Cijenjeni gospodine Buehler,

poštovane dame i gospodo,

Prije svega želio bih iskreno zahvaliti na pozivu da dođem u Widenmoos i da danas govorim pred ovim auditorijem. Možda ova prekrasna priroda koja nas okružuje i ovaj zaista vrlo ugodan ambijent u kojem smo se okupili i nije najbolja sredina za razgovor o političkim temama. S druge strane, možda upravo ova ljepota olakša razmatranje tema koje nas, htjeli mi to ili ne, opterećuju i koje su neizbježni pratioci sviju nas, a osobito nas koji smo odabrali politiku kao profesiju.

U svojoj prilično dugoj političkoj karijeri, vidjeli ste to i sami iz moje biografije koja vam je dostavljena uz poziv, upoznao sam vlast na svim razinama - bio sam gradonačelnik, član parlamenta, predsjednik vlade, predsjednik parlamenta i sada sam drugi puta šef države. Najprije sam bio na čelu jedne veće države, bivše Jugoslavije, a sada sam predsjednik Hrvatske, jedne od nekadašnjih jugoslavenskih republika o čijem nastanku kao samostalne države i o čijim šansama da postane zaista demokratska država vam želim danas govoriti.

Što se tiče činjenice da sam bio predsjednik najprije jedne veće države koja se raspala, a sada sam na čelu manje, tu smo češki predsjednik Havel i ja neka vrsta fenomena. Od svih predsjednika država u današnjem svijetu samo smo nas dvojica prošli takav put.

Ispričao sam vam ovo, da biste shvatili kako doista znam što je vlast i kako ona funkcionira. No, u isto vrijeme moram reći da me vlast kao takva ne impresionira i upravo zato sam u svojoj izbornoj kampanji obećao da ću, ako pobijedim, smanjiti predsjedničke ovlasti. Pobijedio sam na izborima i sada sam, uz pomoć našeg parlamenta, na putu da to svoje obećanje ispunim.

Poštovane dame i gospodo,

Hrvatska se kao samostalan subjekt pojavila na međunarodnoj sceni u vrijeme općeg raspada komunističkog sustava u Europi. Ja sam poznat kao kritičar mojeg prethodnika, predsjednika Tuđmana, no njemu se mora priznati da je uočio trenutak kada je bilo moguće usmjeriti Hrvatsku prema samostalnosti i da je taj trenutak iskoristio. Naravno, da nije imao potporu većine ne samo hrvatskog naroda, nego stanovnika Hrvatske, on to ne bi mogao napraviti.

Istupanju Hrvatske iz jugoslavenske federacije pogodovala su dva sklopa faktora. S jedne strane nestali su kohezioni faktori zahvaljujući kojima se Jugoslavija održavala, a s druge strane - nastale su okolnosti u kojima se komunistički sustav urušavao. Reći će nekoliko riječi i o jednom i o drugom.

Jugoslavija, kao državna tvorevina koja je okupljala južnoslavenske narode, stvorena je u 20. stoljeću dva puta. Poslije Prvog svjetskog rata, u Versaillesu, uz potporu pobjedničkih sila Antante i ponovo poslije Drugog svjetskog rata, uz podršku pobjedničkih sila antihitlerovske koalicije. Te su se dvije države bitno razlikovale. Prva je bila unitarna monarhija, druga je bila jednopartijska komunistička, odnosno socijalistička federacija. No, i prva i druga Jugoslavija nestale su u moru krvi i jugoslavenska ideja, a rekao bih i samo ime Jugoslavije, danas nepovratno pripadaju prošlosti i povijesti. Ja običavam reći da čak i kada bi nekome na području bivše federacije palo na pamet da pokuša obnoviti Jugoslaviju, svijet nam to, upravo poučen iskustvima prošlosti, jednostavno ne bi dozvolio.

Komunističku Jugoslaviju koja se, istini za volju, poslije Titovog sukoba sa Staljinom i poslije unutrašnjeg obračuna s pobornicima unitarizma, u mnogim elementima razlikovala od zemalja tzv. sovjetskog bloka, održavala su tri koheziona elementa. Prvo, Tito i njegova karizma, drugo - komunistička partija koja je bila višenacionalna, i treće - Jugoslavenska armija.

