Gospođe i gospodo ambasadori i diplomatski predstavnici,
Cijenjeni predstavnici međunarodnih organizacija i institucija,
Poštovani gosti i uzvanici,

S osjećajem zadovoljstva, ali i dozom nostalgije, pozdravljam Vas na još jednom diplomatskom vikendu na povijesnom Brijunskom otočju.Zadovoljstvo zato, što su ova okupljanja postala ugodna, ali i korisna tradicija za koju vjerujem da će je nastaviti svaki budući predsjednik Republike Hrvatske.
A nostalgija zato, što je ovo za mene, kao šefa države, posljednje takvo okupljanje. Mada ne sumnjam da ću se s mnogima od vas susretati u različitim prigodama i nakon veljače 2010., ovako i ovdje više se nikada nećemo sresti. No, to su realnosti života.
Ja sam ove naše susrete uvijek koristio da bih vam iznio svoja razmišljanja o putu kojim ide Hrvatska, ali i o svijetu u kojemu živimo. Od te prakse neću odustati ni danas.
Naš put je bio i ostao jasan i jasno utvrđen. Od dva vanjskopolitička prioriteta jedan smo uspješno ostvarili. Hrvatska je danas članica Atlantskoga saveza. Ponovit ću i ovdje – ne da bi bilo koga ugrožavala, nego da bi povećala vlastitu sigurnost i da bi dala dodatni doprinos miru i sigurnosti u svijetu.
U ostvarivanju drugoga vanjskopolitičkoga prioriteta, mislim na ulazak u Europsku uniju, posustali smo. Neću ulaziti u pojedinosti, vi ih svi dobro znate, ali reći ću jasno, da jasnije biti ne može: neka nitko ne očekuje da će se Republika Hrvatska odreći međunarodnoga prava kao osnove za rješavanje međudržavnih sporova. Ako bi se pokazalo da Europska unija možda ima takva očekivanja, to bi opasno utjecalo na percepciju Unije u našoj javnosti.
A to ne bi bilo dobro - ni za nas, ni za regiju, ali ni za Uniju.
Jednako tako ne bi bilo dobro ni kada bi blokada pregovora zbog graničnoga pitanja sa susjednom državom poslužila kao alibi za usporavanje reformskih procesa koji su za nas od životne važnosti, osobito na polju pravosuđa.
S razlogom upozoravam na to i znam zašto to govorim.
Neću komentirati sjednicu Vijeća sigurnosti o našoj suradnji s Haaškim sudom, osim što ću reći da nismo smjeli dopustiti da dođemo u takvu situaciju. Naprosto: nismo smjeli. A ako se već govori o tome čiji talac Hrvatska smije ili ne smije biti, onda ova zemlja – po mojem dubokom uvjerenju – u prvome redu ne smije biti talac pomanjkanja političke volje svoje vlasti da uradi sve ono, naglašavam: sve, na što je obvezuje Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom.
Sastajemo se nepunih tjedan dana nakon konačnih rezultata lokalnih izbora koji su po svojim temama i klimi u kojoj su održani, bili sve prije nego lokalni, a poslužili su čak i kao svojevrsni barometar odnosa političkih snaga uoči predsjedničkih izbora. Ako sada očekujete da kažem bilo što o budućem predsjedniku Republike, morat ću vas razočarati. Osim što ću ponoviti nešto, što je upravo danas, na 65-tu obljetnicu invazije u Normandiji, osobito prikladno, a što sam već nekoliko puta rekao.
I idući predsjednik Republike Hrvatske mora biti antifašist!
Vi ste u posljednje vrijeme svjedoci mojih istupanja u kojima se često vraćam prošlosti i zauzimam za afirmiranje, odnosno reafirmiranje antifašizma kao jednoga od temeljnih kamena na kojima je izgrađena zgrada moderne hrvatske države. Večeras neka mi bude dozvoljeno da kažem samo jedno: ja to ne činim slučajno. Borba za vrijednosti antifašizma meni je nametnuta, ali ja se iz nje neću povući – ni do kraja mandata, ni do kraja života!
Nadam se i vjerujem da će Republika Hrvatska znati izbjeći najteže posljedice svjetske gospodarske krize, za koju su neki – kada sam na nju upozoravao – govorili kako nas uopće neće zahvatiti. Sada smo na njezinome udaru i valja znati oduprijeti se i spasiti najviše, što se spasiti može – u prvome redu radna mjesta i socijalnu pravdu.
Naravno, mi ne smijemo odustati od politike regionalne suradnje, ni od uspostavljanja ravnopravnih i uzajamno korisnih odnosa sa svim zemljama koje takve odnose s nama žele – bez obzira gdje se nalazile. Za to sam se uporno zauzimao u oba moja predsjednička mandata.
Neću vas dulje zamarati. Zahvaljujem vam na odazivu, a zahvaljujem i vama i svim vašim prethodnicima koji su u proteklim godinama ovamo dolazili što korektno obavljate svoju dužnost. Jer, ako to činite, ako korektno izvještavate svoje metropole o svemu što se ovdje zbiva, vi postajete – htjeli to, ili ne – i naši ambasadori.
Ništa drugo i ne očekujem, ali vam na tome zahvaljujem.
Nazdravljam vama, članovima vaših obitelji, državnim poglavarima i zemljama koje predstavljate!
Živjeli!