Poštovane gospođe i gospodo,

Izuzetno mi je zadovoljstvo i čast biti danas ovdje u prelijepom Šenbrunu i uvaženom slušateljstvu predstaviti postignuća i očekivanja Hrvatske u okviru procesa stabilizacije i pridruživanja Europskoj uniji.

Danas ću govoriti o hrvatskom putu u Europu, o nastojanjima da se Republika Hrvatska približi Europskoj uniji. Nastojat ću govoriti o ekonomskim preduvjetima i aspektima ulaska Hrvatske u EU, ali, pri tome, moram se dotaknuti i nekih temeljnih političkih pretpostavki integriranja Hrvatske u EU.

Republika Austrija i Republika Hrvatska izvrsno surađuju na ekonomskom području, ali imamo i izvrsne političke, kulturne i druge odnose. Austrija je uvijek podržavala uključivanje Hrvatske u zajednicu europskih naroda, odnosno u euroatlantske integracije. Na tome smo jako zahvalni i cijenimo doprinos prijateljske Austrije eurointegracijskim nastojanjima Hrvatske.

Hrvatska danas ima razvijenije gospodarstvo, snažniju javnu upravu i veći stupanj makroekonomske stabilnosti od drugih zemalja u regiji. Ambiciozan plan političkih i ekonomskih reformi postavljaju Hrvatsku u bolju poziciju u procesu pridruživanja prema euroatlantskim integracijama. Intenzivna regionalna ekonomska suradnja povećat će vjerodostojnost hrvatskih nastojanja da postane kandidat za punopravno članstvo u Europskoj uniji.

Proces europskih integracija, kako to uvijek volim istaknuti, jest regata, a ne konvoj ili karavana. Ali, u toj regati - svatko tko ima iskustva u jedrenju dobro zna - prvi i vodeći mora paziti da izabere dobar smjer. Inače, oni koji mu gledaju u krmu, mogu brže uočiti pogrešan smjer i pronaći kraći put prema cilju. Nekako tako je gospodin Javier Solana slikovito opisao opcije koje ima Hrvatska na svojem putu u Europsku uniju. Moje je mišljenje da smo odabrali dobar, pravilan kurs, ali nam je potreban i dobar vjetar u jedra. Dobar kormilar mora imati i dobre vremenske uvjete, da što prije stigne na cilj. Zbog toga trebamo pomoć svih članica EU, uključujući i Austriju. Naime, proširenje Europske unije je tzv. "win-win situacija", kada su na dobitku obje strane.

Hrvatska se opredijelila da provede duboke ekonomske reforme, da igra konstruktivnu ulogu u procesu stabilizacije i pridruživanja i da ubrza proces svoje unutrašnje političke demokratizacije, sve do one faze kada se više ne može vratiti nazad, u stanje koje je Hrvatsku držalo izvan europske matice.

Neki nedavni događaji u Hrvatskoj mogli bi u određenoj mjeri usporiti naš put u Europsku uniju. Međutim, želim jasno ponoviti da to neću podržavati, da će Hrvatska suradjivati sa Haškim tribunalom, u skladu sa hrvatskim Ustavnim i pravnim sustavom i preuzetim međunarodnim obavezama. Zbog toga, sadašnji problemi Hrvatske u odnosima sa Haškim sudom ne mogu ozbiljnije ugroziti integraciju Hrvatske u EU. U isto vrijeme, može je i potaknuti na rješavanje nekih pitanja ključnih za njezinu eurointegraciju. Suradnja sa Hagom formalno nije dio sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU (SSP), ali može znatno utjecati na odnose Hrvatske sa međunarodnom zajednicom i euroatlantskim organizacijama.

Već sam ranije rekao, a to ću ponoviti i sada: "Nećemo odustati od politike 3. siječnja 2000. godine !" To smo dužni provesti zbog hrvatskih građana, koji su željeli i tražili promjene i europeizaciju Hrvatske. Osjećam političku i moralnu odgovornost da provedem politički i ekonomski program na osnovi kojeg sam izabran i dobio plebiscitarno povjerenje hrvatskih građana. Osnovne točke mojeg programa bile su i ostale slijedeće: politička demokratizacija i uvođenje "vladavine prava"; izlazak iz međunarodne izolacije i afirmacija Hrvatske u svijetu; približavanje Hrvatske euroatlantskim integracijama; te, oporavak hrvatskog gospodarstva i smanjenje nezaposlenosti.

