Poštovana gospodo predsjednici,
dragi prijatelji,

Drago mi je što smo se ipak uspjeli skupiti ovdje na Ohridu, na poziv našeg ljubaznog domaćina predsjednika Trajkovskog. Moram mu odati priznanje, jer organizirati, u relativno kratkom roku okupljanje prvih ljudi pet država, nije mala stvar.

Moram se i ispričati što ću vrlo brzo napustiti sastanak, ali imam utvrđene obveze u Zagrebu koje su naprosto neodgodive. Dozvolite mi stoga da odmah prijeđem na stvar.

Naše današnje okupljanje ima osobitu važnost s obzirom na to da se uklapa u kontekst priprema za Solunski summit potkraj ovog mjeseca. Sigurno ne pretjerujem ako kažem da će sastanak u Solunu, jednako kao što je bio i onaj prije nepune tri godine u Zagrebu, biti jedna od ključnih točaka na dugom putu dovršavanja procesa ujedinjavanja Europe.

Mi, zemlje regije, ili – kako to neki vole reći – Zapadnog Balkana, s pravom od Soluna očekujemo prije svega i iznad svega potvrđivanje politike otvorenih vrata.

Mi to očekujemo kao regija, ali i svaka zemlja za sebe. Moram ovdje vrlo jasno naznačiti stanovišta Republike Hrvatske o putu regije prema ujedinjenoj Europi. Kažem: moram to jasno učiniti, kako ne bi bilo nikakvih nedoumica, ili nesporazuma.

Sastanak na vrhu Europske unije održan u jesen godine 2000. u Zagrebu bez ikakve je rezerve uspostavio i potvrdio načelo individualnog pristupanja Europskoj uniji. To znači da će se svaka zemlja – potencijalni kandidat, odnosno kandidat – vrednovati i ocjenjivati prema njenim dostignućima i da će o tim dostignućima, naglašavam: individualnim dostignućima, ovisiti i trenutak njenog ulaska u Uniju.

Ja sam tada, na Zagrebačkom summitu, rekao nešto što sam kasnije mnogo puta ponovio. Rekao sam da mi moramo ići prema Europskoj uniji kao regata, a ne kao konvoj.

To znači da će u Uniju najprije stići oni koji su najbolji i najbrži, čime će, naravno – motivirati i one ostale da se potrude i požure.

Sistem konvoja, dakle skupine, što se može prevesti i sa: regija, značio bi da će svi u skupini ovisiti o onome koji je najsporiji. To jednostavno ne bi bilo dobro. Stoga koristim i ovu priliku da potvrdim životnost i važnost načela individualnog pristupa Europskoj uniji.

To, međutim, nije ni u kakvoj suprotnosti s potrebom razvijanja regionalne suradnje i sa našom iskrenom željom da tu suradnju dograđujemo i širimo.

Mi smo duboko svjesni činjenice da je spremnost i sposobnost na regionalnu suradnju jedan od ključnih kriterija na osnovi kojih nas procjenjuje Europska unija.

Mi smo isto tako svjesni da je regionalna suradnja i potreba i nužnost, ako želimo na pravi način ostvarivati i zadovoljavati svoje vlastite interese. Želim time reći da mi međusobno surađujemo ne samo zato što to ujedinjena Europa od nas očekuje, nego zato što znamo da je ta suradnja potrebna nama samima.

Prošla su srećom vremena kada su susreti regionalnih lidera bili rijetkost, odnosno senzacija. Danas se susrećemo u sklopu bilaterale, na multilateralnim sastancima širom svijeta i na skupovima poput ovoga.

To govori s jedne strane o tome da je jugoistočna Europa, svim potresima usprkos, definitivno i nepovratno ušla u fazu normalizacije i stabilizacije. S druge strane to je potvrda naše čvrste spoznaje da međusobnom suradnjom koristimo sebi i ostvarujemo nužne poene na našem putu u ujedinjenu Europu.

No, htio bih upozoriti na nešto što bi se moglo u perspektivi ukazati i kao opasnost, naime na mogućnost svojevrsne inflacije regionalnih okupljanja. Naravno, ne govorim o ovom današnjem skupu, govorim o nečemu što bi se moglo desiti u budućnosti.

Mislim da je razdoblje «porođajnih muka» regionalne suradnje iza nas. Ta suradnja sve više postaje dnevna praksa. Stoga će nam okupljanja u funkciji deklariranja spremnosti na nju, u budućnosti biti sve manje potrebna. Mi već imamo praktično zaokruženu mrežu ugovora o slobodnoj trgovini, mi radimo na omekšavanju viznog režima – tamo gdje on još postoji.

Koristim priliku da naglasim važnost poteza državne zajednice Srbije i Crne Gore koja je prije nekoliko dana jednostranom odlukom ukinula vize za građane svih susjednih zemalja, a i šire. Mislim da je to primjer iz kojega se može učiti. Vratio bih se s još nekoliko riječi na predstojeći Solunski summit. Mislim da je s naše strane sasvim legitimno i opravdano da uoči tog summita ističemo i određene zahtjeve, poput onih što su sadržani u deklaraciji koju ćemo danas potpisati.

No, u isto vrijeme smatram kako u Solun ne bismo trebali otići s nerealno velikim očekivanjima. Europska je unija iz razumljivih razloga vrlo oprezna, pa i rezervirana prema svemu što se može shvatiti kao prejudiciranje statusa zemalja koje su trenutno još u procesu stabilizacije i pridruživanja.

Stoga držim kako razumijevanje unije možemo najprije očekivati u kontekstu traženja da se uspostave mehanizmi djelotvornije upotrebe sredstava što ih već sada dobivamo.

Što se tiče samog sadržaja naše deklaracije, on je jasan i logičan, a sama deklaracija vremenski je dobro tempirana. Uostalom, na određeni način većina nas, okupljenih danas ovdje, izrazili smo već svoje slaganje s njenim ključnim odrednicama, objavljujući uoči Srednjoeuropskog summita u Salzburgu otvoreni apel koji je, u osnovi, sadržavao ista stanovišta.

Da zaključim: dobro je što ćemo uoči Soluna pokazati da našu regiju karakterizira svim njenim državama zajednička opredijeljenost za europski put i za Europu.

Dobro je također što ćemo pokazati da pri ostvarivanju tog puta očekujemo nastavljanje pomoći i podrške Europske unije. Napokon, dobro je da još jednom jasno kažemo i ujedinjenoj Europi i našim građanima kako smo svjesni obveza koje pred nama stoje i kako smo odlučni te obveze ispuniti.

Pri tome nemojmo nikada zaboraviti da mi nismo samo molitelji. Istina je da mi kucamo na vrata, ali istina je da mi sa sobom nosimo i prtljagu u kojem nisu samo problemi, nego i naše povijesno i kulturno nasljeđe, bogatstvo naših različitosti i svježina naših pogleda na projekt ujedinjene Europe. Mi ujedinjenu Europu ne doživljavamo kao spajanje stare i nove Europe, ali mi ipak, da tako kažem u taj projekt unosimo i svježu krv.

Na Europi je da iskoristi naše potencijale, a na nama je da ispunimo ono na šta smo se obvezali. Neka to bude i osnovna poruka ovog našeg današnjeg okupljanja.

Hvala!