Poštovane obitelji poginulih vatrogasaca,

Tužni zbore!
Dopustite mi najprije da u ovoj tužnoj prigodi izrazim sućut obiteljima poginulih vatrogasaca: suprugama, djeci, roditeljima i svima koji su pogođeni ovom teškom tragedijom, nezapamćenom u povijesti hrvatskog vatrogastva.
Tužno je danas Tisno, tuguju Vodice i Šibenik, žalosna je Hrvatska. Teško je sada naći riječi utjehe i ohrabrenja – ostajemo zatečeni, gotovo  nijemi pred tragedijom izgubljenih života. Ako se što može istaknuti u ovom času kada ispraćamo njihova tijela na groblja gdje će biti pokopani, tada želim odati počast njihovoj spremnosti da se hrabro suoče s vatrenom stihijom i da u tragičnim okolnostima koje su ih snašle pokušaju pomoći jedni drugima.
Nažalost, zbog nesretnih okolnosti, ali i previda koji su počinjeni dogodila se ova tragedija, koja će zauvijek obilježiti ne samo ožalošćene obitelji, ne samo hrvatsko vatrogastvo nego i cijelu Hrvatsku.
Znamo, poginule vatrogasce ne možemo vratiti niti pouka iz ovog tragičnog događaja koju bismo trebali izvući može opravdati njihovu pogibiju.
Ipak, stojeći pred vama danas osjećam ipak dužnost postaviti pitanje hoće li ovaj tragičan gubitak ljudskih života, kakva nismo imali od Domovinskog rata, napokon potaknuti cijelo društvo da više pažnje posveti brizi za svaki ljudski život.
Ponovit ću ovdje ono što sam već rekao: dok je u Domovinskom ratu gubitak ljudskih života imao cijenu očuvanja slobode i života drugih, u ovom slučaju životi su izgubljeni u bespotrebnoj avanturi. Jer ništa nije vrednije od ljudskoga života, pa ni najvrednija materijalna dobra, a kamoli trava ili koja god kuća ili zgrada. Samo je drugi ljudski život vrijedan ljudskoga života.
Ono što sada moramo učiniti jest da kao država stanemo iza poginulih vatrogasaca i na svaki način pomognemo njihovim obiteljima ublažiti ovaj nenadoknadivi gubitak. Drugo, u ovom trenutku, kada ispraćamo poginule na posljednji počinak, ne smijemo zaboraviti preživjele, da učinimo sve za njihov oporavak i da im nakon povratka u njihove obitelji osiguramo dostojanstven život.
Dužni smo im pomoći, ne jednokratno nego trajno. Napokon, potrebno je da se cijelo društvo na nov način organizira u borbi protiv požara. Prevenciju stavljam na prvo mjesto, ali je ne manje važno strogim mjerama zapriječiti kaznenu odgovornost piromana i neodgovornih osoba koje se doslovce igraju vatrom, kao i učiniti potrebno da se poboljšaju materijalne i organizacijske prilike našega vatrogastva.
Dopustite mi na kraju u ovom tužnom trenutku izraziti nadu da se ovakva tragedija više nikad neće ponoviti. A poginulim i umrlim vatrogascima Marku Stančiću, Hrvoju Strikomanu, Gabrielu Skoćiću, Ivanu Marinoviću, Dinku Klariću, Ivici i Anti Crvelinu neka je slava i vječni spomen!
U životu nisu imali puno, a za Domovinu su dali sve.