Poštovani gospodine Rektore,
gospođe i gospodo,

Zahvalan sam što mi je, u sklopu mojeg prvog posjeta Ukrajini, pružena mogućnost da vam se obratim. Iskoristit ću ovu priliku da bih s vama podijelio neka svoja razmišljanja o svijetu u kojem živimo, o svijetu koji se u posljednjih nekoliko mjeseci radikalno mijenja.

Nisam svakako ni prvi, ni jedini koji kaže da poslije 11. rujna, poslije terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države, u svijetu ništa nije, kao što je do tada bilo. Potreba borbe protiv globalnog terorizma nametnula je nove zadatke, nove prioritete, nova gledanja. Sve se promijenilo i sve se mijenja.

Upravo zato želim nešto reći o antiterorističkoj borbi kao ključnom elementu redefiniranja odnosa u svijetu. Ja sam pripadnik one generacije koja se sjeća Drugog svjetskog rata, koja je odrastala i ulazila u doba zrelosti u vrijeme tzv. hladnog rata i bipolarnog svijeta i koja je, zapravo, mislila da će doživjeti i proživjeti svoje stare dane u uvjetima unipolarnog svijeta, obilježenog ne uvijek dobrodošlom, ali nezaobilaznom globalizacijom.

Pokazalo se da smo pogrešno kalkulirali. Mada, znaci su bili posvuda oko nas. Terorizam nije od jučer. Samo onaj tko zatvara oči pred poviješću svijeta, ovom najnovijom, ali i onom malo starijom, može se praviti kao da to ne vidi.

Terorizam je polako, ali sigurno postajao stalni pratitelj naših života, pri čemu su nam teroristi ne jednom pokazali i dokazali da ne poznaju ni granice, ni nacionalnost, ni religiju. Istina je, oni se vole sakrivati iza plemenitih ciljeva, poput oslobodilačke borbe, ili borbe za legitimna nacionalna prava, oni opravdanje za svoja krvava nedjela vole tražiti u ideologijama i religijama, ali to su sve samo maske.

Teroristi su nam pokazali i još nešto, što je već odavno trebalo uočiti i na to reagirati. Oni, naime, međusobno surađuju.

Sve smo to znali. Primjera kojima se može dokazati ovo što sam rekao, ima i više nego dosta.

Ipak, demokratski se svijet zadovoljavao s time da o terorizmu, apstraktno, raspravlja na međunarodnim skupovima, a da se s terorizmom konkretno suočava, ali samo, da tako kažem, individualno. Da to ilustriram evropskim primjerima – Njemačka i Italija svojedobno su više-manje same izašle na kraj sa tzv. Crvenim brigadama i skupinom Baader-Meinhof. Irska, Velika Britanije i Španjolska i danas se još suočavaju s baskijskim separatistima, odnosno s Irskom republikanskom armijom. Ali, to se smatralo, odnosno smatra se njihovim problemima, dakle problemima pojedinih zemalja.

Tek kada su se dogodili teroristički napadi na Sjedinjene Države, stvorena je u domeni političke volje «kritična masa» koja je očito bila potrebna da bi se počela stvarati svjetska antiteroristička koalicija. Napadi na New York i Washington nedvojbeno su bili više od napada na Ameriku. Bili su to napadi na demokratski, civilizirani svijet, ujedno i izazov i prijetnja tom svijetu. Globalna prijetnja tražila je i globalni odgovor.

Praktično od trenutka kada se počela stvarati svjetska antiteroristička koalicija, počeli su se nepovratno mijenjati i odnosi u svijetu. Dozvolite mi da ovdje najprije krajnje jasno i odlučno rasčistim s jednom nametnutom dilemom. Riječ je o pitanju jesmo li mi danas svjedoci i sudionici sukoba civilizacija, religija, odnosno kultura. Na to pitanje odgovaram s: NE!

Ponovit ću ono što sam već rekao: terorizam nema ni nacionalnosti, ni religije.

A onaj, odnosno oni, koji pribjegavaju terorizmu naprosto ne pripadaju, niti mogu pripadati krugu bilo koje civilizacije, odnosno kulture. Ako, dakle, želimo definirati sukob koji obilježava današnji svijet, onda mi se čini najtočnijim reći kako je posrijedi sukob između civilizacije, kao globalnog pojma, i necivilizacije, sukob između kulture i nekulture.

Ponovit ću još nešto. Terorizam niti ima, niti može imati bilo kakve veze s oslobodilačkom borbom, odnosno ratovima za ostvarivanje legitimnih nacionalnih prava ovog ili onog naroda. Terorizam svjesno ide na ubijanje nevinih ljudi, što više mrtvih, to bolje, i to je ono po čemu ga se prepoznaje i što ga svrstava na stranu necivilizacije. Ni tu, dakle nikakve dileme ne može biti.

Svjedoci smo, dakle, nove podjele svijeta – na one koji se odupiru globalnom terorizmu i na one koji ga provode, odnosno koji njegovim počiniteljima na bilo koji način pomažu. Takva podjela nikada do sada u povijesti nije postojala.

I takva podjela baca u drugi plan, da ne kažem: briše, sve dosadašnje podjele i kategorizacije na međunarodnoj sceni. Jer, terorizam podjednako, mada možda ne i u istom trenutku, ugrožava i bogate i siromašne, i razvijene i nerazvijene, i etablirane demokracije i zemlje u tranziciji. On je podjednaka prijetnja za dojučerašnje saveznike, ali i za one koji su još jučer stajali na suprotnim stranama.