Tito je umro 1980. U desetljeću što je slijedilo, komunistička partija, dobrim dijelom zahvaljujući Miloševićevoj velikosrpskoj politici, pošla je putem koji ju je doveo do raspada na republičke partije, a Armija se priklonila Miloševiću. Jugoslavija se više nije mogla održati.

Tome, naravno, treba dodati i šire međunarodne okolnosti u kojima se sve to događalo. Podsjećam da je to bilo vrijeme Gorbačova, glasnosti i perestrojke, kraja hladnog rata, pada Berlinskog zida i početka rastakanja evropskog komunističkog sustava kojim je dominirao Sovjetski Savez. Nestali su, dakle, vanjski uvjeti koji su pogodovali održavanju Jugoslavije i čak činili tu državu u svjetskim okvirima potrebnom, a na unutrašnjem planu, kao što sam rekao, nestali su faktori zajedništva koji su je održavali.

Rok trajanja Jugoslavije je naprosto istekao. Ona se potrošila. U isto vrijeme u jednoj od republika tadašnje Jugoslavije, u Srbiji, a uskoro potom i u Crnoj Gori, sve je uzde u svoje ruke uzeo čovjek koji će se pokazati velikom nesrećom jugoistočne Evrope i koji će, nadam se, svoju karijeru završiti pred sucima Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu. Slobodan Milošević glumio je tada još uvjerenog komunistu i pod maskom napora za održavanje Jugoslavije bez ikakvih skrupula i obzira uklanjao svoje političke protivnike i promovirao koncept velike Srbije, i to etnički čiste.

Taj koncept u to vrijeme na žalost nije bio prepoznat, pa je Milošević i na Zapadu i na Istoku, gdje su postojali određeni čak i sentimentalni pogledi na Jugoslaviju, dobivao u najmanju ruku prešutnu podršku. U stvari, Milošević nije bio ni uvjereni komunist, niti je bio uvjereni nacionalist, makar je ubrzo zaigrao na kartu otvorenog nacionalizma. Mobilizirao je i homogenizirao srpski narod na tezi da Srbi izvan granica Srbije daju opravdanje sa posizanje za tuđim teritorijima. Milošević je bio i do kraja ostao čovjek koji je samo i isključivo želio vlast, a i komunizam i nacionalizam za njega su bila tek sredstva kojima se služio da bi vlast osvojio i da bi vlast zadržao.

Počeo je četiri rata - u Sloveniji, u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Izgubio je sva četiri rata. Jugoslavija se raspala u krvi i plamenu, tisuće i tisuće ljudi je poginulo, odnosno bilo ubijeno, stotine tisuća morale su napustiti svoje domove. Raspad Jugoslavije bit će zapamćen po genocidu i tzv. etničkom čišćenju, po ratnim strahotama kakve Europa nije vidjela od Drugog svjetskog rata i za koje je bila uvjerena da ih nikada više i neće vidjeti.

Gospođe i gospodo,

Sada je, napokon, Milošević skinut s vlasti u Srbiji i nadam se da je to početak procesa u kojem će se Srbija i srpski narod suočiti s istinom o proteklom desetljeću i izvući iz toga potrebne konzekvence. Jer, nije dovoljno što je otišao Milošević. Mora otići i njegova velikosrpska, imperijalna politika. Mi svakako pozdravljamo započete promjene u Srbiji, jer nam je, kao zemlja s kojom graničimo, naravno u interesu Srbija koja ide prema demokraciji. Moram reći da u Europi koja se ujedinjuje ni jedna zemlja ne može ostati izolirani otok. Ne može to ni Srbija. Njeno postupno uključivanje u integracijske tokove pomoglo bi bez sumnje i stabiliziranju prilika ne samo na jugoistoku Europe, nego i na cijelom starom kontinentu.

