Pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske -
vojnici, dočasnici, časnici i generali,
gospođe i gospodo državni dužnosnici -
čelnici izvršne,   zakonodavne i sudbene vlasti,

cijenjeni članovi diplomatskog zbora,

uvaženi predstavnici vjerskih zajednica,

poštovani gosti i uzvanici,

Okupili smo se ovdje, u Kninu, iz tri razloga.

Prvo, da zajedno proslavimo veliki blagdan – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Drugo, da zahvalimo svima koji su na svojim plećima iznijeli teret Domovinskog rata i koji su prije deset godina otvorili vrata ponovnom uspostavljanju teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Treće – da odamo počast onima koji su u toj borbi nesebično dali ono najviše što čovjek može dati – svoje živote.

Dakle, mi danas slavimo, zahvaljujemo i odajemo počast. Mi se, a s nama je cijela Hrvatska, danas sjećamo. Mi pamtimo.

Znamo kako je počelo i tko je počeo.
Znamo što se događalo, i na suprotnoj, ali i na našoj strani.
Znamo i kako je završilo.
Legalnost i legitimnost operacije Oluja nikada nitko nije mogao dovesti u pitanje, niti će to ikada moći. Mi smo na tu operaciju imali puno pravo, to su nam pravo priznali i Ujedinjeni narodi, mi nismo imali drugoga izlaza, jer su svi pokušaji postizanja dogovora s pobunjenicima i onima koji su ih pomagali – propali.

Operacija Oluja bila je vrhunac rata u kojemu postoji samo jedan heroj, a to je – narod. Da nije bilo naroda koji je želio živjeti u slobodi i miru, u svojoj samostalnoj državi, da nije bilo naroda koji nije htio prihvatiti diktat sile, nitko, ma kako uspješan političar, ma kako sjajan vojskovođa, ne bi postigao baš ništa.

Zato se s dubokim poštovanjem klanjam hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske koji su ponosno i hrabro, u početku daleko slabiji od neprijatelja, prihvatili borbu i doveli je do pobjedonosnog završetka. Treba zahvaliti onome tko je u to doba bio na čelu države, dr. Franji Tuđmanu.

Postavljanje temelja moderne hrvatske države dovršeno je prije deset godina. U tom proteklom desetljeću ostvarili smo mnogo. Ako kažem da Hrvatske danas nije ona Hrvatska od prije deset godina, rekao sam malo, ali zapravo – rekao sam sve. Naša se država mijenja, mi se mijenjamo, a mijenja se i svijet oko nas.

Jesmo li mogli postići više? Sigurno jesmo.

Jesmo li mogli ići brže? Sigurno jesmo.

Jesmo li na dobrom putu? Itekako sigurno – jesmo.

Napravili smo puno, ponešto smo propustili, ponegdje smo zastranili, ali osnovni je smjer dobar. Pretvaramo se u državu čvrste demokracije, u zemlju koja je svakim danom sve više zemlja vladavine prava. No, nije vrijeme za samozadovoljstvo. Demokraciju treba dalje graditi, pravnu državu treba učvršćivati.

Hrvatska mora postati takva da je se ne bi postidio ni jedan od znanih i neznanih junaka kojima danas izražavamo zahvalnosti i odajemo počast.

