Hrvatska - mala europska zemlja koja traži svoje mjesto u svjetskoj zajednici

Dopustite mi da započnem time što ću zahvaliti na prilici koja mi je pružena da pred ovim auditorijem kažem nešto o svojoj zemlji, Republici Hrvatskoj, o njezinoj prošlosti i sadašnjosti, njezinoj politici, u prvome redu vanjskoj i o njezinome mjestu u svijetu.
Ako ponovim nešto, što već znate – nadam se da mi nećete zamjeriti, ako kažem ponešto, što će vam biti novo, onda ovaj naš susret ima smisla i svrhe. Ne treba ni naglašavati - činjenice su takve, kakve jesu. Novost vam u prvome redu nudim kroz svoje poglede na njih, kroz procjene i kroz vrednovanje.
Govorim vam, naravno, kao predsjednik Republike. Ali u isto vrijeme govorim vam i kao čovjek koji je dobar dio svojega života posvetio politici, kojega je ta politika u jednome vremenu odvela i iza zatvorskih rešetaka, dok mu je u drugome otvorila vrata rezidencije šefa države.
Hrvatska je mala zemlja, kako po površini, tako i po broju stanovnika – ima ih niti 4 i po milijuna. Mi smo europska zemlja s nekoliko atributa. Pripadamo području srednje Europe, ali i Balkana i – napokon – Sredozemlja. Ta svojstva činila su našu povijest bogatom i zanimljivom, burnom i teškom, a daju nam u odnosu na mnoge druge europske zemlje, pa i one veće i značajnije, određene komparativne prednosti. Spomenut ću samo to da smo mi s našim lukama gotovo idealan ulaz na tržišta regije i srednje Europe.
Naša je novovjeka povijest kao samostalne zemlje kratka – jedva desetljeće i po. No, ova današnja hrvatska država nije i prva hrvatska država u povijesti. Bili smo kraljevstvo još u desetome stoljeću. Potom smo stotinama godina bili pod vlašću drugih – sve do kraja Prvoga svjetskog rata.
Značajno je, međutim, napomenuti da je kroz cijelo to dugo vrijeme tuđinske vlasti – najprije madžarskih, a potom austrijskih careva, odnosno kraljeva - Hrvatska sačuvala određene značajke suverenosti, državnosti. Neću ulaziti u detalje, ali spominjem to zato, što svakako nije nevažno da smo mi i svoje ime, ali i svoju svijest o hrvatskoj državi sačuvali kroz stoljeća.
Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije Hrvatska je vrlo kratko vrijeme uživala status formalne samostalnosti, da bi se potom ujedinila sa Srbijom, Slovenijom, Bosnom i Crnom Gorom u zajedničku državu koja će postati poznata pod imenom Jugoslavija – dakle: država južnih Slavena. Takozvana prva Jugoslavija, ona što je postojala do godine 1941., bila je unitarno uređena monarhija pod vlašću srpske dinastije Karađorđevića i uz neskrivenu supremaciju Srbije u svim područjima. I samo u tih nepunih četvrt stoljeća nestali su i posljednji tragovi hrvatske državnosti.
Godine 1941., kada je svjetski rat pokucao i na naša vrata, Kraljevina Jugoslavija se pod naletom sila Osovine, razjedena iznutra neriješenim nacionalnim i socijalnim pitanjem, srušila kao kula od karata. Dio njezinoga područja pao je pod izravnu okupaciju, a na dijelu su bili uspostavljeni kvislinški režimi – u Hrvatskoj i Bosni pod imenom Nezavisne Države Hrvatske, zemlje koja – objektivno gledano - nije bila ni nezavisna, ni država, a ni hrvatska. Stvorili su je okupatori i njihovu je politiku, uključujući i ratne zločine, dosljedno provodila.
Vrlo brzo nakon okupacije, počeo je otpor – najprije sporadičan, ali uskoro organiziran – pod vodstvom Komunističke partije i čovjeka koji će u godinama poslije rata odigrati značajnu ulogu i na svjetskoj sceni – Josipa Broza Tita.