Glavni ciljevi hrvatske razvojne politike moraju, zbog toga, biti obnova proizvodnje na predtranzicijsku razinu; reindustrijalizacija; obnova međunarodne konkuretnosti hrvatskog gospodarstva; snažni rast izvoza roba; i, na temelju toga - smanjenje nezaposlenosti.

Kako to postići ?

Polazeći od trenutačnog stanja hrvatske ekonomije, može se postaviti pitanje srednjoročne održivosti deficita proračuna i platne bilance. Da bi "dvostruki deficiti" bili održivi, potrebno je voditi fleksibilniju i aktivniju ekonomsku politiku: izvoz bi morao rasti po stopama većim od uvoza i od bruto domaćeg proizvoda; fiskalni prihodi bi, u osnovi, morali rasti brže od fiskalnih rashoda; dok bi BDP morao rasti po stopama višim od kamatne stope na inozemno zaduženje. Domaća potražnja ne generira održivi rast, pa se zato zalažem za izvoznu orijentaciju ekonomske politike. Najnovije, treće izvješće Bečkog instituta za međunarodna ekonomska istraživanja o Hrvatskoj usredotočuje se na strukturne promjene u hrvatskom gospodarstvu i na međunarodnu konkurentnost.

Relativno slaba uspješnost hrvatske prerađivačke industrije i smanjenje njezine međunarodne konkurentnosti nameću se kao glavni zaključak ove analize. To samo potvrđuje opravdanost zalaganja za obnovu međunarodne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.

Moram upozoriti da je hrvatsko gospodarstvo relativno jako i da ima znatne potencijale, ali oni, prema mojem mišljenju, nisu iskorišteni na pravi način. Mi moramo obnoviti unutrašnje tržište Hrvatske i njezin puni proizvodni kapacitet.

Kao i u svim drugim tranzicijskim zemljama, i u Hrvatskoj se vodi rasprava o tome kako djelovati na poticanje gospodarske konjukture: tzv. "makroekonomskim prilagođavanjem" ili "strukturalnim prilagođavanjem"? Pobornici "makroekonomskog prilagođavanja", uglavnom se zalažu za promjenu relativnih cijena, kroz deprecijaciju domaće valute. Pobornici "strukturalnog prilagođavanja", uglavnom se zalažu za "strukturalne promjene", kroz privatizaciju i restrukturiranje realnog sektora ekonomije, deregulaciju, fleksibilizaciju tržišta rada i fiskalne restrikcije. Hrvatska vlada od početka svojeg mandata zalaže se za stabilnost tečaja kune, te je isključila - kao jednu od mogućih opcija izlaska iz ekonomskih problema - promjenu relativnih cijena. Ako je devizni tečaj fiksiran, ne može se koristiti monetarna politika. Ostaje samo fiskalno prilagođavanje, a to ne bi mogao biti najbolji instrument, ako gospodarstvo ne bi raslo dovoljno snažno.

Vrlo vjerojatno je da će se u narednom razdoblju, morati istovremeno poduzeti kombinacija mjera makroekonomskog, ali i strukturalnog prilagođavanja, kako bi se riješili razvojni problemi Hrvatske, prije svega, povećalo zapošljavanje.

Ekonomske i socijalne reforme u Hrvatskoj nisu moguće bez širokog društvenog konsenzusa. Zbog toga se zalažem za "hrvatski model socijalnog partnerstva", u kojem je konsenzus o ključnim problemima osnovna pretpostavka za razvoj, te ekonomske i druge promjene. Austrijska iskustva u "socijalnom partnerstvu", društvenom konsenzusu kao temelju za održivi ekonomski rast predstavljaju dobar primjer za Hrvatsku.

Hrvatska razvojna politika morala bi imati za cilj obnovu gospodarstva, reindustrijalizaciju i smanjenje nezaposlenosti.