Globalni terorizam izazvao je globalnu reakciju: antiterorističku koaliciju. A ta je koalicija nagovještaj stvaranje jednog novog svijeta, na određeni način, u prijelaznom razdoblju, ma kako dugo ono trajalo, opet bipolarnog, ali u završnici monopolarnog, no drugačijeg od onoga za kojega smo mislili da ćemo u njemu živjeti.

Svjedoci smo pregrupiranja, ujedno i sučeljavanja, a zapravo već i sukobljavanja dvaju blokova, jednog već postojećeg, iako njegovog postojanja još jučer nismo željeli biti svjesni: TERORISTIČKOG, i drugoga – novoga koji se još formira, a već djeluje: ANTITERORISTIČKOGA. U uvjetima njihova postojanja, objektivno gledano, nitko ne može ostati po strani.

U pitanje se dovode osnovne vrijednosti demokratskog, civiliziranog svijeta i svatko tko se smatra dijelom toga svijeta, zna gdje mu je mjesto. U toj novoj, po mnogo čemu neobičnoj podjeli, već sam to naznačio, na jednoj su strani države i međunarodne organizacije, mislim tu u prvom redu na Ujedinjene narode. Na drugoj strani, međutim, u prvim redovima su u pravilu nepoznati, a uvijek sakriveni teroristi okupljeni u organizacijama koje se, kako sam već naveo, vole sakrivati iza plašta određene ideologije, odnosno religije, mada je to doista samo plašt, dok su tek iza njih, u pravilu još bolje sakrivene, i neke države.

Tako da će se na udaru antiterorističke koalicije, saveza država, naći i teroristi, odnosno njihove organizacije, ali i države koje ih na bilo koji način podupiru.

To je nešto što čini ovaj današnji sukob daleko složenijim od ratova iz novije povijesti. Tada su bili poznati i protivnici i fronta na kojoj su se sukobljavali – čak i onda kada je izbrisana granica između fronte i klasične pozadine. Danas, antiteroristički saveznici svojeg protivnika najprije moraju nedvojbeno identificirati, zatim locirati, a tek potom prići njegovom eliminiranju, pri čemu je područje sukoba, doslovno, cijeli svijet.

Prvi i Drugi svjetski rat rezultirali su, uz ostalo, stvaranjem organizacija namijenjenih čuvanju mira – Lige naroda i Ujedinjenih naroda. Antiteroristički rat počeo je u uvjetima postojanja etablirane svjetske organizacije, Ujedinjenih naroda.

Taj će rat sasvim sigurno pridonijeti i određenim promjenama u sagledavanju uloge i u koncipiranju aktivnosti Ujedinjenih naroda. Siguran sam u to, jer smatram da bi bila potencijalno tragična pogreška zaobilaziti, ili preskakati tu organizaciju pri planiranju i vođenju rata protiv globalnog terorizma.

I, nešto što se nikako ne smije zaboraviti: uzroke ovoga specifičnog rata moramo pomno analizirati ne poslije njegova završetka – što je inače slučaj, nego sada, ODMAH. To je potrebno stoga što će ljudski rezervoar iz kojega vođe globalnog terorizma, i oni koji ih pomažu crpe svoje kadrove, biti pun tako dugo, dok ne uklonimo uzroke njegova punjenja.

Ne želeći ulaziti dublje u ovo pitanje, htio bih samo, makar kao prijedlog za razmišljanje, ponuditi tezu da će se osnova na kojoj uspijeva globalni terorizam smanjivati onim tempom, kojim će se rješavati problemi siromaštva, nerazvijenosti i gladi, odnosno kojim će se pronalaziti trajna i pravedna rješenja regionalnih kriza.

Da zaključim:

Izazov globalnog terorizma potaknuo je stvaranje antiterorističke koalicije.

Njihov sukob nije sukob ni civilizacija, ni religija, ni kultura, nego naprosto sukob civilizacije i necivilizacije.

U tom sukobu ne može se biti neutralan, a on označava početak stvaranje saveza država koji obuhvaća sve dijelove svijeta i koji se, uz sve i dalje postojeće razlike između njegovih članica, zasniva samo i jedino na svijesti o potrebi djelotvornog suprotstavljanja globalnom terorizmu, odnosno očuvanja vrijednosti demokracije i civilizacije.

U razdoblju koje je pred nama stvarat će se nova savezništva, podsjećam samo na bitno i kvalitetno promijenjene odnose između Ruske federacije i Sjedinjenih Država, potvrđivat će se, ili dovoditi u pitanje čvrstoća opredijeljenosti pojedinih zemalja za demokraciju i civiliziran život, s novom motivacijom morat će se prići rješavanju određenih problema s kojima smo suočeni godinama i desetljećima, tražit će se i naći nova uloga i novo mjesto za Ujedinjene narode, dok će Atlantski pakt doživjeti transformaciju koja će označiti njegov kraj u smislu u kojemu smo ga poznavali.

Svijet se, dakle, mijenja, a sve promjene bit će određene odnosom subjekata međunarodne politike prema globalnom terorizmu, odnosno njihovim angažiranjem u antiterorističkoj borbi.

Ta će borba imati i smisla i uspjeha, dugoročno gledano, samo onda, ako je budu pratili usklađeni napori međunarodne zajednice da promijeni, i to korjenito, ambijent koji se pokazao kao rasadište terorista i terorizma. Tako da se zapravo može reći: goleme promjene kojima smo i svjedoci i sudionici poslije 11. rujna imat će smisla samo ako budu svojevrsni uvod u potpuno mijenjanje svijeta u kojem živimo.

To nije moguće uraditi od danas na sutra. Ali, to se i može i mora uraditi. To je posao koji je pred nama i nitko drugi ga ne može obaviti umjesto nas.

Hvala!