Da bih stvari postavio posve jasno, reći ću i ovo: otpor na tlu Jugoslavije bio je autohton, nije bio dirigiran izvana – za razliku od Pokreta otpora u brojnim europskim zemljama. Pomoć izvana počela je dolaziti tek potkraj godine 1943. Jugoslavenskim otporom u sklopu kojega je Hrvatska ponijela najveći teret, a koji će prerasti u pravu oružanu borbu, s ustrojenim brigadama i divizijama, s uređenim oslobođenim teritorijem, rukovodili su, doduše, komunisti, ali golema većina naših boraca - antifašista nije imala veze – ni organizaciono, ni idejno s komunističkom partijom. Prvi organi vlasti formirani su još u toku rata.
Cijela je borba vođena uz dvije pretpostavke: bit će obnovljena Jugoslavija, ali to će biti drugačije uređena zemlja – ne više unitarna država, nego federacija ravnopravnih federalnih jedinica – republika, i ravnopravnih naroda. Samo je takva formula mogla mobilizirati ljude u svim dijelovima zemlje, nezadovoljne prethodnom jugoslavenskom državom. Na toj je, dakle, formuli stvorena druga Jugoslavija – pod vodstvom i dominacijom Komunističke partije i sa svim značajkama autoritarno uređenih zemalja. Boljševički model koji je primijenjen i rigorozno proveden odmah nakon pobjede godine 1945. bio je – srećom – kratkoga vijeka. Obilježen samosviješću stečenom nespornim zaslugama za pobjedu Saveznika i spoznajom o vlastitoj ulozi i snazi, Titov režim nije ni mogao, ni htio prihvatiti diktat Sovjetskog Saveza koji je, pod Staljinovim vodstvom, konsolidirao, odnosno disciplinirao tzv. istočni blok.
Godine 1948. dolazi do otvorenog sukoba Tito – Staljin, sukoba kojega su Tito i njegov režim – na čuđenje mnogih – uspjeli preživjeti i od tada Jugoslavija ide svojim putem. S vremenom formuliran je na unutarnjem planu koncept komunizma s ljudskim likom, nacionalnoga komunizma – kako su neki govorili, titoizma – kako su ga nazivali njegovi protivnici. Bez obzira na ime, taj je model u mnogome bio preteča onoga što će ući u povijest pod imenom eurokomunizam.
No, bio je to i dalje, moram biti precizan i određen, autoritarni model vlasti, s jednom strankom i njezinom neprikosnovenom ulogom, ali model u kojemu se makar pokušavalo do određene granice širiti prostore slobode, tražiti nova rješenja – da spomenem samo društveno vlasništvo i tzv. radničko samoupravljanje.
Koja su bila ograničenja toga modela koji nas je ipak, objektivno gledajući, približavao Zapadu, a udaljavao od Istoka, iskusio sam na vlastitoj koži kada sam se godine 1971. priključio u Hrvatskoj pokretu što je tražio veću slobodu i, iznad svega, veća prava republika u raspolaganju njihovim novcem. Godinu i po proveo sam u zatvoru. Spominjem to zato, da ne biste mislili kako nekritički idealiziram jugoslavenski model. Ja sam itekako svjestan svih njegovih slabosti i nedostataka, ali i određenih pozitivnih strana.
Među te pozitivne strane spada svakako i vanjsko-politička platforma nesvrstanosti koja je Jugoslaviji u vrijeme hladnoga rata i blokovske konfrontacija omogućila da ostane izvan toga sučeljavanja i da čak odigra pozitivnu i svjetski priznatu ulogu u njegovome obuzdavanju.