Dodao bih još da kao zemlja koja je morala ispuniti određene uvjete i prihvatiti određene standarde, te proći određene procedure, da bi ušla u međunarodne organizacije, te dobila pristup Vijeću Europe i Partnerstvu za mir i otvorila vrata prema Europskoj uniji, s razlogom očekujemo da isti takav put prijeđe i Srbija.

Bilo je potrebno sve ovo reći, jer bez šireg konteksta nije moguće stvoriti ni pravu sliku stvaranja hrvatske države ni njenog puta prema istinskoj demokraciji koji je započeo izborima ove godine.

Cijenjene gospođe i gospodo,

Hrvatska je stvorena voljom svojeg naroda i svojih stanovnika.

O tome nema i ne može biti nikakve dileme.

Tada važeći ustav Jugoslavije predviđao je pravo na samoopredjeljenje naroda i mi smo to pravo iskoristili. Teza koja se u nekim krugovima mogla čuti, kako je pravo na samoopredjeljenje kompenzirano, potrošeno, trenutkom udruživanja u jugoslavensku federaciju, promašena je i pravno neodrživa.

Hrvatska je stvorena u granicama koje su na osnovama odluka Badinterove komisije kasnije priznate kao njene međunarodne granice. Moram, međutim, sasvim otvoreno reći da je politika vlasti Franje Tuđmana uključivala u sebi i aspiracije prema tuđim teritorijima. Zbog tog "istočnog grijeha" hrvatske politike, zbog njenog pokušaja da pripoji dio susjedne međunarodno priznate države, Bosne i Hercegovine, Hrvatska se dovela u praktičnu izolaciju u odnosu na međunarodnu zajednicu. A zato što je tu ambiciju pokušala ostvariti i silom oružja, u očima mnogih pretvorila se iz žrtve agresije - što je nesumnjivo bila - sama u agresora.

Što se mene tiče, ja sam zbog neslaganja s takvom politikom napustio i visoku državnu funkciju i stranku Franje Tuđmana i pošao drugim putem. Nije uvijek bio lak, ali bio je jedini kojim sam mogao ići.

Druga je tamna mrlja na režimu Franje Tuđmana odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Iako je istina da su oni, izmanipulirani od Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije koja se raspadala i pretvarala u srpsku armiju, počeli otvorenu pobunu protiv Hrvatske, istina je i to da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3% Srba u ukupnom korpusu stanovnika.

U tom kontekstu Hrvatska je imala i vrlo dubiozan odnos prema ljudskim pravima, a njena suradnja s Haškim sudom za ratne zločine, na koju se i posebnim zakonom obvezala, počela je zapinjati istog trenutka kada je otvorena perspektiva da se počnu istraživati, a potom i procesuirati zločini koje je počinila hrvatska strana - bilo u Bosni i Hercegovini, bilo u samoj Hrvatskoj.

Rat je prozveo velika razaranja i tražio golema financijska sredstva. Ali, treba reći i to da je u deset godina vlasti Hrvatske demokratske zajednice proveden i pogrešan koncept privatizacije, koji je omogućio da znatan dio kapitala koji je još postojao naprosto "iscuri" iz zemlje. Iz svih tih razloga Hrvatska je danas opljačkana i osiromašena zemlja.

Broj nezaposlenih kreće se oko 300.000, a na otprilike milijun zaposlenih dolazi milijun umirovljenika. Ni jedna zemlja to ne može izdržati. Zato ja u svakom svojem istupu u inozemstvu pozivam na pomoć Hrvatskoj. Ali, ja uvijek kažem i ovo: nama nije potrebna karitativna pomoć.

Nama su potrebna strana ulaganja, na profitnoj osnovi, ulaganja koja će omogućiti ponovno pokretanje naše privrede i otvaranje novih radnih mjesta. Mi više nismo nesigurna zemlja za ulaganja. Današnja Hrvatske se pretvara u zonu sigurnosti, a pravna država sve čvršće staje na noge. Imamo resurse, imamo potencijale, imamo stručnu radnu snagu. Trebamo kapital. Godinama, pa i desetljećima Hrvati su napuštali zemlju, odlazeći za kapitalom. Sada je vrijeme da se to promijeni. Vrijeme je da kapital dođe u Hrvatsku.

