Govor Predsjednika RH Stjepana Mesića - Summit predsjednika država jugoistočne Evrope; "Raznolikost kulturne baštine - upravljanje i turistička promocija"; 3.- 4. lipanj 2009.;Cetinje, Crna Gora

Poštovana gospodo predsjednici,
Uvažena gospodo Matsuura i Davis,
Cijenjeni ministri // Ekscelencije,
Gospođe i gospodo, sudionici Summita,

S velikim zadovoljstvom pozdravljam Vas na našem sedmom po redu Sastanku na vrhu, na kojem smo se, vođeni idejom međusobne suradnje i regionalnog dijaloga u području kulture, danas okupili na Cetinju.
U proteklih sedam godina, počevši od Ohrida kada smo započeli temom o dijalogu civilizacija, razgovarali smo o međureligijskom i međuetničkom dijalogu, kulturnoj raznolikosti i komunikaciji naslijeđa, o uspostavi kulturnih koridora i pomorskih putova. Danas raspravljamo o temi koja nas, usprkos svim prihvaćenim konvencijama i deklaracijama uvijek iznova suočava s pitanjima kako očuvati naslijeđeno, kako upravljati baštinom i koji je ispravan put da se baština konačno shvati kao supstanca svake strategije održivog razvoja.
Okolnosti u kojima u ovome trenutku raspravljamo, u našoj su regiji opterećene naslijeđem prošlosti, vremenom u kojem je baština bila svačija i ničija, "baština bez baštinika", kako je to govorio hrvatski profesor Milan Prelog.
Baštinom su se bavili i njome upravljali struka i resor kulture, a svako spominjanje baštine u kontekstu ekonomskog promišljanja smatralo se bogohulnim. Misao hrvatskog političara dr. Stipe Šuvara koji je koncem 70tih godina rekao da ne treba zakonima štititi spomenike od društva, već zakonima poticati društvo da baštinu prihvati i uključi u život kako bi bila očuvana za budućnost - i danas bi se mogla primijeniti. No, na žalost, ne možemo se pohvaliti da je bila shvaćena niti opće prihvaćena.
Kad na taj socijalistički model upravljanja, koji je bio dominantan u većem dijelu naše regije, dodamo posljedice profiterskog urbanističkog grabeža tranzicijskih godina, a u nekim dijelovima regije i ratnih razaranja, te konačno globalizacije i recesije - postaje jasno da je kontekst u kojem govorimo o promoviranju održivih razvojnih politika i razumijevanju višeslojnosti značaja baštine - vrlo složen.
No, sve to ne može biti alibi za ne-djelovanje. Ne učinimo li što prije kvalitativan iskorak dogodit će nam se da ćemo baštinu prepustiti industriji zabave i brzog profita sa svim katastrofalnim posljedicama koje to nosi.
Jer, baština ne smije biti samo još jedna "atrakcija" kojom privlačimo turiste kako bismo napunili naše plaže, hotelski smještaj i turističke statistike, ona ne smije biti niti ekskluzivna opsesija znanstvenika na koju je zajednica prisiljena trošiti novac. Jednom, kad se nađe u središtu razvojnog planiranja i kada baština postane osnovom održivog razvoja, ona može imati značajan učinak na prosperitet zajednice, zemlje i regije, ali i na samu kvalitetu tog razvoja.
Naime, priča o baštini priča je o identitetu. Upravljanje baštinom - sudjelovanje u promociji nekog mjesta ili zemlje, stvaranje je slike tog identiteta. U jednini ili množini – jer, svi su identiteti, sve kulture kolikogod različiti, podjednako važni i pripada im isto pravo na očuvanje.
A upravo ta kulturna raznolikost jest ono čime naše zemlje i naša regija obiluju. To je ono što je - osim značenja što ga turizam ima u našim nacionalnim gospodarstvima - zdrav temelj za uspostavljanje jače regionalne suradnje.
Živimo u kompetitivnom svijetu i svi znamo da moramo privući što veći broj turista. Doba turizma „sunca i mora“ je iza nas. Od "plavog", svijet se okreće ka "sivom" turizmu, k turizmu baštine.
Turizam se mijenja brže no što se grade novi hoteli. U jednom je trenutku cijeli svijet u pokretu, a u drugome - zbog terorizma, neke gripe ili recesije - sve staje. Održivi turizam ili turizam baštine lokalnim zajednicama donosi više koristi, a manje troškova, produžuje sezonu, jer nije vezan samo uz ljetne mjesece. A sa svim tim problemima susreće se većina zemalja naše regije.
Ono što se nerijetko prigovara tzv. "kulturnom turistu", koji, premda troši više od ostalih, ostaje kratko, pa čak i na najzanimljivijoj destinaciji, jest činjenica koju bi upravo mi, predstavnici regije bogate nasljeđem, toliko geografski zbijene, trebali iskoristiti kao prednost i promovirati u zajedničkom nastupu. Ključna je riječ i opet – suradnja! A to znači prometno, stručno, institucionalno, marketinško i svako drugo povezivanje. No, premda je kulturni turizam danas općeprihvaćena činjenica, premda se govori o najbrže rastućem segmentu turističkog tržišta, premda se zna da turizam oslonjen na naslijeđe u evropskim metropolama generira u gospodarskom smislu najveći dio prihoda od turizma - odnos između baštine i turizma nije idiličan.
Počevši od toga da je suradnja kulture i turizma u startu opterećena time što su jedni po svojoj orijentaciji okrenuti ka općem dobru, a drugi prema profitu, da jedni u baštini vide njenu uporabnu vrijednost, drugi, uglavnom, njene neupotrebljive aspekte, pa sve do činjenice da su u većini zemalja baština i turizam u ingerenciji odvojenih institucija državne uprave - jedni pod Ministarstvom kulture, drugi u području gospodarstva. Stoga ni ne čudi da nepostojanje povezanosti baštine i turizma na institucionalnoj razini rezultira i nepostojanjem sinergije.
A baština je, koliko god mi to na svim razinama vlasti ponekad zaboravljamo, generativni dio svake strategije razvoja. Upravo u doba globalizacije, u vrijeme straha od akulturacije ili internacionalizacije kultura, upravljanje baštinom postaje sve značajnije.
Odgovornost za donošenje odluke kojim ćemo putem krenuti danas je u našim rukama. Stoga, upravljanje baštinom treba postati ne samo sredstvom razvoja već i sastavnim dijelom u procesu uspostave trajnog mira i povjerenja, kroz očuvanje naslijeđenog bogatstva raznolikosti i to zbog budućnosti, zbog generacija koje dolaze nakon nas.
I, na kraju, zahvaljujem se našem domaćinu, predsjedniku Vujanoviću i njegovim suradnicima, na srdačnom gostoprimstvu i izvrsnoj organizaciji ovog skupa.