Ta politika, naravno u ono vrijeme i u tadašnjim uvjetima, bila je za Jugoslaviju, a u njezinome sastavu i za Hrvatsku, najbolja moguća. Gospodarski smo bili aktivni u svim krajevima svijeta, naša su poduzeća, mislim na ona iz Hrvatske, jer Hrvatska je bila industrijski najrazvijenija republika Jugoslavije, radila u Aziji i Africi, u Latinskoj Americi, ali i u Europi. Politički uživali smo veći ugled i imali veći utjecaj nego što je Jugoslavija, na osnovi svoje veličine i ekonomske snage, objektivno mogla imati. No ipak, Jugoslaviju su u osnovi držala na okupu i održavala tri integrativna faktora. Prvi i nesporno najjači bio je Tito sa svojom karizmom i svojim nespornim autoritetom ratnoga vođe i poslijeratnoga državnika. Drugi je bio komunistička partija kao višenacionalna stranka, a treći – Armija, također višenacionalni organizam, izgrađen na tradicijama otpora iz vremena Drugoga svjetskog rata.
Kada je godine 1980. umro Tito, počelo je urušavanje Jugoslavije, mada je to tada jedva tko shvatio. Prema svemu sudeći, sam Tito predosjećao je na neki način što će bi se moglo dogoditi, pa je 1974. inicirao i proveo promjenu ustava koji je Jugoslaviju zapravo pretvorio u konfederaciju s pravom republika na odcjepljenje.
U Srbiji su, međutim, u to vrijeme prevagu odnijele one snage koje su smatrale da je Titovom smrću otvoren prostor za revitaliziranje velikosrpskih aspiracija i vraćanje dominantne uloge Srbije, poput one iz vremena jugoslavenske monarhije. Sukob oko reforme federacije prenio se u komunističku partiju koja se raspala na nacionalne partije, a Armije se – u potrazi za sponzorom – priklonila Srbiji i njezinome vođi, Slobodanu Miloševiću i počela iz zaista jugoslavenske pretvarati u srpsku vojsku. Time je bila pripremljena scena za jugoslavensku tragediju, za krvavi rat u kojemu se federacija raspala.
Morao sam vam relativno opširno govoriti o povijesti Jugoslavije, jer to je i dio povijesti Hrvatske. Bez poznavanja barem osnovnih naznaka te naše zajedničke prošlosti, teško je razumjeti sve ono što se događalo od godine 1990. pa do danas.
Potkraj devedesetih godina otvorena su u Hrvatskoj vrata višestranačju i održani su slobodni izbori. Komunisti su izgubili vlast, ali ostali su kao stranka prisutni u parlamentu. Novo, slobodno izabrano vodstvo, ponudilo je pregovore o novome ustroju zajedničke države. Srpsko vodstvo, kojemu nije bilo stalo ni do federacije, ni do konfederacije, nego do vlasti i prevlasti, na tu ponudu nikada nije ni odgovorilo, ali je potaklo pobunu dijela Srba koji su živjeli u Hrvatskoj, a potom i onih u Bosni i Hercegovini. A na hrvatsku odluku da se osamostali, odgovor je bio – rat! U tome nikada objavljenome ratu koji je, uz elemente unutarnje pobune i građanskoga rata, nesumnjivo bio i otvorena agresija, Hrvatska je uspjela formirati svoje oružane snage, izboriti međunarodno priznanje i sačuvati slobodu i nezavisnost.
U vrijeme ratnih sukoba počinjeni su na svim stranama grozni ratni zločini – negdje više, negdje manje, ali to na činjenici da su ti zločini počinjeni ne mijenja baš ništa. Pronalaženje i kažnjavanje njihovih naredbodavaca i počinitelja opterećuje nas i danas, a u tome nam – uz još uvijek primjetni otpor nekih političkih snaga – pomaže međunarodni sud u Haagu. To vrijedi za Hrvatsku, ali i za Bosnu i Hercegovinu, kao i za Srbiju.