Od najveće je važnosti da Hrvatska ispuni neke ključne političke pretpostavke integriranja u Europsku uniju. To uključuje: prvo, donošenje Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama; drugo, reformu pravosuđa; treće, reformu državne televizije u javnu televiziju; i, četvrto, olakšavanje povratka izbjeglica u Hrvatsku i povrat njihove imovine (uključujući i stanarsko pravo), i, naravno - suradnju sa Hagom. Pripremljenost Hrvatske za punopravno članstvo u EU, s ekonomskog stanovišta, najviše ovisi o zadovoljavanju tzv. "Kopenhaških kriterija" ekonomske konvergencije. Treba također biti jasno da se prednost daje pojačanoj konvergenciji u realnom i strukturnom području, pred potpunom nominalnom konvergencijom. Ukratko, "Kopenhaški kriteriji" imaju prednost pred "Mastrihtskim kriterijima".

Nastojanja Hrvatske u ostvarivanju integracijskih procesa najjasnije su vidljiva u aktivnoj predanosti procesu europske integracije i stvaranju sve bližih veza s Europskom unijom. Posljednje dvije godine svjedoci smo učvršćivanja odnosa s Europskom unijom koji su svoj vrhunac dosegli potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) 29. listopada 2001. godine.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju pripada novoj generaciji sporazuma o pridruživanju. Oni sadrže sve elemente Europskih sporazuma kojima se status pridruženog člana proširio na zemlje u tranziciji, a danas kandidate za pristupanje Europskoj uniji.

Naš Sporazum, k tome, osobito naglašava stabilizacijske i političke aspekte, politički dijalog i regionalnu suradnju. To je posve razumljivo obzirom na potrebu za postizanjem i održavanjem kako političke, tako i gospodarske stabilnosti na nestabilnom području jugoistočne Europe. Od samoga početka smo naglašavali da su dobrosusjedski odnosi ne samo potrebni, već i prirodni među zemljama koje dijele iste granice, iste osnovne vrijednosti i koje imaju iste ili slične interese.

Hrvatska ne prihvaća pokušaje stvaranja novih državnih struktura na Balkanu, i zauzimat će se za razvijanje regionalnih veza između neovisnih i suverenih država. Hrvatska želi ostati čimbenik regionalne stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Ali moram istaknuti da je Hrvatska i Mediteranska zemlja, te da želi dati svoj doprinos suradnji sa jugom Europske unije. Ukratko, ne bismo smjeli regionalnu suradnju svesti samo na srednjeeuropsku ili balkansku regiju, odnosno regiju jugoistočne Europe, već je za nas vrlo važna i "mediteranska komponenta".

Regionalnu suradnju primarno doživljavamo kao mrežu bilateralnih odnosa koji će svoju konačnu multilateralnu kvalitetu ostvariti kada svi budemo u Europskoj uniji. Održivo pomirenje i suradnja na Balkanu mogu se u konačnici postići jedino unutar Europske unije. Tome nas uči povijest Europske unije. Povijesni primjer za ove poglede daje nam razvitak odnosa između Njemačke i Francuske nakon Drugog svjetskog rata.

U međuvremenu smo spremni razviti sve oblike bilateralne i multilateralne suradnje u jugoistočnoj Europi, slijedeći iste obrasce suradnje i međuovisnosti stabilnih nacionalnih država koje su temelj današnje Europske unije.

Poštovane gospođe i gospodo!

Zadovoljstvo mi je priopćiti vam da se danas u Zagrebu potpisuje ugovor o ulasku Hrvatske u punopravno članstvo CEFTA-e. Naše članstvo u CEFTA-u bit će dobra priprema za buduće članstvo u EU. Ali, kako će CEFTA 2004. godine ostati bez većine svojih članica, realno je za očekivati da se ona preobrazi u svojevrsnu zonu slobodne trgovine zemalja jugoistočne Europe.

