Poštovani gradonačelniče grada Delnica,

Poštovani župani, gradonačelnici i općinski načelnici,

Poštovani veleposlanici,

Dragi uzvanici,

Velika je sreća kada narod, poglavito mali narod, ima ljude sposobne ne samo prepoznati njegove potrebe i ciljeve nego još više te potrebe i ciljeve ostvariti u pravom trenutku. Gradnja Lujzinske ceste, čiju dvjestagodišnjicu izgradnje danas ovdje obilježavamo, bila je djelo ljudi takvoga kova, vizionara koji su shvatili da je nakon izgradnje karolinske i jozefinske ceste dozrelo vrijeme za novu suvremenu cestu, koja će povezati Rijeku s Karlovcem, dakako Zagrebom i drugim središtima tadašnjega Austrijskoga Carstva. Među tim vizionarima bili su zagrebački biskup, rodom Karlovčanin, Maksimilijan Vrhovec, koji je osnovao dioničarsko društvo za gradnju, zatim tadašnji riječki gradonačelnik Ljudevit Adamić i glavni graditelj austrijski general Filip Vukasović.

Kada je tadašnja carska vlast odobrila početak gradnje god. 1803, započeo je oživljavati jedan od najvećih graditeljskih pothvata u dotadašnjoj hrvatskoj povijesti. Znamo da je gradnja, dakako bez mehanizacije kakva je današnja, trajala osam godina. Premda je djelomice građena u ratno vrijeme, kao i njezina današnja nova suvremena trasa, a glavni projektant i graditelj Filip Vukasović poginuo je godine 1809. u borbama protiv Napoleonove vojske, gradnja ceste nije obustavljena, nego je dapače nastavljena i za vrijeme francuske vlasti, da bi bila završena 1811. To su povijesni paradoksi, a hrvatska ih je povijest prepuna, ali i činjenice, pa možda i nije čudno što je cesta dobila ime prema Napoleonovoj drugoj ženi Mariji Lujzi, koja je ujedno bila kći austrijskog cara Franje I.

Može se reći da je na neki način ta cesta bila i europski projekt, ali su najveći teret gradnje iznijeli naši ljudi, prije svega Primorci i Gorani. U ono doba bila je to suvremena, široka i sigurna cesta, blagih uspona i padova, pa je ubrajana u najbolje ceste tadašnje Austrijske Carevine odnosno poslije Austro-Ugarske Monarhije. Bila je vrlo prometna u ondašnjim mjerilima, pa je njezina gospodarska vrijednost bila s godinama sve veća. Postala je glavni prometni pravac koji je povezivao središnju Hrvatsku, ali i srednju Europu s Hrvatskim primorjem, posebice sa sve važnijom lukom Rijeka. Cesta je bila naš put u Europu, ali i put Europe k nama. Ona je na nekin način značila uvođenje europskih standarda u Hrvatsku – čemu i danas politički i gospodarski težimo – ali je ujedno pokazala da su naši ljudi bili na razini tadašnje europske civilizacije i kulture, spremni i sposobni prihvatiti te standarde, prilagoditi ih našim potrebama i provesti u život.

Mnogima, posebice Goranima i Primorcima, ova je cesta desetljećima značila život, opstanak i razvoj. No sve snažnijim gospodarskim i prometnim razvojem, posebice zbog narasloga turističkoga prometa, cesta je u posljednjoj četvrtini prošloga stoljeća postala usko grlo povećanih potreba, pa je bilo sve jasnije da je Hrvatskoj potrebna nova, suvremenija, brža i kraća cesta. To se moglo ostvariti tek u samostalnoj hrvatskoj državi. Ta je nova cesta Zagreb-Rijeka danas završena, a nedavno je na dijelovima koji su u profilu poluautoceste započela izgradnja punog profila autoceste, čime će ona, kada bude završena, potpuno odgovoriti gospodarskim i prometnim potrebama.

Sasvim je jasno da je nova cesta, kao nekada stara, otvorila novo poglavlje u razvoju Gorskoga kotara. No jednako tako vjerujem da Gorani i Primorci neće zbog toga zanemariti značenje stare trase Lujzinske ceste. Potpuno uklopljena u prelijepe krajolike Gorskoga kotara, stara trasa ceste predstavlja se danas u novim mogućnostima. Ona je ne samo rezervna trasa na putu od Karlovca do Rijeke nego se prije svega predstavlja kao novi turističko ime na karti Hrvatske.

Prigodnim atrakativnim manifestacijama, etnološkim zbirkama, suvenirima, ugostiteljskom ponudom, lovnim, ribolovnim, zdravstvenim i zimskim turizmom, panoramskim razgledima, stara Lujzinska cesta, uz potrebna poboljšanja i vezivanjem za novu trasu, može postati najvažnija povijesna turistička cesta u Hrvatskoj. Njezino održavanje i iskorištavanje prigoda je da se potvrdimo i očitujemo kao zemlja iskorištenih šansi, koja Europi i svijetu ima što ponuditi i pokazati, ali koja je ujedno sposobna sačuvati izvornost svojih prirodnih ljepota i najbolja graditeljska djela svojih sinova.

Od srca želim da i stara i nova trasa ove ceste budu u službi razvoja Gosrkoga kotara, Primorja i cijele Hrvatske i njezina povezivanja s Europom i što skorijega uključenja u njezine integracije.

Hvala!