Prvih gotovo deset godina njezine samostalnosti u Hrvatskoj je obilježila vlast mojega prethodnika, Franje Tuđmana, čovjeka koji je nesumnjivo imao i svojih zasluga, ali čovjeka sklona autokraciji i alergičnoga na svaku kritiku. Bili smo formalno demokratska zemlja, ali s jakim natruhama jednostranačja, s izraženim nepoštivanjem ljudskih i manjinskih prava, s medijima dobrim dijelom upregnutima u državnu, odnosno ratnu propagandu, a ne posvećenima objektivnome informiranju, bili smo društvo kojega je umjesto vladavine prava obilježavala selektivna primjena zakona. To nas je za međunarodnu zajednicu, uključujući Europsku uniju, činilo u najmanju ruku neprivlačnim partnerom. Potkraj devedesetih dovelo nas je to i u situaciju neproglašenih, ali faktičkih sankcija.
Do promjene dolazi poslije smrti Franje Tuđmana i parlamentarnih i predsjedničkih izbora godine 2000-te. Tek tada Hrvatska kreće putem istinske demokratizacije, tek tada prekidamo s jasnom politikom diskriminacije manjina i netolerancije prema drugačijima, pa i samo onima koji drugačije misle, tek tada se otvaramo svijetu u smislu prihvaćanja standarda i kriterija što vrijede u zemljama etablirane demokracije. I, naravno, tada nam se počinju otvarati i vrata Europske unije da bismo danas bili već duboko u pregovorima o punome članstvu u njoj.
Od prvoga dana mojega predsjedničkoga mandata, a sada sam na polovici drugoga, koncipirao sam vanjsku politiku Republike Hrvatske oslonjenu na tri potporna stupa. Moram reći kako u skladu s našim Ustavom vanjsku politiku zajednički koncipiraju i provode šef države i vlada. A ti su potporni stupovi o kojima govorim: regionalna politika, europska politika i globalna politika. Na sva tri područja trebalo je lomiti otpore i predrasude. Bilo je teško, brzo nakon završetka rata u kojemu su sudjelovale neke susjedne zemlje, prodrijeti s tezom da moramo normalizirati odnose sa svim susjedima, da moramo surađivati sa svim susjedima, da te odnose moramo razvijati i proširivati, mada su za to postojala dva jasna razloga. Prvo, zato što je to u našem interesu, te su zemlje – s obzirom na zajedničku prošlost - naše prirodno tržište. I, drugo, zato što ostvarivanje naših europskih aspiracija, dakle ostvarivanje želje da uđemo u Europsku uniju zasnovanu na konceptu suradnje, naprosto neće biti tako dugo moguće, dok ne budemo demonstrirali sposobnost surađivanja u našem neposrednom okruženju. Dakle, u to je naše ljude najprije trebalo uvjeriti. Uspjeli smo i danas regionalna suradnja nije upitna. Dapače, razvija se, i to u obostranome interesu. 
Europska komponenta naše vanjske politike posve je jasna i mislim da je doista ne treba pobliže objašnjavati. No, tu je trebalo raskrstiti s iluzijom da mi naprosto po prirodi stvari pripadamo u Europu, da nas ona mora primiti, a da mi za ulazak u taj klub – da se slikovito izrazim – ne trebamo platiti nikakvu članarinu. Naravno, kao europska zemlja, Hrvatska svoju budućnost s pravom i razlogom vidi u ujedinjenoj Europi.
No, javnost je trebalo uvjeriti da ulaz u nju valja zaslužiti, a da je izolacija luksuz kojega si ne možemo priuštiti. I u tome smo uspjeli. Želim dodati kako mi u europskoj integraciji vidimo i budućnost cijele regije, jugoistočne Europe. Spremni smo stoga pomoći i našim susjedima da ostvare svoje europske ambicije. I još nešto: mi usporedo idemo i prema Atlantskome paktu, procjenjujući da nam je on potreban ne samo iz sigurnosnih razloga, nego i zato što NATO promiče određene opće vrijednosti za koje smatramo da su i naše.