Hrvatska mora postati domovina svih svojih građana - u punom smislu te riječi. Domovina ravnopravnih i jednakopravnih građana. Hrvatska mora biti zemlja čiji će građani voljeti svoje, ali neće mrziti tuđe. Ponosna na svoju prošlost, Hrvatska mora biti spremna graditi zajedničku, evropsku budućnost sa svima, pa i s onima koji nisu uvijek bili njezini prijatelji.
Mi moramo naučiti živjeti u toleranciji i različitosti. Možemo različito misliti, ali ne moramo se dijeliti u suprotstavljene tabore. Reći ću i ovo: ne smijemo se dijeliti na nekim ključnim stvarima – bilo da je riječ o prošlosti, bilo o budućnosti. Ako ne shvatimo da se u budućnost može ići samo ako se ima hrabrosti da se pogleda u oči istini o prošlosti, onda tu budućnost nikada nećemo uspjeti izgraditi. A mi to moramo – zbog prošlih, ali i zbog budućih generacija.
Zbog toga, upravo zbog toga da bismo išli prema naprijed čisti, oslobođeni sumnji i tamnih sjenki, mi i danas, na dan kada slavimo, zahvaljujemo i odajemo počast, moramo priznati da je u ratu i na našoj strani bilo onih koji se nisu borili za Hrvatsku, nego za sebe, koji nisu posezali za puškom samo u borbi, koji nisu rušili samo ono što se zbog potreba borbe moralo srušiti.
Ponovit ću i danas ono što sam već mnogo puta rekao i što je svatko, tko je htio slušati, mogao i čuti i razumjeti.
Takvi pojedinci dovode u pitanje veličinu i čistoću Domovinskog rata. Golema većina časnih boraca za samostalnu i slobodnu Hrvatsku nije zaslužila da bude dovedena u ulogu njihovih talaca. Oni koji su se ogriješili o zakone ratovanja i o humanost, zaslužuju svaku osudu i moraju biti pozvani na odgovornost.
Onaj, tko voli Hrvatsku, mora to shvatiti.
Onaj kome je stalo do Hrvatske, mora to prihvatiti.
U pitanju je Hrvatska i njezina budućnost, a ne ovaj ili onaj pojedinac. To mora biti jasno.
Jednom za svagda.
Ponavljam: ne smijemo se dijeliti na ključnim pitanjima. Ja ne govorim o novome jednoumlju, ja ne želim reći kako svi moramo jednako misliti. Ali, mi moramo imati konsenzus o tome odakle smo krenuli, kamo želimo stići i kako to namjeravamo ostvariti.
Od svih građana, od institucija države i nevladinog sektora, očekujem odgovornost, kada je u pitanju odnos prema povijesnim korjenima naše države. Zna se na kojim je temeljima sazdan suvremeni demokratski svijet. Na tim istim temeljnim kamenima, a među njima je i antifašizam, svoj današnji lik mora graditi i Hrvatska.
Od vlade očekujem da trasira jasan put kojim ćemo napredovati da bismo ostvarili naše strateške ciljeve – uključivanje u euro-atlantske integracije, te da tim putem ide. Očekujem od vlade još nešto – da na prikladan način građanima objasni zašto su to naši strateški ciljevi i što ćemo njihovim dostizanjem ostvariti. Naravno, u tim ću stvarima i ja – kao predsjednik Republike – uraditi ono što je moj dio posla.
Od svakog pojedinca očekujem da svojim ponašanjem i djelovanjem dokaže da smo zreli za ulazak u krug razvijenih demokracija, da znamo što su ljudska prava, da ih poštujemo i branimo, da znamo kako mržnja truje, a spremnost na to da se pruži ruka i da se ostvaruju uvjeti suživota i zajedničkog života – oplemenjuje.
U prilikama, kao što je ova današnja, mi doista moramo biti jedinstveni. Čuo sam pozive da se danas „ustane za Hrvatsku“. To su zakašnjeli, a time i promašeni pozivi. Hrvatska koju su neki željeli vidjeti na koljenima, osovila se na noge i ustala je prije deset godina. Od tada stoji uspravno, i stajat će tako i dalje – bez obzira tko će biti na čelu države, ili koja će stranka, ili stranke formirati vladu. O Hrvatskoj je riječ, ne o pojedincima, ne o strankama.
Govorim o Hrvatskoj koja pripada svim svojim građanima, o našoj Hrvatskoj.
Govorim o Hrvatskoj koja je dovoljno ponosna da se ne odriče svoje slavne prošlosti, ni one nedavne, ni one malo dalje.
Govorim o Hrvatskoj koja je i dovoljno poštena i hrabra da prizna što u toj prošlosti nije bilo u redu i da zatraži oproštenje od onih kojima se, u njezino ime, učinilo zlo.
Govorim o Hrvatskoj koja je prije deset godina izborila svoje pravo da postoji, da se razvija na dobrobit svih svojih građana, da nađe svoje mjesto u velikoj evropskoj i svjetskoj obitelji država i naroda.
U ime ideje te i takve Hrvatske pozivam sve naše građane da prionemo  zajedničkom poslu – izgradnji stabilne, demokratske, tolerantne i pravne države koja će postati temeljac pretvaranja regije u područje mira i sigurnosti i koja će biti prihvaćena u Europi i svijetu kao poželjan i pouzdan partner.
Ova zemlja, ova naša Hrvatska, ima budućnost. Ali, o nama i samo o nama ovisi kakva će ta budućnost biti. Učinimo je zajedno takvom da ćemo svojim djelom svi moći biti ne samo zadovoljni, nego i ponosni.
Svim našim građanima čestitam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Živjeli.