06.06.2001. - Zagreb, Hrvatska - konferencija njemačkih zaklada na temu "Europske perspektive demokratske Hrvatske"

Govor predsjednika Mesića na otvaranju konferencije

 

Poštovano predsjedništvo,
uvaženi gosti,
gospođe i gospodo,

Njemačke političke zaklade u godinama što su iza nas, mislim tu i na godine u kojima je Hrvatska još bila federalna jedinica bivše Jugoslavije, dale su – svaka za sebe i sve zajedno - ne mali doprinos pripremanju Hrvatske za njen put u demokraciju. Konferencijom koju imam čast otvoriti te zaklade, njih pet, prvi puta nastupaju zajednički.

Ovoga puta one nas navode na razmišljanje o evropskim perspektivama demokratske Hrvatske.

Sama tema bila je dodatni razlog što sam bez imalo oklijevanja prihvatio poziv da vam se danas obratim. Naime, u temi su sadržane dvije riječi koje ocrtavaju strateško opredjeljenje današnje Hrvatske: Europa i demokracija. To je nešto o čemu se uvijek može nešto reći. A to je, u isto vrijeme, i nešto o čemu se uvijek iznova mora govoriti.

Bili bismo, naime, kažnjivo naivni, kada ne bismo vidjeli da i dalje postoje žarišta otpora evropskoj i demokratskoj orijentaciji Hrvatske, da postoje snage koje otvoreno i, moram sasvim jasno reći, sve agresivnije zagovaraju i propagiraju upravo onu politiku koja je u proteklom desetljeću udaljila našu zemlju od Europe.

Rezultati izbora s početka prošle godine nisu «bogom dani» za sva vremena. Istina je, ti su rezultati pokazali da se većina biračkog tijela opredijelila za demokratsku Hrvatsku koja će naći svoje mjesto u ujedinjenoj Europi. No, istina je i to, da se ta orijentacija birača, iskazana prije nepunih godinu i po, dakle orijentacija za demokraciju i za Europu, može i promijeniti, a vidjeli smo nedavno da u određenom smislu postoji i opasnost njenog mijenjanja.

Dakle, i te kako imamo razloga govoriti o evropskim perspektivama demokratske Hrvatske. Zapravo, jedino o tome i u toj kombinaciji i možemo govoriti. Jer, bez demokracije u Hrvatskoj, europska će se vrata za našu zemlju opet zatvoriti. Ne smijemo dozvoliti da nas rezultati postignuti u proteklom razdoblju, ma kako obećavajući oni bili, uspavaju i zavedu.

Moram reći, na planu približavanja Europi, i ne samo Europi, već: svijetu, postignuto je mnogo. Ušli smo u Partnerstvo za mir, nedavno smo postali članicom Vilnius skupine, u članstvu smo Svjetske trgovinske organizacije, parafirali smo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom.

Otvorili smo procese koji nas vode prema integracijama demokratskog svijeta, pripremamo se na prilagođavanja koja su nužna da bismo u te integracije ušli, razmatramo njihove i pozitivne, i negativne učinke.

No, bit ću potpuno otvoren: sve su to prvi rezultati, koji su i logični, i očekivani, to je – da tako kažem – ubiranje plodova koja su već zreli visili na granama. To je nešto što smo, manje-više, «zaradili» prošlogodišnjim izborima. Sve što je još pred nama, sve što tek moramo izboriti, ovisit će o rezultatima politike koju, iz dana u dan, vodi vlast proizašla iz tih izbora. I tu, na toj praktičnoj svakodnevnoj politici, polažemo naš pravi, veliki ispit, tu – na platformi i na realiziranju te politike – čekamo i dočekat ćemo naš trenutak istine.

Demokracija, naravno, nije samo riječ.

Demokracija je način organiziranja života, demokracija je političko opredjeljenje koje ne trpi kompromise. Ili jesmo za demokraciju, ili nismo.

Proteklo desetljeće naučilo nas je, barem se nadam, da nema polovične demokracije. A naučilo nas je valjda i tome da privid demokracije iza kojega se skriva jednoumlje, ne može u očima Europe koja se ujedinjuje zamijeniti punu i pravu demokraciju.

Upravo zbog toga, što se tadašnji režim pozivao na demokraciju i pluralizam, a prakticirao nešto mnogo bliže sustavu kakvoga smo odbacili izlaskom iz Jugoslavije, zbog toga što se kleo u slobodu medija, a provodio strogu kontrolu svih ključnih medija, što je govorio o pravnoj državi, a uspostavio potpuni pravni voluntarizam, da dalje ne nabrajam, zbog svega toga Hrvatska je u proteklom desetljeću sve dublje tonula u međunarodnu izolaciju.

