Ekselencije,
Uvaženi gosti i uzvanici,
Gospođe i gospodo,

Drago mi je što sam danas ovdje s vama i što mogu sudjelovati u radu skupa koji će razmotriti ne samo dosadašnja dostignuća i perspektive u gospodarskoj suradnji u regiji, nego i utjecaj globalnih kretanja na regiju. Ovo posljednje čini mi se, u svjetlu kriza s kojima smo suočeni – i to upravo na globalnome planu – osobito važnim. Neću reći ništa novoga, ako kažem da suradnju zemalja regije, i to šire regije, smatram nezaobilaznim čimbenikom stabilizacije ne samo jugoistoka Europe, nego i Europe uopće.
Upravo zbog karaktera svijeta u kojemu živimo, upravo zbog toga što smo u tolikoj mjeri jedni na druge vezani, ali kroz to i jedni o drugima ovisni, sve ono što se zbiva u regiji nužno ima odraza i izvan njezinih granica. Oni koji možda još razmišljaju o tome ima li smisla i potrebe nastaviti sa širenjem Europske unije, trebali bi to imati na umu!
No, upravo zbog toga što ni jedna zemlja nije i ne može biti usamljeni otok, što ni jedna regija također ne može biti izolirani i od ostatka svijeta odsječeni otok, važno je uvijek iznova davati poticaje regionalnoj suradnji. Istina je da zbivanja u svijetu utječu na regiju, svaku regiju, pa i ovu našu, ali istina je i to – reći ću još jednom - da se kretanja u regiji odražavaju i na svijet.
Govorimo, dakle, o uzajamnome utjecaju, odnosno o isprepletenosti utjecaja. Živimo u globaliziranome svijetu. To je činjenica od koje ne možemo pobjeći.
No, pitanje je mora li taj globalizirani svijet izgledati upravo onako, kako izgleda ovaj naš današnji, moraju li u globaliziranome svijetu vrijediti baš ona pravila što vrijede u ovome današnjemu. Moj je odgovor: ne!
Krize s kojima smo svi suočeni - u većoj ili manjoj mjeri, a koje nas dostižu – prije ili kasnije, ali neminovno – te krize pokazuju i dokazuju nešto na što pokušavam upozoriti već godinama.
Neoliberalni model se potrošio. Uzdizanje tržišta na neupitni pijedestal pokazalo se promašenim. A i nametanje jednog jedinoga, kvazi univerzalnoga modela demokratskoga ustroja svim zemljama pokazuje se ne samo neprihvatljivim, nego i neprovedivim.
Utjecaj zbivanja u svijetu na regiju ja prije svega vidim kroz pitanje, ali i kroz traženje odgovora na pitanje: koliko ćemo brzo shvatiti i kako ćemo brzo prihvatiti činjenicu da svijet kakvoga smo poznavali definitivno odlazi u prošlost.
Ako se veliki možda nisu u stanju pomiriti s time da se urušava konstrukcija što su je oni osmislili i postavili na noge, mogu li države pojedinih regija, pa i ove naše, pomoći u njihovome suočavanju s realnostima?
Malo će nam svima zajedno pomoći konstatacije tipa: aktualna financijska kriza jednaka je tsunamiju kakav se događa jednom u sto godina. Ne pomažu nam nimalo konstatacije kako će u postojećim prilikama biti nemoguće izbjeći značajan porast nezaposlenosti.
A neće nam mnogo više pomoći ni tvrdnja kako bi bilo katastrofalno odreći se tržišta, ali kako ne možemo naprijed ni na način da nam se uvijek iznova događaju iste stvari i da ih na isti način pokušavamo sanirati. Kao što se vidi: samo privremeno i sve neuspješnije!
Ono što nam treba, to je novi pogled, to je nova vizija, nova filozofija i nova koncepcija međunarodnih odnosa – u prvome redu gospodarskih, ali ne i samo gospodarskih.
Da me ne biste pogrešno shvatili: ja ne prizivam povratak bilo kojega neuspjeloga eksperimenta iz prošlosti, ja put u budućnost uopće ne vidim tako da se vraćamo u prošlost.
Ali, definitivno smatram kako moramo smoći snage za hrabri iskorak iz sustava koji nas sve više okiva, sve više sputava, a pri tome se i ruši, prijeteći da nas povuče u provaliju.
Nesputano i nekontrolirano tržište pokazalo se nesposobnim izbjeći krize kakve se danas nadvijaju nad nama. Spašavanje neoliberalnoga modela u kojega su se razvijene zemlje do jučer još zaklinjale, potezima koji nisu ništa drugo do uvođenje državnoga kapitalizma uz neuvjerljivo najavljivanje kako je to samo privremeno, svakoga koji želi i koji je sposoban dugoročno gledati mora uvjeriti da naprosto tako dalje više ne može.
Uostalom, a i ovo ne govorim po prvi puta, cijela povijest ljudskoga društva je povijest evolucije, povijest razvoja. Može li itko ozbiljan i pomisliti da će se razvoj zaustaviti na ovome stupnju što smo ga dosegli? I zašto bi se baš tu zaustavio – čak i da nema jasnih znakova urušavanja?