Poštovane gospođe i gospodo,

Parlamentarnim izborima u siječnju i predsjedničkim izborima u veljači ove godine, stvorene su mogućnosti da Hrvatska krene putem prave demokratizacije. Svijet se otvorio prema nama i sada je na nama da ne iznevjerimo ni očekivanja svijeta, ali ni očekivanja naših birača koji su nam dali mandat za politiku promjena.

Već sam spomenuo smanjivanje ovlasti predsjednika Republike, pa mi dozvolite da o tome kažem još koju riječ. Iako se za dojučerašnji sustav obično govori da je bio polupredsjednički, on je zapravo bio predsjednički, pa i više od toga. Franjo Tuđman je odlučivao o svemu - o tome kako će izgledati državni grb, o tome tko će biti ministar, ali i o tome tko će biti selektor hrvatske nogometne reprezentacije. Hrvatska je u isto vrijeme bila strogo centralizirana zemlja u kojoj je centar odlučivao o svemu, a svi su živjeli za centar. Vlada je odgovarala Predsjedniku, a ne parlamentu.

Mi sada gradimo parlamentarni sustav u kojem će predsjednik Republike, na osnovi izbornih rezultata, povjeravati mandat za sastavljanje vlade, ali će vladu potvrđivati parlament i ona će njemu odgovarati.

Oslobađamo sudstvo tutorstva politike i dosljedno ostvarujemo trodiobu vlasti - na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.

Funkciju šefa države nećemo, međutim, svesti na isključivo ceremonijalnu. Smatram, naime, da moramo u sustavu imati jednu čvrstu točku, oslonac koji će moći odigrati svoju ulogu u mogućim kriznim situacijama. Zato će Predsjednik, da naznačim samo ono najbitnije, zajedno s vladom kreirati vanjsku politiku zemlje, bit će vrhovni zapovjednik oružanih snaga u miru i u ratu i imat će određenu mjeru nadzora nad vojnim obavještajnim službama. Time ćemo ostvariti onu čvrstu točku sustava o kojoj sam govorio. Ako bismo imali strogo ceremonijalnog predsjednika, moglo bi se dogoditi da se u nekoj krizi problemi počnu rješavati izvan institucija sustava, a time bi se onda samo stvorili novi problemi koje ne bi bilo moguće riješiti. To želimo izbjeći. U tom smislu pripremljene su i ustavne promjene, prvi nacrt iznijela je skupina eksperata koje sam ja imenovao, i kako stvari sada stoje, parlament bi za nekoliko dana te promjene mogao prihvatiti.

Istražujemo kriminal na području gospodarstva, a neki koje se sumnjiči da su za njega odgovorni, već su pred sudom. Nastojimo vratiti u zemlju kapital koji je iz nje protuzakonito iznesen. U tom smislu tražimo angažiranje i vlasti ove zemlje.

Odlučivanje ćemo, u mnogim pitanjima, iz centra spustiti na niže razine. Ali - ne samo odlučivanje, nego i sredstva. Tako da neće više resorni ministar u Zagrebu odlučivati tko će biti upraviteljica dječjeg vrtića u nekom zabitom selu, ili tko će biti direktor ambulante u gradiću na krajnjem jugu Hrvatske. O takvim će stvarima odlučivati lokalne sredine i njihove će odluke sigurno biti ispravnije od onih koje bi donosio centar.

Medije smo oslobodili diktata politike. Mediji su danas sasvim slobodni.

Ljudska prava proširili smo na sve građane, a ne samo na pripadnike većinske nacije, što je do nedavno bila praksa, a što nije spojivo s pojmom pravne države.

Suradnju s Haaškim sudom postavili smo na nove osnove, što znači da potpuno i u dobroj vjeri surađujemo s tom institucijom koju su osnovali Ujedinjeni narodi.

