05.11.2009. - Budimpešta, Mađarska

Govor predsjednika Mesića na Svjetskom znanstvenom forumu

 

Poštovani gospodine predsjedniče Solyom,
ekscelencije, uvaženi gosti i sudionici,
gospođe i gospodo,

Uobičajeno bi bilo na početku reći kako mi je drago što sam danas ovdje i što imam priliku obratiti vam se. No, to ne bi bilo dovoljno. To, što smo mi danas ovdje, to je jedan od ključnih poticaja da skori sastanak u Kopenhagenu donese zaključke od kojih ćemo svi imati dugoročne koristi. A to, što se mogu obratiti ovakvome skupu, za mene je privilegij.
Zahvaljujem stoga još jednom predsjedniku Republike Mađarske kako na njegovim neumornim naporima da se promiče ideja i praksa zaštite okoliša, tako i na pozivu što mi ga je uputio. Rado ću s vama podijeliti svoja razmišljanja o znanju i budućnosti, polazeći – naravno – od toga da će ta budućnost biti takva, kakvom ćemo je mi omogućiti.
Mislim da je to ključno shvatiti: ključ budućnosti leži u našim rukama.
Da se budućnost ne može graditi bez znanja, da se znanje umnaža upravo nevjerojatnim tempom, da će zemlje koje ne budu gradile, ili ne budu u poziciji da grade ono što nazivamo društvom znanja, nepovratno zaostati, to je – mislim – danas svima jasno. Ono što, međutim, još uvijek nije svima jasno, to je da mi – a kada kažem: mi, onda mislim na ljudski rod – da, dakle, mi možemo i moramo sve što radimo – raditi zajednički.
Ako pitate: zašto, odgovorit ću vam vrlo kratko. Zato, što su problemi s kojima se suočavamo zajednički i zato što ih samo zajednički možemo razriješiti. Ako je tako, a ja tvrdim da jest, onda u krajnjoj konzekvenci dolazimo u sukob s individualizmom i doktrinom zadovoljavanja svojih i samo svojih potreba, brige za svoje i samo svoje interese, dolazimo – dakle – u sukob s osnovnim postulatima sustava u kojemu živimo.
I to je onaj pravi problem s kojim se moramo uhvatiti u koštac. Moramo, naime, mijenjati način mišljenja i razmišljanja. Moramo se promijeniti, mi – ljudi. U protivnome, uništavanje okoliša, globalno zatopljavanje, zatiranje cijelih životinjskih vrsta ići će dalje i ono što će se nepovratno promijeniti bit će svijet u kojemu živimo. Ali, promijenit će se na način da će nam uskratiti i samu osnovu egzistencije.
Može se nekome učiniti da pripadam katastrofičarima. Uvjeravam vas da nije tako. Ja samo otvorenih očiju gledam svijet oko sebe i nisam spreman bez protivljenja, pa i bez konkretnih akcija, pristati na to da on bude uništen. Sjetite se kako se još prije nekoliko godina s porugom govorilo onima koji su upozoravali na klimatske promjene, kako se negiralo da do njih uopće dolazi.
Prije dvije godine, na jednome panelu u New Yorku, upozorio sam kako je svijet, što se klimatskih promjena tiče, ne pet minuta do ponoći, nego pet sekundi do ponoći.
Sjetite se s koliko se tvrdoglavosti branilo koncept upravo nerazumnog trošenja, rasipanja energije i energenata, bez obzira na posljedice, dapače: uz pozivanje na nacionalne interese, odnosno na interese nacionalnih gospodarstava. Godine 2007. na energetskom summitu jugoistočne Evrope, održanome u Zagrebu, govorio sam o procjepu u kojemu se našao današnji svijet i u kojemu smo se – temeljem visokih dužnosti što ih obnašamo - našli mi - političari.
Upozorio sam da se, što se energije i energenata tiče, sve češće i sve naglašenije nalazimo u procjepu između onoga što moramo učiniti i onoga što ne smijemo učiniti. Pri tome nerijetko se čini kako ćemo – budemo li činili ono što moramo – uraditi ono što ne smijemo, odnosno da ćemo - ako se suzdržavamo od onoga što ne smijemo – propustiti uraditi ono što moramo.