Regija je, prema mojem mišljenju, u ovome trenutku suočena s dva zadatka – jednim kratkoročnim, a drugim dugoročnim. Kratkoročno, moramo naći načina da uz što manje potrese preživimo krize što potresaju svijet – financijsku, energetsku, krizu hrane. A dugoročno, moramo dati svoj doprinos promišljanju svijeta sutrašnjice koji će u mnogim elementima sigurno biti različit od ovoga današnjega.
S ostvarivanjem oba zadatka treba početi odmah. Naglašavam: oba i odmah, jer vremena za čekanje nema! Svjedoci smo, naime, održavanja, odnosno najavljivanja niza sastanaka na najvišoj razini koji bi trebali dati odgovor na aktualna krizna stanja. Činjenica je, međutim, da će to sve biti sastanci odabranih, užega kruga zemalja, pa čak i oni koji će se održati pod „kapom“ Ujedinjenih naroda.
Ne poričem, niti ću ikada poricati kako ima zemalja čiji je utjecaj na svjetska kretanja iznimno velik. Iz toga proizlazi i njihova barem jednako velika odgovornost za stanje u svijetu; nikako, međutim, monopol da same ili u uskome krugu odlučuju o svima ostalima.
Želio bih da i s ovoga sastanka u svijet ode poruka kako je i pravo, ali i dužnost svake zemlje da sudjeluje u koncipiranju svijeta sutrašnjice. Moje je čvrsto uvjerenje da taj svijet neće biti moguće graditi, niti uspješno izgraditi, ako u njegov koncept ne ugradimo snažno izraženu socijalnu notu. Zatim, moramo se odreći stanovišta koje se, doduše, rijetko javno tako formulira, ali koje se konstantno provodi u praksi: da, naime, ljudi postoje zbog sustava i da svoje sudbine moraju podrediti zadatku spašavanja sustava, umjesto da sustav postoji zbog ljudi i da dobrobit ljudi bude osnovni pokretač svega što se unutar sustava događa, pa i samoga sustava – bez obzira na to, kako se on zvao.
Rekao sam već: živimo u globaliziranome svijetu, međupovezanome i međuovisnome. To je činjenica i na tome se ništa ne može promijeniti. Međutim, upravo zbog toga nužno je, čak nezaobilazno da izgradimo takav svijet u kojemu se neće događati krize koje, doduše, imaju svoje izvorište u jednoj zemlji, ili možda skupini zemalja, ali koje se potom preliju na cijeli svijet. Međupovezanost može biti blagoslov, ali i prokletstvo – ako se svede na ovisnost jednih o drugima, većine o manjini. Zato je imperativno potrebno dati novi poticaj ostvarivanju milenijskih ciljeva Ujedinjenih naroda.
Jednako je tako imperativno potrebno ostvariti ključni pomak u rješavanju problema s kojime se suvremeni svijet suočava desetljećima – u prevladavanju jaza između bogatih i siromašnih. Drugim riječima, ja izlaz vidim u razvoju i u socijalnoj državi.
Što se pak političkoga modela tiče – jer politiku ne možemo izostaviti iz igre – moramo shvatiti kako napretka neće biti tako dugo dok će se ono što se pokazuje pozitivnim u jednoj sredini pokušavati, čak i silom, presađivati u drugu sredinu.
Svi mi imamo svoje povijesti, svoj razvoj, svoju kulturu i svoju tradiciju. Učinimo od toga bogatstvo, sagradimo svijet koji će profitirati od prožimanja različitih kultura i tradicija i u kojemu nitko svoj model neće nametati drugome. Istina je, postoje univerzalne vrijednosti, poput osnovnih ljudskih prava.
Uskoro ćemo obilježiti 60-tu obljetnicu donošenja Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. To je nešto, o čemu ne može biti nikakve rasprave. Stvar je, međutim, svake pojedine zemlje u kakvim će okvirima ta prava ostvarivati. Dakle: ne pitamo se: hoćemo li, nego: kako ćemo?
I da se na samome kraju vratim regiji: ponavljam – prije svega moramo izbjeći najteže posljedice udara kriza koje potresaju svijet. Potom, a zapravo istodobno, moramo se potruditi da i za sebe izborimo mjesto u krugu onih koji odlučuju o sutrašnjem svijetu, jer u njemu neće živjeti samo oni, nego svi mi. Jačanjem naše uzajamne gospodarske suradnje mislim da možemo ublažiti posljedice aktualnih kriza, smatram čak da bi vrijedilo razmisliti i o tome kako si možemo uzajamno pomoći.
Pri tome samo kao natuknicu za razmišljanje spominjem pojam solidarnosti. Temelji već postoje. Ne dozvolimo kriznim potresima da ih razdrmaju. Ojačajmo ih svojom suradnjom i razmislimo o tome kako da ih dogradimo i učvrstimo, kako bi izdržali novu zgradu koju ćemo na njoj morati graditi – ako ne želimo prenoćiti na zimi, pod vedrim nebom. Nadam se da sam bio jasan.
Zahvaljujem na vašoj pozornosti!