Poštovani prijatelji iz Igmanske inicijative,
Cijenjeni visoki gosti iz zemalja regije,
Gospođe i gospodo,

Drago mi je što danas u ovom – da ga tako nazovem – političkom dijelu rasprave na zadanu temu, dakle: je li moguć identitet bez mržnje i netrpeljivosti, mogu reći ponešto o tome kako vidim stanje u regiji, poglavito u kontekstu odnosa između zemalja tzv. Daytonskog trokuta, odnosno četverokuta. Mislim na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju.
Jučer sam već naznačio što mislim o tome na koji smo način u vrijeme raspada Jugoslavije i formiranja novih samostalnih država počeli graditi nacionalni, pa i državni identitet. Radili smo to u osnovi pogrešno, tako da smo se – svaki za sebe – profilirali i definirali kroz opoziciju prema drugima. Pa i više od opozicije – kroz netrpeljivost i mržnju prema drugima.
Kada su ratovi završeni i nakon što je u Hrvatskoj godine 2000. došlo do promjena koje su označile početak stvarne demokratizacije i pluralizma, stajali smo pred zadatkom obnavljanja međusobnoga povjerenja i razumijevanja. Danas je to lako reći, tada je bilo riskantno i reći, a kamoli početi raditi na tome.
No, mi smo u Hrvatskoj ipak počeli, mada smo imali neprikrivenih otpora u samoj zemlji i nedostatak razumijevanja izvan Hrvatske. U toj fazi izvanredno su nama političarima pomogle nevladine organizacije, pri čemu Igmanska inicijativa ima izdvojeno mjesto. Zahvaljujući njima ostvareni su prvi sadržajni kontakti, kroz nevladine organizacije počeli su se podizati srušeni mostovi suradnje i nevladine su organizacije bile te koje su pravile doslovno pritisak na politiku da okrene novu stranicu.
Neću sada prepričavati ono što je svima vama manje ili više poznato, neću se dakle vraćati ni na sastanke Igmanske inicijative koji su poslužili za organiziranje regionalnih mini summita, a u prvome redu za stvaranje nove, kvalitetno drugačije klime u međusobnim odnosima i za početak razgrađivanja negativnih stereotipa stvorenih u vrijeme ratnih sukoba. Reći ću samo ovo: s vremenom, i to u relativno kratkom razdoblju, uspjeli smo zajedno – vi iz nevladinih organizacija i mi iz politike – ostvariti pomak koji se činio gotovo nemogućim.
Kao prvo, počeli smo razgovarati. Kao drugo, a to je nešto na čemu sam posebno inzistirao, normaliziranje odnosa provodili smo tako da smo išli od lakših tema i pitanja prema težima, ne postavljajući nikakve uvjete za bilo što. I kao treće – olakšali smo komunikaciju naših građana, kroz ukidanje viznoga režima.
Naravno, uvijek bismo se sretali s recidivima ratnoga mentaliteta, sa stvarnim ili glumljenim nerazumijevanjem, pa i odbijanjem normaliziranja i uspostavljanja normalnih međusobnih odnosa, ali stvari su se ipak kretale. I tako je išlo sve do utvrđivanja statusa Kosova koje je završilo proglašavanjem samostalne države. Od toga trenutka bilježimo ozbiljan zastoj u procesu normaliziranja i stabiliziranja regije, pa čak i više od toga – bilježimo nazadak.
Ne želim analizirati prethistoriju proglašenja nezavisnoga Kosova, ona je dobro poznata svakome kome je stalo do povijesnih i pravnih činjenica i istine. Moram, međutim, reći kako su zbog toga što je Republika Hrvatska priznala Kosovo usporeni tokovi normalizacije, upotrebljavam sada najblaži mogući izraz, između Zagreba i Beograda.
I moram reći još nešto: nezadovoljstvo Srbije činjenicom priznavanja Kosova počelo se prelijevati na Bosnu i Hercegovinu i ozbiljno utjecati na stanje u toj državi, odnosno na njezinu stabilnost. Dalje od ovih konstatacija neću ići, kako se ne bih izložio kritikama da se miješam u unutrašnje stvari drugih država.
No, dodat ću ipak kako je Republika Hrvatska jasno izrazila odustajanje i od same pomisli da ima pretenzije prema bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine i kako je isto tako jasno definirala svoj odnos prema Hrvatima u toj zemlji, ne prepuštajući ih njihovoj sudbini, ali upućujući ih na notornu činjenicu da je njihova domovina Bosna i Hercegovina i da svoju politiku moraju kreirati u Sarajevu, a ne čekati da im je kreira Zagreb.
Još uvijek čekamo na sličnu poruku iz Beograda upućenu Srbima u Bosni i Hercegovini. Ponavljam: čekamo na takvu poruku, ali nikako da je dočekamo. Mada povremeno vidimo izjave suprotnoga sadržaja, odnosi između Hrvatske i Srbije u zastoju su, nema pomaka prema naprijed. Usprkos i mojoj želji, a i nastojanjima Igmanske inicijative nije se moglo organizirati ni međudržavni susret na najvišoj razini između Hrvatske i Srbije, niti neku vrstu reprize regionalnoga summita pod okriljem Inicijative. A bilo bi nam potrebno i jedno, i drugo.
