02.09.2002. - Johannesburg, Južnoafrička Republika - Konferencija UN-a o održivom razvoju

Govor predsjednika RH Stjepana Mesića

 

Gospodine predsjedavajući,
Gospodine glavni tajniče Ujedinjenih naroda,
Gospodo predsjednici,
premijeri i ministri,
Ekselencije, gospođe i gospodo,

Na početku trećeg milenija i 21. stoljeća tri su glavne opasnosti s kojima je suočeno čovječanstvo.

Prvo – globalnim terorizmom koji prijeti samim temeljima civilizacije i želi uspostaviti anarhiju i autokraciju umjesto demokracije i vladavine prava.

Drugo – ubrzani i često nekontrolirani, odnosno nedovoljno kontrolirani industrijsko-tehnološki razvoj koji se pokazuje kao smrtonosna prijetnja našem prirodnom okolišu, flori i fauni, a time – u krajnoj liniji – i ljudskoj vrsti.

Treće – potpuni nedostatak razvoja bilo koje vrste, odnosno apsolutno nedovoljni razvoj u pojedinim dijelovima svijeta, Africi i Aziji osobito, što u mnogim zemljama doslovno ugrožava i sam opstanak čovjeka.

Mi smo se ovdje okupili da bismo raspravljali o održivom razvoju. Bilo bi relativno jednostavno konstatirati kako državnici svijeta nisu ispunili obećanja što su ih sami sebi dali u prošlosti – prije deset godina, prije pet ili prije godinu dana, to je zapravo svejedno. Bilo bi također relativno jednostavno pronaći ovu ili onu olakotnu okolnost za neizvršavanje dogovorenoga i složiti se kako u razdoblju što je pred nama moramo pokazati više odlučnosti u stvaranju uvjeta za razvoj uz istodobno očuvanje prirode bez čega je taj razvoj, na dugi rok, nemoguće i zamisliti, i ostvariti.

Kažem – bilo bi relativno jednostavno, ali ne bi bilo dovoljno. A vremena je sve manje. Prilike za popravne ispite, za učenje na pogreškama i propustima bit će sve rjeđe.

Mi moramo shvatiti kako stvari stoje – sada!

Mi moramo uočiti uzročno-posljedičnu povezanost između samo prividno nepovezanih fenomena – sada, odmah!

Mi moramo u najkraćem mogućem roku koncipirati i početi provoditi sveobuhvatni, zajednički plan i program, ne samo razvoja, nego opstanka, ne samo za 21. stoljeće, nego i za budućnost uopće!

Globalni terorizam, negativne posljedice razvoja na jednoj strani i nerazvijenost na drugoj, sve je to povezano.

I sve se to mora rješavati zajedno, u «paketu».

Ključ svega je, naravno, razvoj.

Ponovit ću i za ovom govornicom: u eri globalizacije, kada smo svjedoci globaliziranja bogatstva na jednoj strani, ali i siromaštva na drugoj, mi moramo težiti pretvaranju razvoja u globalni proces. Drugim riječima, razvoj ne smije biti privilegija samo kruga povlaštenih, a u isto vrijeme uskraćen drugima.

Najprije moramo utvrditi redoslijed. Krajnja nerazvijenost rađa ne samo zaostajanjem na svim područjima u odnosu na zemlje u razvoju, odnosno razvijene i najrazvijenije. Ona rađa i ovisnost. A ovisnost je ishodišna točka nejednakosti i neravnopravnosti.

Siromašne i poluovisne zemlje, odnosno narodi ne mogu na zadovoljavajući način ni ostvarivati, ni braniti svoja osnovna, legitimna nacionalna prava, upravo ona prava u koja se razvijeni tako često zaklinju.

Katastrofalne posljedice nedovoljno kontroliranog razvoja objektivno su dovele u pitanje održavanje krhkog eko-sistema našeg planeta, što se opet najprije prelama preko leđa najsiromašnijih i nerazvijenih, iako su posljedice svojeg odnosa prema prirodi već počele osjećati i razvijene zemlje.

Nerazvijenost, ovisnost – gospodarska i politička, nejednakost i neravnopravnost, nemogućnost ostvarivanja legitimnih nacionalnih prava i u najboljem slučaju samo besperspektivno preživljavanje u okruženju prirode koju uništava razvijeni svijet, to je ambijent u kojem se rađa, u kojem uspijeva i iz kojega se širi globalni terorizam.

Ako stvari tako sagledamo, onda je jasno s kojim smo zadatkom suočeni. Mi naprosto moramo promijeniti svijet u kojem živimo, da bismo uopće mogli nastaviti živjeti.

I ma kako paradoksalno zvučalo, to nije tako teško postići, kako bi se na prvi pogled moglo učiniti. Ono do čega je najlakše doći, to je novac. Ono što će biti najteže ostvariti, to je politička volja, i to u prvom redu razvijenih zemalja.

Dakle, mi se moramo složiti o potrebi temeljite preraspodjele postojećih sredstava. To je ključ. Ne stvaranje novih bogatstava, nego preraspodjela i prenamjena postojećih.

Potom se moramo složiti o nužnosti uspostavljanja mehanizama koji će biti u isključivoj funkciji održivog razvoja, a neće biti rezultat kompromisa između želje da se ne ugroze profiti transnacionalnih kompanija i povlašteni status najrazvijenijih zemalja i potrebe da se pokaže određeni stupanj simpatije prema nerazvijenima. Primjera radi, spomenut ću mogućnost osnivanja međunarodnog fonda za održive izvore energije.

I, napokon, moramo se složiti da je došlo vrijeme kada uski, partikularni interesi moraju bez zadrške ustupiti mjesto općim interesima.

Uloga razvijenih, odnosno najrazvijenijih zemalja u svemu tome je ne samo ključna, nego doslovno nezaobilazna. Podjela na bogate i siromašne i uništavanje prirode čije je održavanje podređeno potrebama razvoja, otišli su tako daleko, da ih mogu zaustaviti samo bogati i razvijeni. No, ono što se u prvom trenutku može učiniti njihovom žrtvom, nije zapravo ništa drugo nego dugoročno investiranje u budućnost – ovoga puta ne samo svoju, nego cijeloga svijeta. Jer, razvoj će biti ili opći, ili ga neće biti.

Hrvatska će podržati svaku akciju usmjerenu na poticanje razvoja i zaštitu eko-sistema. U tom kontekstu podržavamo i ovu konferenciju. Očekujemo, napokon, zaključke koji će biti ne samo jasni i konkretni, nego i obvezujući. Očekujemo akciju koja će ići u prvom redu kroz Ujedinjene narode, ali ne i samo kroz njih.

Upozoravam, međutim, da smo suočeni s globalnim, međusobno povezanim problemima. Oni traže simultani, globalni pristup i zajedničko rješavanje. Krajnje je vrijeme da stvorimo jedinstveni koncept osiguranja opstanka našeg planeta, ljudske vrste i civilizacije koju smo, sa svim njenim specifičnostima, stoljećima gradili.

Možemo spasiti sve, ali možemo i uništiti sve.

Iako nismo svi podjednako moćni, a time i podjednako odgovorni, nitko ne smije ostati po strani.

U pitanju je budućnost svih. Žao mi je što moram reći kako problemi oko prihvaćanja dokumenata ove konferencije pokazuju da svijest o tome još uvijek nije posvuda prisutna i to u onoj mjeri u kojoj to današnje stanje svijeta u kojem živimo - imperativno traži.

Hvala!