Govorio sam, naravno, o odnosu između potrebe da se opskrbljujemo energijom i energentima, da oni uvijek i svuda budu dostupni svima, i nužnosti da očuvamo prirodu i spriječimo njezino dalje uništavanje - pri čemu sam izrijekom spomenuo i klimatske promjene.
Nekima je to moje tadašnje inzistiranje na povezivanju energetske problematike i zaštite prirode izgledalo malo čudno. Očekivali su da govorim o plinu i nafti. I samo o tome.
Za malo više do mjesec dana oči svijeta bit će uprte u Kopenhagen, u očekivanju hoće li parola „zapečatimo dogovor“ ostati samo parola, ili će se pretočiti u dogovor temeljem kojega ćemo početi – sada ne dramatiziram, nego sasvim realno upozoravam – spašavati svijet u kojemu živimo.
I tu dolazim do znanosti i njezine uloge – sadašnje i potencijalne. Upravo je znanost ta koja može ponuditi odgovore na pitanje: kako dalje. Znanstvena otkrića i spoznaje mogu nam, pa i moraju pomoći da se okrenemo novim izvorima energije, da spriječimo dalje klimatske promjene, da sačuvamo prirodu u kojoj živimo, ali i od koje živimo.
No, sve to traži – kao preduvjet – ponovit ću još jednom: zaokret u našem načinu razmišljanja. Mi moramo shvatiti kako postoji nešto, što se zove zajednički interes, kako postoji nešto što povezuje one koji su danas bogati i one koji nemaju ništa. To nešto, to je potreba preživljavanja. I iz te potrebe proizlaze onda i novi prioriteti u razvoju.
Ali – i prioriteti u nacionalnim politikama. Nedopustivo je da netko, bilo tko, opstruira napore da se smanji zagađivanje atmosfere, a time i sve ono što dolazi kao posljedica, zbog toga što će trpjeti njegova nacionalna ekonomija. Možda će kratkoročno doista i trpjeti, ali dugoročno sigurno neće. Dugoročno će profitirati. I mi svi zajedno.
A to znači da moramo naučiti gledati unaprijed – i opet: svi zajedno.
Znanstvena otkrića već su dugo vremena u pravilu rezultat timskoga rada. Na tu kartu treba sada igrati. Treba investirati u znanost, u znanje, treba širiti horizonte znanja, otvarati nove perspektive. I treba to činiti organizirano, zajednički i brzo.
Jer, vremena za gubljenje nema. Previše smo vremena već izgubili!
Ne smijemo dozvoliti politici i kratkoročnim političkim računicama, odnosno dnevno-političkim kalkulacijama, da nas u tome spriječe, a najmanje da zaštita okoliša postane njihovim taocem ili zarobljenikom.
Uništavanje prirode neporeciva je činjenica. Klimatske promjene s potencijalno katastrofalnim posljedicama pojava su s kojom se počinjemo susretati na dnevnoj osnovi. Krajnji je trenutak da promijenimo pogled na svijet, da promijenimo sebe, kako bismo svijet oko nas mogli gledati drugim očima.
To, naravno, podrazumijeva i promišljanje novih modela društveno-ekonomskih odnosa u svijetu. Znanost, napokon, ne možemo svesti samo ne tehniku i tehnologiju, odnosno na prirodne znanosti.
Krajnji je trenutak da se, uz pomoć znanosti, prirodnih i društvenih, da se uz pomoć znanja, odupremo onima koji uništavaju okoliš, a time prijete da će uništiti i osnovu naše egzistencije.
Kopenhagen će biti prijelomna točka, bit će: ili – ili. Uputimo odavde jasnu poruku kako s pouzdanjem očekujemo da će u Kopenhagenu partikularni interesi biti podređeni zajedničkima, a da će kao zajednički interesi biti definirano ne ono što odgovara malome krugu moćnih i bogatih, nego doista cijelome svijetu.
Hvala!