U međuvremenu svjedočimo svojevrsnoj renesansi učvršćivanja identiteta na osnovama za koje smo se iskreno nadali da su odbačene i prevladane: na osnovama netrpeljivosti prema drugima, riječ mržnja neću ovdje upotrijebiti.
Koliko god da sam kritičan prema pojavama ustašonostalgije u Hrvatskoj, u nostalgiji prema idejama i njihovim nositeljima suprotnoga predznaka, ali nimalo manje negativnima u nekim drugim državama regije otišlo se, uz otvorenu asistenciju države, mnogo dalje. I to nije dobro. To nas vraća na neke davne podjele, što su bile obnovljene u vrijeme raspada jugoslavenske federacije.
A mi smo pri tome upućeni jedni na druge, da ne kažem: osuđeni da surađujemo – i što se tiče ekonomske suradnje, i što se tiče aspiracije koju praktično svi dijelimo – da nađemo svoje mjesto u euro-atlantskim integracijama. Svaka od naših država može imati svoju ulogu i svoje mjesto – kako u regiji danas, tako i u ujedinjenoj Europi sutra.
Ali, do toga nećemo doći bacajući jedni drugima klipove pod noge i konkurirajući si međusobno u besmislenom natjecanju u tome tko ima snažnijeg saveznika u svijetu i čija se uloga u regiji - izvan nje - više cijeni. Niti ćemo do toga doći sklapajući naprasna savezništva s osnovnom svrhom da se dogovorom dvojice izigra treći. Kažem još jednom: naš je jedini put međusobna suradnja, a naš je jedini cilj ujedinjena Europa. Da bismo u tu Europu stigli, svatko svojom brzinom i svatko onda kada ispuni potrebne kriterije, mi si moramo uzajamno pomagati.
Ja sam nebrojeno puta rekao, a reći ću i danas: Hrvatska je u završnoj fazi pregovora o članstvu u Europskoj uniji. No, kada mi to članstvo ostvarimo, time neće biti ostvareni i svi naši vanjsko-politički ciljevi. Mi želimo, ako baš hoćete i iz posve sebičnih razloga, da se u ujedinjenoj Europi nađu sve zemlje regije. Onda će i neka otvorena pitanja koja danas među nama postoje, biti daleko manje važna, odnosno bit će ih znatno lakše rješavati.
A da bi sve to bilo moguće, potrebno je – po mojem dubokom uvjerenju – sljedeće:
Prvo, da međusobne odnose gradimo na osnovama pune ravnopravnosti, suočavanja s istinom o prošlosti i iskrene želje da surađujemo u budućnosti.
Drugo, da prihvaćamo nove realitete, mada oni ponekada mogu biti i bolni i da ne dozvolimo da postanemo zarobljenici povijesnih mitova, pretvarajući ih u realnu politiku.
Treće, da uradimo sve što je moguće kako bi se otklonile najgore posljedice ratova, pri čemu u prvome redu mislim na ostvarivanje povratka svih, ponavljam: svih izbjeglih i prognanih koji to žele i vraćanje njihove imovine, bez postavljanja ikakvih uvjeta.
Četvrto, da nacionalne manjine tretiramo u punome smislu riječi kao element povezivanja, a ne kao izgovor za miješanje u poslove drugih država, te da - kako u zakonima, tako i u praksi - ostvarujemo punu ravnopravnost svih naših građana.
Peto, da odustanemo od svih pretenzija, otvorenih ili prikrivenih, prema bilo kojoj od zemalja u regiji.
Šesto, da si uzajamno pomažemo na putu prema Europskoj uniji, odnosno prema Atlantskome ugovoru u slučaju onih zemalja koje teže članstvu u njemu.
Sedmo, da razmotrimo mogućnosti zajedničkoga nastupanja na trećim tržištima, za što postoje realne osnove i da ulazimo u takve projekte kao ravnopravni partneri.
I, osmo, da uporno radimo na izgrađivanju nacionalnoga i državnoga identiteta na temeljima promicanja pozitivnih specifičnosti svake države, odnosno naroda, uz istodobnu najoštriju osudu demoniziranja „onih drugih“ na osnovi bilo rasne, bilo nacionalne, bilo vjerske ili ma koje druge specifičnosti, odnosno pripadnosti.
Naša je budućnost zajedništvo – ne u nekoj novoj Jugoslaviji, kažem to, jer znam da će me zbog ovih riječi odmah za tako nešto optužiti – nego u velikoj evropskoj obitelji država i naroda. Naša je budućnost suradnja.
I kada to govorim, moram objasniti zašto uopće nisam spomenuo Crnu Goru. Razlog je jednostavan: zato, što odnose s njome gradimo na bazi svih ovih osam točaka koje sam iznio i što se ti odnosi upravo uzorno razvijaju, pri čemu otvorena pitanja rješavamo razgovorom i dogovorom. Igmanska inicijativa nikada se nije umorila radeći upravo na promicanju zajedništva i suradnje, kao i dijaloga koji do toga vodi. Nemojte posustati ni u budućnosti. Bili ste potrebni politici jučer, potrebni ste joj danas, a bit ćete joj potrebni i u budućnosti. Meni osobno iznimno je drago što sam s vama mogao surađivati.
Hvala!