Uskoro će doći do prvog vala proširenja EU. Upravo zbog toga siguran sam da je došao trenutak u kojem EU treba definirati odgovarajuću vezu između dvaju procesa koji se danas paralelno odvijaju u Europi, a to su proces "stabilizacije i pridruživanja" u jugoistočnoj Europi, te "proces proširenja" EU-a. Poruka Unije trebala bi glasiti - doći će do proširenja Unije i nakon pridruživanja novih članica EU. Hrvatska očekuje da Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju postane most, prijelazni mehanizam koji će povezati procese pridruživanja s "drugim valom proširenja EU-a". Svaka država jugoistočne Europe trebala bi biti sposobna za prelazak tog mosta na osnovi svojih vlastitih sposobnosti i zasluga u prihvaćanju europskih standarda i kriterija. Ta veza ne smije biti samo rezultat političke odluke. Ona se mora temeljiti na pojedinačno ocijenjenom napretku koji su zemlje uključene u proces stabilizacije i pridruživanja postigle u ispunjavanju svojih obveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

 Pozitivan stav prema regionalnoj suradnji već smo iskazali na mnogo načina, između ostaloga i poboljšavanjem svojih političkih i gospodarskih odnosa ponajprije s Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom), te Bosnom i Hercegovinom.

Međutim, naš cilj priključivanja zemljama kandidatima Europske unije ne bi se smio tumačiti kao želja Hrvatske za izbjegavanjem obveza koje pridonose uspostavljanju područja suradnje i stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Hrvatska ima iste interese kao i EU u pogledu razvoja politički i gospodarski stabilnog okruženja u ovom dijelu Europe. Dakle, Hrvatska bi kao "zemlja kandidat" postala još odgovorniji sudionik u procesu stabilizacije i pridruživanja. Proces može zaživjeti i održati se samo ako se pokaže sposobnim stvarati nove kandidate za punopravno članstvo u Europskoj uniji.

Zalažem se da se s "drugim valom proširenja" započne vrlo brzo nakon "prvog vala proširenja" EU. Europska unija trebala bi se jasno očitovati kako ona vidi proces daljnjeg proširenja i budućnost ne samo zemalja kandidata koje se nisu uspjele priključiti Uniji u prvom valu proširenja, već i zemalja koje su pokazale spremnost da postanu novi kandidati za EU.

Vjerujem da će do kraja 2003. godine Hrvatska ispuniti gotovo sve obveze koje je preuzela potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) koji nas vodi prema pridruženom članstvu u Europskoj uniji. Hrvatska bi trebala podnijeti svoju kandidaturu za punopravno članstvo u Europskoj uniji u trenutku kada budu ispunjeni svi bitni preduvjeti, da se podneseni zahtjev uzme u ozbiljno razmatranje od strane Unije. Hrvatski zahtjev za članstvo u EU morao bi biti usklađen sa našim napretkom u ispunjavanju pretpostavki za punopravno članstvo u Uniji. Istodobno ćemo - na vlastitu inicijativu - započeti s ispunjavanjem obveza za punopravno članstvo.

U hrvatskoj Vladi postoji uvjerenje da će se do kraja 2006. ili 2007. godine postići odgovarajuća razina spremnosti za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. Kada će Hrvatska postati punopravnom članicom Europske unije - da li između 2008. i 2010. godine - ne bih želio javno licitirati. Najviše o nama ovisi kojom brzinom će Hrvatska postati članicom euroatlantskih integracija. Dinamiku pridruživanja, u osnovi, određuje Hrvatska. Ono što je vrlo važno je da se Hrvatska približava EU (i NATO-u) kroz usvajanje europskih standarda i ekonomsku konvergenciju, bez obzira na rok učlanjenja. Za nas je bitno da vrata ostanu otvorena. U tom smislu, izjave austrijskog kancelara gospodina Wolfganga Schussela i europskog povjerenika za proširenje gospodina Guenthera Verhoigena, izrečene prije tri dana ovdje u Beču, vrlo su ohrabrujuće. To daje europsku perspektivu demokratskim reformama u Hrvatskoj i daje snagu demokratskim snagama da nastave sa promjenama na osnovi širokog društvenog konsenzusa. Europa se udružuje i to je naša sudbina, a NATO je naša sigurnost.

Prioritetni cilj i zadaća Hrvatske jest dokazati da je sposobna pridružiti se drugim zemljama kandidatima koje će postati članice EU-a u drugom krugu proširenja.

Nakon toga bi EU trebao prepoznati činjenicu da se spremnost Hrvatske nadopunjava s institucionalnom sposobnošću EU-a da prihvati nove članove bez daljnjeg odgađanja.