Njezin se europeizam sveo na golu frazu koja nije mogla prikriti politički balkanizam najgore vrste.

Opredijelivši se za promjene, građani su nam prošle godine dali mandat za prekid s takvom praksom. I ne samo to: građani su očekivali da ćemo taj prekid, usudio bih se reći, radikalno provesti i da se na rezultate takve politike neće morati previše dugo čekati.

No, prema svemu sudeći hipoteka prošlosti bila je tako velika, a mogućnost aktivnog djelovanja koalicijske vlade upravo zbog njenog karaktera do te mjere sužena, da su rezultati, oni opipljivi, životni rezultati uglavnom izostali, odnosno izostali su u onoj mjeri u kojoj su ih građani očekivali. To, da se poslije siječnja prošle godine u Hrvatskoj lakše diše, nije i ne može biti dovoljno!

Danas, Hrvatska je opet blizu prekretnici. Kada to kažem, nemam na umu točku mijenjanja dosadašnjeg kursa, nego točku na kojoj taj kurs mora biti potvrđen i od koje se on mora početi realizirati daleko odlučnije nego do sada.

Zadaci koje ja u ovom trenutku vidim kao imperativne, a koji i dalje proizlaze iz rezultata prošlogodišnjih izbora, mogu se formulirati ovako.

Prvo: definitivno učvršćivanje institucija demokratskog sustava, institucija i organa države. Time mislim, a to želim vrlo precizno i reći, da vlada mora funkcionirati tako da provodi proklamiranu politiku, na kojoj je dobila izbore, a ne politiku koja se kratkoročno, pragmatično, da ne kažem: vatrogasno, uvijek iznova formulira u stalnim međustranačkim dogovaranjima. Time mislim da svaki ministar i svaki državni funkcionar mora biti ministar, odnosno funkcionar Republike Hrvatske, a ne ove ili one stranke. Time, napokon, mislim da članovi vlade i čelnici državnih institucija moraju provoditi politiku Republike Hrvatske, vanjsku, unutarnju, obrambenu, socijalnu, itd., a ne politiku svojih stranaka.

Drugo: javnosti moraju definitivno biti prezentirane strategije djelovanja na pojedinim područjima i u skladu s tim strategijama treba početi raditi. Ako se već uletilo u mehanizme vlasti s izbornim obećanjima, ali bez razrađenih strategija koje bi omogućile njihovo ostvarivanje, i to sada i ovdje, a ne u nekoj dalekoj budućnosti, onda je zadnji trenutak da se taj propust ispravi.

Treće: pokretanju i razvoju gospodarstva valja dati apsolutni prioritet. Tu treba upregnuti svu pamet koju imamo, ne samo stranačku, tu treba iskoristiti sve potencijale koje imamo i, ponovit ću i danas ono što stalno govorim, tu treba privući izravna strana ulaganja. Budu li cijene i dalje rasle, ma kako polagano, bude li se i dalje povećavao broj nezaposlenih, budu li se mladi obrazovani ljudi okretali odlasku iz domovine kao jedinom rješenju za svoju budućnost, u pitanju je, bit ću možda drastičan, demokracija u Hrvatskoj. Napokon, ne treba zaboraviti da loša gospodarska i socijalna situacija u pravilu generiraju sklonost desnici i nedemokratskim modelima.

Četvrto: Pravna država ne smije više samo pokazivati znakove oživljavanja. Ona mora početi živjeti punim životom i beskompromisno. Jer, kada je u pitanju važenje i primjena zakona, kompromisa nema i ne smije biti. Zato valja pokrenuti odlučni obračun s kriminalom, bez obzira kamo će nas i do koga taj obračun odvesti. U Hrvatskoj ne smije biti nedodirljivih i posvećenih. Kriminal i korupcija, mada nisu naš specifikum, neprijatelji su demokratske Hrvatske. S obzirom na činjenicu da je, zahvaljujući praksi iz ratnih i prvih poratnih godina, hrvatsko društvo u punom smislu riječi prožeto kriminalom, takav je obračun nužan i nezaobilazan.

Peto: S Domovinskog rata valja skinuti hipoteku ratnih zločina, jer Hrvatska je rođena u tom ratu i on mora čist ući u povijest i u sjećanje ove generacije i generacija koje dolaze. To znači da moramo pozvati na odgovornost, kroz vlastito pravosuđe i suradnjom s Haaškim sudom, one koji su ratnim zločinima okaljali ruke i koji, bježeći od odgovornosti, danas nastoje hrvatsku državu i hrvatski narod pretvoriti u svoje taoce. Zločinci u našim redovima neprijatelji su Hrvatske i, po prirodi stvari, neprijatelji demokracije. Isto to su i oni koji ih brane i vrijeme je da se to jasno kaže.

