06.09.2002. - Burg Schlaining, Austrija - skup Austrijskog centra za mir i razrješenje sukoba

Izlaganje predsjednika RH Stjepana Mesića

 

Gospodine profesore Puhovski,

gospodine predsjedniče Mader,

ekselencije, gospođe i gospodo,

Drago mi je što u ovom krugu, a u povodu 20-te obljetnice postojanja i djelovanja Mirovnog centra Burg Schlaining, mogu iznijeti neka svoja razmišljanja o jugoistočnoj Europi i europskoj integraciji.

Tema je i aktualna, i intrigantna. Jugoistočna Europa pokazala se u povijesti, ne jednom, nepredvidivim područjem, izvorištem kriza i ratova. Balkan nije bez razloga bio nazvan buretom baruta. A ipak i usprkos svemu, ta regija koja će u kronologiji 20. stoljeća ostati neslavno zabilježena kao poprište posljednjih ratova prošloga stoljeća na Starom kontinentu, mora danas naći i osigurati svoje mjesto u Europi koja se ujedinjuje.

Svaka analiza koja se bavi ovim kompleksom nužno će poći od neprijeporne činjenice, da jugoistok Europe još uvijek nije ni definitivno pacificiran, ni definitivno stabiliziran. No, ma kako se možda moglo učiniti opasnim i rizičnim takvo područje, odnosno njegove države uključivati u ujedinjenu Europu, još bi opasnije i rizičnije bilo ostaviti ga izvan okvira, a to znači i izvan kontrole Europske unije.

Jugoistok Europe, odnosno Balkan, takav s kakvim je Europska unija suočena, najvećim je dijelom politički formiran u proteklom desetljeću. Formiran je dijelom u krvavim i okrutnim ratovima, u kojima su žrtve i agresori ponekad mijenjali uloge, mada o izvorištu tih ratova nema i ne bi smjelo biti nikakvih dilema. Uz to bili smo svjedoci reafirmiranje preživjelih političkih ideala kojima je mjesto u povijesnim knjigama, ali ne u političkoj svakodnevnici. Napokon, morali smo konstatirati i otvoreno koketiranje s ideologijama za koje smo mislili da su definitivno poražene slomom nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu.

Sve to učinilo je demokratskoj Europi zadatak shvaćanja onoga što se događalo, a onda i koncipiranja odgovora kojemu je svrha bila uspostavljanje mira i stabilnosti na jugoistoku kontinenta i, usudit ću se reći, njegova ponovna europeizacija, još težim i složenijim. Naime, u trenutku kada su u Europi padale granice i političke barijere, kada se velikim koracima išlo u udruživanje, bivša je Jugoslavija ušla u proces razdruživanja.

O tome reći ću samo ovo: raspad bivše Jugoslavije bio je neminovan, ona se naprosto potrošila, ali to ne znači da je raspad nužno morao biti onakav, kakav je bio.

U vremenu kada se razmišljalo o tome hoće li ujedinjena Europa biti zajednica suverenih država koje će elemente svoje suverenosti odstupiti zajedničkim institucijama, odnosno delegirati na njih, ili će se ići na stvaranje «ujedinjenih država Evrope», na balkanskim vjetrometinama, pred vratima srednje Europe, pa čak i u njenim rubnim dijelovima, fetišizirao se ideal nacionalnog suvereniteta, onako kako je bio definiran u 19. stoljeću.

Na kraju stoljeća u kojem je Europa doživjela dva svjetska rata, a za oba se mislilo da su ratovi koji će označiti kraj svih ratova, na jugoistoku kontinenta izbili su oružani sukobi koji su u sebi spajali elemente agresije izvana, unutrašnje pobune, građanskih ratova, pa i vjerskih sukoba.

A u tim ratovima i jedna, i druga, i treća strana nerijetko su kao oslonac za mobiliziranje i homogeniziranje «svojih», ili svjesno uzimale, ili tolerirale idejne zasade koje, da se najblaže izrazim, s demokracijom, ljudskim pravima i vladavinom prava nemaju ama baš ništa zajedničkoga.

Europa je gledala i čekala. Dugo, previše dugo.

Nije nikakva ni utjeha, ni opravdanje da je i ostali svijet gledao i čekao. Europa je ipak prije svih drugih morala razumjeti i djelovati. Političko priznanje država koje su izranjale iz vatre i dima ratova došlo je, doduše, relativno brzo, ali konkretna akcija usmjerena na zaustavljanje ratova i sprečavanje etničkog čišćenja koje je bilo ne samo njihov pratitelj, nego nerijetko i njihov osnovni smisao, došla je vrlo kasno.

Ratovi su danas iza nas. Granice zbog kojih su započeti i zbog kojih su se vodili, kao uostalom i svi ratovi u Europi u 20. stoljeću, nisu se promijenile. No, moram odmah dodati, da s konačnim definiranjem granica još imamo određenih problema, iako polazimo od zaključaka Badinterove komisije koja je granice između federalnih jedinica bivše Jugoslavije proglasila međudržavnim granicama. Ratovi su, ponovit ću, iza nas. No, mir, i to čvrsti, stabilni i trajni mir, tek je pred nama.