Poštovane gospođe i gospodo,

Provedba Sporazuma s Europskom unijom za nas znači da imamo obvezu primijeniti važne reforme radi usklađivanja pravnog i gospodarskog sustava te povećati spremnost Hrvatske da pridonese političkoj i gospodarskoj stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Hrvatska demokratska vlast je sposobna uređivati i nositi se s novim oblicima poslovnog okruženja koje donose Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i nova tržišta. Svjesni smo činjenice da je prijelazno razdoblje vrijeme u kojem se moramo pripremiti za tržišno natjecanje. Želio bih naglasiti da će hrvatska demokratska vlast i njezine institucije, upotrijebiti sva raspoloživa sredstva u procesu prijelaza na učinkovito tržišno gospodarstvo.

Dopustite mi da se usredotočim na tri gospodarska područja u kojima još uvijek prevladavaju značajne razlike između zemalja koje žele pristupiti EU, uključivši i Hrvatsku, i država članica EU. To su: prvo, realna konvergencija, drugo, nominalna konvergencija i, konačno, ustrojstvo i funkcioniranje financijskog sektora.

Realna konvergencija važnija je od nominalne. Pod "realnom konvergencijom" misli se na široku prilagodbu kroz strukturne reforme i gospodarski razvitak tih gospodarstava prema strukturama koje prevladavaju u EU. To između ostalog zahtijeva ispunjenje programa prijelaza na tržišno gospodarstvo, privatizaciju, te jačanje institucionalnog i pravnog okvira. Smatra se da se realnom konvergencijom olakšava gospodarska kohezija država članica kada se jednom pridruže Europskoj monetarnoj uniji. Zemlje kandidati za pristup EU trebale bi osigurati napredak u restrukturiranju svojih gospodarstava i u njihovu postepenom usklađivanju s onima na području eurozone. Realna se konvergencija često tumači kao dostizanje realnog dohotka EU-a.

Što se tiče "nominalne konvergencije", zemlje kandidati za pristup ostvarile su iznimno smanjenje opće razine cijena tijekom zadnjeg desetljeća. Hrvatska, pak, ulazi u skupinu tranzicijskih ekonomija sa najnižom stopom domaće inflacije, ali treba staviti pod kontrolu javne financije i nastaviti sa daljnjim snižavanjem domaćih kamatnih stopa.

Kao posebnu temu koja je od velike važnosti u procesu pristupanja EU želio bih spomenuti ustrojstvo i funkcioniranje financijskog sustava. Tijekom proteklih nekoliko godina ostvaren je znatan napredak u restrukturiranju i konsolidaciji hrvatskog bankovnog sustava. Taj je napredak postignut kroz privatizaciju banaka u državnom vlasništvu i opsežno otvaranje bankarskog sektora. Više od 95 posto hrvatskog bankovnog sustava u inozemnom je vlasništvu. Taj je proces pridonio većoj financijskoj integraciji s EU, te učinkovitosti i financijskoj stabilnosti. Međutim, još uvijek razina "financijskog posredništva" i dalje ostaje niska; budući da tržište kapitala nije dovoljno razvijeno. Sa stajališta konvergencije, potrebno je daljnje "produbljivanje financijskog tržišta" u Hrvatskoj, kako bi se osigurao pravilan prijenos impulsa monetarne politike kada se jednog dana pridruži području eura, a također bi ono moglo pomoći da Hrvatska u potpunosti iskoristi svoj potencijal za ekonomski rast.

Način kako će se Hrvatska nositi s bilo kojim od ova tri problema, imat će znatnog utjecaja na kreiranje monetarne politike hrvatske centralne banke (Hrvatske narodne banke).

Višefazni integracijski proces – realna integracija prvo, a zatim nominalna konvergencija – ne vrijedi samo za buduće članice EU, nego tim prije za zemlje koje tek kasnije pristupe ili uopće ne pristupe EU, kao što je primjerice Hrvatska.

Ukratko, svjesni smo da nema jednostavnog puta realne gospodarske integracije u Europsku uniju. Ekonomski rast i razvitak Hrvatske mogući su, naravno, i bez članstva u EU. Čak, što više, realna konvergencija izražena kroz brži ekonomski rast, temeljna je pretpostavka učlanjenja Hrvatske u Europsku uniju.