Šesto: Medijima mora biti omogućeno da slobodno, bez ikakvih nelegitimnih utjecaja sa strane, obavljaju svoju funkciju koja je, moram podsjetiti, funkcija informiranja, a ne indoktriniranja. Svjesno govorim o nelegitimnim utjecajima, jer utjecaj vlasnika koji se ogleda u onome što obično nazivamo profilacijom medija, uobičajen je u cijelom demokratskom svijetu. Ja, međutim, govorim o utjecaju koji se provodi telefonskim pozivima i prijetnjama stranačkih čelnika ili sivih eminencija naše političke scene. Govorim o utjecaju koji se, a tu već ulazimo u sferu kriminala i korupcije, ogleda u naredbama tajnih vlasnika, odnosno onih koji kroz razne nelegalne oblike financiraju pojedine medije. Mediji, ukratko rečeno, moraju prestati trovati psihu ljudi i moraju kao «sveto pismo» svojeg djelovanja prihvatiti da su činjenice svete, a komentari slobodni. Dodao bih: i financiranje transparentno.

Sedmo: Obrazovanje valja do kraja i bez ikakve zadrške očistiti od natruha politike i od političkih utjecaja. Rezultat procesa obrazovanja, ma kako ono bilo koncipirano ili reformirano, moraju biti kadrovi osposobljeni da odgovore zahtjevima vremena u kojemu živimo, a ne invalidni ljudi koji se nikada neće moći uklopiti u suvremenost, jer im je škola svjesno posredovala falsificiranu sliku prošlosti i svijeta koji nas okružuje. Obrazovanje ne smije ni u najmanjoj mjeri promovirati ksenofobiju i netoleranciju. Naprotiv, ono mora mlade ljude pripremiti na demokratski sustav u čijoj su osnovi puna ravnopravnost svih i otvorenost prema drugačijima i naučiti ih da različitost obogaćuje, a uniformnost i zatvorenost osiromašuju.

Osmo i posljednje: Hrvatska u suradnju sa svima, od susjeda do zemalja na dalekim kontinentima, mora ulaziti svjesna činjenice da je suradnja uvjet ulaska u integracije bez kojih, doslovno, nećemo moći preživjeti. Kada kažem: uvjet, ne mislim na to da bi nam netko naređivao suradnju. Mislim, naprosto, na to da bez suradnje nećemo moći napredovati, kao i na to da sam pojam integracije podrazumijeva i pretpostavlja suradnju. Tu moramo razbiti jednu famu. Suradnja sa susjedima, odnosno sa zemljama regije, ne može i neće rezultirati nikakvom obnovom Jugoslavije, jednostavno zato što Jugoslaviju danas više nitko neće. Svatko, tko tvrdi suprotno, naprosto laže, i to svjesno laže. A s druge strane, regionalna nam suradnja može i te kako donijeti koristi. Napokon, i mi i ostale zemlje regije, svaka u skladu sa svojim sposobnostima, naći ćemo s vremenom svoje mjesto u ujedinjenoj Europi. Zašto da u nju ne uđemo s tradicijom međusobne, uzajamno korisne suradnje?

To su, dakle, neposredni, urgentni, imperativni zadaci koje vidim pred aktualnom vlašću. Budu li ispunjeni, Hrvatska će ojačati kao demokratska država, a demokratska će Hrvatska dobiti svoje zasluženo mjesto u ujedinjenoj Evropi.

Možda će se nekome učiniti da je sve ovo što sam rekao, bilo previše dramatično ili čak prožeto pesimizmom. Nije tako!

Naprosto, mislim i uvjeren sam da oni koji su me svojim glasovima, na neposrednim izborima, doveli na funkciju Predsjednika Republike od mene očekuju i iskrenost, i otvorenost, ali i pokazivanje smjera kojim valja ići dalje. Ja sam duboko svjestan svojeg duga prema biračima i neću ih iznevjeriti.

Isto tako svjestan sam perspektiva koje se demokratskoj Hrvatskoj otvaraju u Evropi. Upravo zato što želim da se te perspektive što je prije moguće ostvare, da se ono na što danas gledamo kao na viziju sutrašnjice što prije pretvori u današnjicu, smatrao sam svojom dužnošću izreći sve što sam danas ovdje kazao.

Njemačkim zakladama zahvaljujem što su mi pružile priliku da to kažem, a svima vama hvala na pozornosti s kojom ste me saslušali.