Radimo na obnovi svih porušenih kuća i domova, želimo taj posao dovršiti do kraja iduće godine, i želimo da se svi izbjegli i prognani vrate. Na taj način potvrđujemo zrelost naše demokracije. Ne govorim ovdje ni samo o izbjeglim i prognanim Hrvatima, ni samo o izbjeglim i prognanim Srbima, govorim naprosto o građanima Republike Hrvatske koji su proteklih godina napustili ili morali napustiti svoju zemlju. Svi oni koji to žele, imaju se pravo vratiti i mi im moramo omogućiti da to pravo ostvare.

Ratne zločine, bez obzira na to tko ih je počinio, istraživat ćemo, a ratne zločince privoditi licu pravde - bilo u Hrvatskoj, bilo u Haagu. Samo individualiziranje zločina može spriječiti optuživanje cijelih naroda. Narodi nisu i ne mogu biti odgovorni i krivi za zločine, mada - opredjeljujući se za određene političke opcije - mogu biti suodgovorni za politiku čija su konzekvenca bili zločini. Zločinci, međutim, uvijek imaju svoja imena i prezimena, a zločin nema nacionalnost.

Napokon, vodit ćemo politiku strogog poštivanja prava manjina. Dapače, pristaša sam teze da manjine trebaju biti pozitivno diskriminirane, tj. da njihovim pripadnicima treba osigurati u nekim područjima čak i malo veća prava, kako bi se osjećali sigurnima i zaštićenima okruženi morem većinskog naroda.

Vodit ćemo brigu o pripadnicima hrvatskog naroda izvan Hrvatske, ali smatrat ćemo ih elementom povezivanja sa zemljama u kojima oni žive, a nikako izgovorom za ispoljavanje bilo kakvih pretenzija prema tim zemljama. Naravno, da isto takvo stanovište očekujemo i od drugih zemalja, a - imajući u vidu zbivanja u skoroj prošlosti - osobito od strane Srbije.

Moram, međutim, u tom kontekstu naglasiti, da i povratak prognanih i izbjeglih, i jednakopravnost manjina, i procesuiranje ratnih zločinaca ne može biti ograničeno samo na Hrvatsku. Tome moraju biti privržene sve zemlje na čijem području su vođeni ratovi proteklih godina.

Ići ćemo, napokon, dalje putem koji nas vodi prema ujedinjenoj Europi, pri ćemu želim reći da sam čvrsti pristaša tzv. individualnog pristupa. Ja to volim objašnjavati jednom slikom i obično kažem da zemlje aspiranti na člansto u Europskoj uniji moraju broditi prema njoj u regati, a ne u konvoju.

U regati prvi će na cilj stići onaj koji će najbolje znati iskoristiti vjetar. To neće blokirati one manje spretne. I oni će doći na cilj, ali kasnije. U konvoju, kao što naravno znate, brzina cijelog konvoja određuje se prema onome koji je najsporiji, pa onaj koji bi mogao ploviti brže mora usporavati kako bi cijela skupina zajedno stigla u luku. Nema nikakvog razloga zbog kojega bi bilo nužno da na putu prema Europskoj uniji sporiji diktiraju tempo približavanja onima koji u tome mogu biti brži. Dodao bih još da taj koncept nije ni u kakvoj suprotnosti s razvojem regionalne suradnje. Hrvatska teži suradnji sa svim svojim susjedima i zemljama regije, već iz vlastitih interesa, ali ne želi biti zarobljenikom regije.

Cijenjene gospođe i gospodo,

Na prijelazu u novo stoljeće i tisućljeće Hrvatska izlazi pred lice svijeta kao mlada država, postojimo tek 10 godina, s hipotekom proteklog desetljeća koja je prilično teška, ali i s jasnom politikom opredjeljivanja za demokraciju i euro-atlanske integracije.

Te su integracije naša želja, naš cilj, ali i naša sudbina. Kao i prilikom svakog svojeg istupa izvan granica Hrvatske, želim i danas pozvati: pomognite nam da to ostvarimo.

Pomognite nam ne samo zbog nas.

Istina je, doduše, da Hrvatska treba Europu. Ali istina je također i to da Europa treba Hrvatsku!

Hvala!