U skladu s našim sadašnjim položajem, institucionalnim sposobnostima i zahtjevima EU-a, postupno radimo na stvaranju sigurnog pravnog okruženja koje će omogućiti domaćim i inozemnim tvrtkama i ulagačima da slobodno posluju i natječu se na hrvatskom tržištu i tržištu EU-a.

Usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom Zajednice na području trgovine i gospodarstva već je počelo. Cilj nam je što prije uspostaviti predvidivo i transparentno pravno okruženje na kakvo su potencijalni ulagači navikli u slobodnom tržišnom gospodarstvu EU-a. Time će se omogućiti da hrvatsko gospodarstvo privuče više izravnih stranih ulaganja. Posebice želimo privuči direktna strana ulaganja u proizvodni sektor hrvatskog gospodarstva, u nove tzv. "greenfield projekte". Gospodarske reforme usmjerene su omogućavanju pristupa slobodnoj trgovini na europskim tržištima za sve hrvatske proizvode. Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju uspostavili smo i područje slobodne trgovine s EU-om. Time je Hrvatska definitivno prestala biti malo tržište i osigurala je bescarinski izvoz svih hrvatskih proizvoda na tržište od gotovo 500 milijuna potrošača u Europi.

Hrvatska je postigla znatan napredak na polju liberalizacije svoje trgovinske politike. Nakon pristupanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) u studenome 2000. godine, u Hrvatskoj je došlo do radikalnog smanjenja trgovinskih ograničenja, te do sklapanja mnogobrojnih ugovora o slobodnoj trgovini sa zemljama u tranziciji i, konačno, do primjene Privremenog sporazuma s EU-om od 1. siječnja 2002. godine.

Pogodnosti su donijele i povoljne trgovinske povlastice EU-a koje su potvrđene i provedene u sklopu Privremenog sporazuma. Hrvatska sada može bez carina i bez količinskih ograničenja izvoziti u EU sve industrijske proizvode, sve prerađene poljoprivredne proizvode i poljoprivredne proizvode uz nekoliko izuzetaka, na koje se primjenjuje carinska kvota. Hrvatska je preuzela obavezu da će postupno ukinuti trgovinska ograničenja na uvoz iz EU-a i stvoriti područje slobodne trgovine - tijekom prijelaznog razdoblja od šest godina.

Usprkos teškoćama povezanima s definiranjem ključnih elemenata koje potencijalni ulagači uzimaju u obzir prilikom odlučivanja o svojim budućim ulaganjima, možemo se manje ili više složiti da prevladavaju tri osnovne skupine preduvjeta: sveukupna politička i makroekonomska stabilnost u zemlji; razina poticajnih mjera za ulaganja; i, naposljetku, razina administrativnih ograničenja.

Nema dvojbe da je Hrvatska ispunila prva dva preduvjeta. Međutim, svaka država mora ispuniti sva tri preduvjeta, kako bi mogla predstavljati ozbiljan izazov budućim investitorima. Stoga smo spremni ukloniti sva administrativna ograničenja koja još postoje u Hrvatskoj.

U potpunosti sam svjestan da vjerodostojnost nastojanja Hrvatske da postane kandidat za članstvo u Uniji u prvome redu ovisi o tome koliko uspješno ćemo provesti Sporazum s EU-om koji nam otvara slobodan put približavanju Uniji.

Kod većine hrvatskih građana prisutan je snažan osjećaj pripadnosti Europi i želja da se zemlja europeizira i postane članicom EU u doglednoj budućnosti. U tome postoji široki društveni konsenzus u Hrvatskoj.

Poštovane gospođe i gospodo!

Hrvatska će nastaviti sa približavanjem Europskoj uniji. Najbolja priprema za Europu je zdrava, dugoročna strategija vlastitog razvoja. Na tome sustavno i uporno radimo, uz punu potporu hrvatskih građana.

Dopustite mi da se na kraju zahvalim organizatorima ove konferencije, koji su mi dali priliku da izrazim svoje poglede na europeizaciju i razvitak Hrvatske.

Uvjeren sam da će Hrvatska na svojem putu u pridruživanju Europskoj uniji i dalje imati podršku Austrije i njezine poslovne zajednice.

Zahvaljujem vam se na pozornosti!

Hvala lijepa!