A posljedice ratova, materijalna razaranja, uništeni životi i egzistencije, zatrovani odnosi među ljudima i narodima, to je sve dio naše svakodnevnice. To je ono sa čime danas ratujemo. U tom ratu, u ratu za mir i buduće dobrosusjedske odnose među državama jugoistočne Europe, imamo – srećom – podršku međunarodne zajednice, naravno – i Europske unije.

I tu dolazimo do pitanja odnosa između jugoistočne Europe i europske integracije. Ako ne želimo da na rubu Europe opstane jedno potencijalno krizno žarište, ako ne želimo privremeno trusno područje pretvoriti u trajno stanje, onda je jasno da državama toga područja valja otvoriti perspektivu ulaska u ujedinjenu Europu. Za Hrvatsku to je postalo moguće poslije izbora godine 2000., a za SR Jugoslaviju, odnosno za Srbiju i Crnu Goru, poslije skidanja Miloševića s vlasti i njegova slanja pred Haaški sud.

Tu je Europa dobro i na vrijeme reagirala. Moja je zemlja potpisala Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji i sada je na nama da ispunimo europske kriterije i da se kvalificiramo za članstvo u Europskoj uniji. Pri tome je, čini mi se, manje važno kada ćemo službeno kandidirati za članstvo, a mnogo je važnije da konkretnim koracima i potezima pokažemo i dokažemo našu zrelost za to članstvo.

Na tzv. Zagrebačkom summitu Europske unije prihvaćeno je načelo individualnog pristupanja Uniji, ali je istodobno upozoreno i na to, da će regionalna suradnja biti jedno od ključnih mjerila na temelju kojih će se utvrđivati kvalificiranost neke zemlje da postane službenim kandidatom za člana Unije.

Dodam li tome da su «na terenu» prisutne brojne regionalne inicijative, među kojima Pakt o stabilnosti svakako igra vrlo značajnu ulogu, naznačio sam u osnovnim crtama prethistoriju i današnje relacije u okvirima teme «Jugoistočna Europa i europska integracija». Ostaje, naravno, pitanje: kako dalje?

Najkraće rečeno: prihvaćanje europskih standarda je zadatak broj jedan. Razrješavanje još postojećih problema u međusobnim odnosima, uključujući i suočavanje s punom istinom o nedavnoj prošlosti, je zadatak broj dva. A suradnja u regiji je zadatak broj tri. Sve to pod zajedničkim nazivnikom uspostavljanja trajnog mira i stabilnosti na jugoistoku Europe.

Međunarodna zajednica i Europska unija u tome mogu i rekao bih čak: moraju odigrati svoju ulogu. No, u svemu tome ključno je kako ćemo se mi sami ponašati. Nedavni trojni sastanak u Sarajevu smatram ohrabrujućim pokazateljem postojanja svijesti o nužnosti i korisnosti regionalne suradnje.

Što se pak europskih integracija tiče, za nas u jugoistočnoj Europi dileme nema. Ponovit ću i ovdje ono što sam mnogo puta već rekao: ujedinjena Europa nije samo naša želja, to je i naša sudbina. No, to je samo jedna strana medalje. Drugu stranu mogli bismo pročitati ovako: ni za ujedinjenu Europu, u odnosu na jugoistok, ali i za tranzicijske zemlje uopće, dileme nema, niti je smije biti. Europa ne može biti podijeljena novom «željeznom zavjesom» koja bi ovoga puta dijelila zemlje razvijene demokracije od zemalja koje su tek u tranziciji prema demokraciji.

Zemlje koje bi zaostajale, i u demokratskom razvoju, i u razvoju uopće, bile bi potencijalni rasadnik svih onih, da ih tako nazovem, virusa koji bi mogli dovesti u pitanje dalji zdravi razvoj ujedinjene Europe. Zato je i uključivanje zemalja jugoistočne Europe u europske integracije obostrani interes. To je proces u kojem će, u konačnici, obje strane dobiti.

Taj će proces pomoći i definiranju odgovora na pitanje: kamo ide Europa? Danas i ovdje, u zaključku ovih mojih glasnih razmišljanja, reći ću vrlo kratko i bez ikakvih dodatnih obrazlaganja sljedeće.

Europa traži svoje mjesto u svijetu koji se globalizira. Ujedinjena Europa koja će razviti elemente i instrumente zajedništva, bez brisanja nacija i država, koja će znati definirati svoj novi identitet zasnovan ne na nasilnoj unifikaciji, nego na bogatstvu različitosti, koja će granice učiniti prolaznima, a nacionalne manjine pretvoriti od elemenata razdora u mostove spajanja, ta i takva Europa bit će ne samo dobrodošao, nego i punopravan partner integracijama koje u svijetu već postoje, kao i onima koje se tek stvaraju.

A u toj Europi zemlje njenog jugoistoka bez sumnje će naći i znati izboriti mjesto koje im pripada.

Hvala!