama nose, nego što i sam sustav koji im treba pomoći nerijetko perpetuira društvene predrasude i morem apsurdnih administrativnih prepreka tim osobama dodatno otežava život.
Nedopustivo je da se dugotrajna nezaposlenost u Hrvatskoj uporno ne smanjuje, da je odlazak u mirovinu nerijetko isto što i spadanje na prosjački štap, da se zlostavljanje žena i djece u obitelji prešutno gura pod tepih i tretira tek kao prljavo rublje pojedinaca, da se u zemlji katastrofalnog nataliteta samohranim roditeljima ne pruža ni kvalitetna potpora, a prečesto ni prilika za rad.
Nedopustivo je još puno toga, pa ipak- sve je to naša realnost.
I zato je ne samo realno, nego i nezaobilazno pogledati istini u oči. Nije dovoljno samo upitati koliko je duboko naše društvo zaglibilo u kaljuži nepravedne raspodjele ekonomskih dobara, u situaciji u kojoj je šačica ljudi kriminalom stekla ogromno bogatstvo na račun onih koji su izgubili i ono što su mukotrpnim radom zaradili.

Pravo je pitanje: koliko je građanin u takvom društvu uistinu slobodan, uistinu ravnopravan? Koja je istinska kvaliteta demokracije i formalne jednakopravnosti tamo gdje je, kako nam ovo Izvješće pokazuje, svaki deseti radnik uskraćen i po dohotku, i po zapošljavanju i po sudjelovanju u civilnome društvu?

S takvim oblikom društvene nepravde može se i mora boriti na više načina, na više frontova. No ja bih ovdje posebno izdvojio jedan, vjerujem ključan instrument okončanja takvog stanja. Mi moramo smanjiti dugotrajnu nezaposlenost. I to moramo učiniti prvenstveno zapošljavanjem u proizvodnji koju treba opet oživjeti, a njene plodove potom plasirati i na strana tržišta.

Naglašavam to stoga što upravo zapošljavanjem jednim potezom pobjeđujemo većinu uzroka socijalne isključenosti - istovremeno uništavamo siromaštvo, olakšavamo pristup socijalnim uslugama, jačamo integraciju pojedinca u zajednicu, a povišenjem sveukupnog standarda oslobađamo resurse za pomoć onima koji je najviše trebaju.

S tim u vezi, potrebno je odlučno se obračunavati s kriminalom, korupcijom i nepotizmom koji su velika prepreka u pronalaženju posla i napretka u njemu. Korupcija i „povlačenje veza“ uvukli su se u sve pore kako privatnog tako i javnog sektora, a idu ruku pod ruku s općom letargijom i neefikasnošću koje posebno karakteriziraju institucije davatelje socijalnih usluga. 
Isto tako - jasnu strategiju razvoja ratom pogođenih područja, otoka i drugih gospodarski manje razvijenih dijelova zemlje ne samo da trebamo napraviti, nego smo je još jučer trebali i imati, i provesti. Pošto nismo, ne može nas ni čuditi što ovo Izvješće, na primjer, otkriva kako je tek nešto više od polovice povratka na ratom stradala područja - održivo.  
Ali sve to samo po sebi opet neće riješiti problem marginalizacije najranjivijih grupa u našem društvu. U okviru zapošljavanja posebna pažnja mora biti poklonjena ranjivim skupinama na način da se osmisli konkretna strategija aktiviranja njihovog radnog potencijala - na korist čitavog gospodarstva, ali i njih samih - onih koji danas ne uživaju plodove našeg napretka. A gorak je napredak koji je rezerviran samo za jedan dio naših građana.

Pošten rad, kako onih koji trenutno rade - tako i onih koji su se u životu naradili pa bi sada trebali uživati u zasluženoj mirovini - treba opet postati vrhunska vrijednost u ovoj zemlji. Za one koji pak ne mogu raditi ova država je posebno odgovorna- na njoj je da uspostavi sustav koji će kvalitetno, žurno i s dužnim obzirom rješavati njihove probleme i pružati im potrebnu podršku.
Nažalost, model neoliberalnog kapitalizma koji je zavladao i ovim prostorima zasnovan je na nekim drugim vrijednostima, ponajprije na opstanku najjačih, a vrlo malo na solidarnosti i brizi za one koje nevidljiva ruka pred sobom pomete. Štoviše, u takvom modelu socijalne usluge ne samo da su slabo dostupne, nego one i postoje samo u tragovima.

Takav model država mora amortizirati tako da postavi i održi sigurnosnu mrežu ispod onih koji nisu imali prilike ili sreće da na životnom trapezu opstanu u utrci za kapitalom i povlasticama koje dolaze s njim. Kvaliteta države vidi se upravo u mjeri u kojoj je ona sposobna brinuti za onaj dio građana koji njezinu pomoć najviše treba. 
Čak i ako djelujemo u takvome duhu, ukoliko provedemo preporuke koje se nalaze u ovom Izvješću, mi vjerojatno još uvijek nećemo imati zemlju apsolutne društvene pravde, ravnopravnosti i blagostanja za sve. No ono što vjerujem da možemo - a ovdje naglašavam: bezuvjetno i moramo postići – to je da zahvaljujući takvim naporima Hrvatska postane zemlja solidarnosti, zemlja u kojoj će baš svaki njezin građanin- bez obzira na svoje financijske mogućnosti, zdravstvene poteškoće, nacionalnu pripadnost ili spolnu orijentaciju – biti siguran da ima barem jedno - a to je šansa. 
Hvala.