Očekujem da ćemo pozivnicu za NATO dobiti sljedeće godine, a da bismo u članstvo Europske unije mogli biti primljeni za dvije do tri godine. Reći ću u vezi s time nešto, što često ponavljam u Hrvatskoj: ne treba robovati datumima. Nije toliko bitno kada ćemo ući u Europsku uniju, nego kako ćemo biti pripremljeni za ulazak i što ćemo ulaskom ostvariti. U ovome trenutku ulazak u Uniju ima podršku natpolovične većine hrvatskoga stanovništva, dok je podrška ulasku u NATO manja.
Što se tiče trećega potpornoga stupa naše vanjske politike, to je – kako sam rekao – globalna politika. Drugim riječima: naši interesi i naše ambicije ne prestaju na granicama Europe. I tu je trebalo lomiti otpor što je proizlazio iz fiksiranosti isključivo na Europu, zanemarujući zbog toga ostatak svijeta. Smatrao sam i smatram da to ne može biti naša politika.
Mi pružamo ruku suradnje svim državama, bez obzira gdje su, koje su spremne na suradnju s nama. Ako me pitate: kakvu suradnju, reći ću kratko, ali ne manje precizno: govorim o ravnopravnoj suradnji u kojoj svaka strana ostvaruje svoj interes.
Spominjao sam vrijeme Jugoslavije i njezine nesvrstane politike. Tada su na primjer položeni temelji gospodarske suradnje na kojima mi danas trebamo samo nadograđivati. Na tome i radimo. Naravno, kao mala zemlja koja svoju vjerodostojnost dokazuje čvrstom privrženošću načelima, dajemo punu potporu Ujedinjenim narodima, mada smo svjesni i svih njihovih nedostataka. Zato se zauzimamo i za reformu svjetske organizacije.
Mir, sigurnost i stabilnost smatramo osnovnim preduvjetima svakoga napretka i razvoja. Odlučni smo protivnici upotrebe sile i prijetnje silom u rješavanju otvorenih pitanja i sporova, pri čemu ja, aludirajući na naša iskustva iz nedavne prošlosti, volim reći kako je bolje pregovarati deset godina, nego ratovati deset dana.
Borbu protiv globalnoga terorizma smatramo jednim od prioritetnih zadataka međunarodne zajednice. Ali, ja čvrsto vjerujem, a iskustvo posljednjih godina mi daje za pravo, da je tu borbu nemoguće dobiti isključivo vojnim sredstvima. Treba se okrenuti dubljim uzrocima, treba rješavati ambijent koji rađa terorizam. Drugim riječima, treba rješavati siromaštvo, zaostajanje u razvoju, odnosno nerazvijenost, treba uspostavljati ravnopravnost ljudi, nacija i država, treba pronalaziti rješenja regionalnih kriza.
I, napokon, ja čvrsto podupirem napore da se zaustavi globalno zatopljavanje i time izbjegnu njegove potencijalno katastrofalne posljedice. Na tome području potpuno podupiremo stanovišta Europske unije koja polaze od nesporne činjenice klimatskih promjena u svjetskim razmjerima i traže radikalne mjere kako bi se sačuvala sama osnova egzistencije ljudske vrste. Na unutarnjem planu, a i to sam na kraju dužan reći, pobornik sam istinske demokracije, prihvaćanja različitosti, tolerancije i vladavine prava.
Evo, iznio sam vam u najkraćim mogućim crtama našu prošlost, našu sadašnjost i budućnost. Ocrtao sam naša politička stanovišta i naš odnos prema drugim zemljama. Naznačio sam ključne postavke hrvatske vanjske politike. Ako vam je nisam do kraja predstavio, onda se nadam barem da sam vam približio zemlju čiji sam predsjednik – Republiku Hrvatsku, malu europsku zemlju koja traži svoje mjesto u svjetskoj zajednici. A to mjesto možemo ostvariti samo kroz prijateljsku, ravnopravnu i uzajamno korisnu suradnju sa što većim brojem zemalja. Jedna od njih svakako je i Republika Azerbajdžan. Zbog toga sam danas i ovdje.
Hvala vam što ste me saslušali!