Borci Narodno-oslobodilačke vojske,
pripadnici antifašističkog otpora,
drugarice i drugovi,
gospođe i gospodo,
dragi prijatelji,
cijenjeni uzvanici,
Okupili smo se danas ovdje, da bismo obilježili predstojeći veliki jubilej – 60-tu obljetnicu pobjede u Drugome svjetskom ratu, 60-tu obljetnicu definitivnog poraza i sloma zločinačkih ideologija i sustava fašizma i nacizma. Dan pobjede povijesni je datum kojega ne mogu i neće zasjeniti pokušaji, ma kako uporni bili, da se ponovo piše historijat Drugoga svjetskog rata. Značenje toga datuma ne mogu i neće umanjiti nastojanja, ma kako agresivna bila, da se povijest toga velikog sukoba revidira na način da se poraženi naknadno promoviraju u pobjednike.
Zna se tko je započeo Drugi svjetski rat, tko je u njemu pobijedio i tko je bio poražen.
Ponavljam: to se zna i te činjenice nitko, nikada i nigdje neće moći promijeniti. Vi, borci narodnooslobodilačke vojske i antifašisti, vi ste taj rat izvojevali, vi ste pobijedili, vi ste bili na strani na kojoj je naprosto svaki pošten čovjek morao biti. Budite ponosni na svoju borbu i na pobjedu.
A Hrvatska vam mora biti zahvalna! Jer, vi ste omogućili Hrvatskoj da kraj rata dočeka na strani pobjednika, što je uvelike odredilo sve što se s nama događalo u desetljećima koja su slijedila. Istina je, nismo bili samostalni, bili smo u sastavu jugoslavenske federacije. Ali, i u toj federaciji, Hrvatska je postojala, imala je određene atribute državnosti, da bi Ustavom iz 1974. praktično dobila status države što joj je i omogućilo odvajanje od Jugoslavije. To odvajanje, suprotno nekim teorijama, nije bila secesija, ono je bilo zasnovano na Ustavu!
Da nije bilo antifašista, neke bi druge snage zavladale na ovim prostorima nakon godine 1945. Tada bi Hrvatska bila nestala. Obnovljena jugoslavenska monarhija, uz četničku ideologiju, nije mogla biti naša budućnost. Antifašistima možemo zahvaliti što ta solucija, a ona nije bila nemoguća, nije postala stvarnost. Oni su, dakle, na svojim plećima iznijeli ne samo neravnopravnu borbu protiv naci-fašističkog neprijatelja, nego su svojom pobjedom u toj borbi stvorili uvjete za opstanak Hrvatske i, dugoročno gledano, otvorili vrata današnjoj samostalnoj hrvatskoj državi.
Svjestan sam toga da postoje i oni koji uporno nastoje tvorevinu što se u vrijeme Drugoga svjetskog rata kitila imenom Nezavisne države Hrvatske, proglasiti temeljem i uzorom današnje hrvatske samostalnosti i samosvojnosti.
To ne samo da je povijesno potpuno neutemeljeno, to je i u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske.
To je naprosto laž!
Rekao sam već u više navrata, a ponovit ću i danas: ono što se zvalo Nezavisna država Hrvatska, a što je utemeljeno pod patronatom fašističke Italije i nacističke Njemačke i ustrojeno na osnovama ideologije i prakse nacizma i fašizma, to nije bila država, mada se takvom pokušavala prikazati. Ta tvorevina je bila sve prije nego nezavisna. I napokon – nazvati je hrvatskim imenom, bila je sramota i uvreda za cijeli hrvatski narod.
Ona je, naime, bila zasnovana na zločinu, zločin je bio njezin program i njezina praksa. Ona je bila i ostala nesretna i mračna epizoda u našoj povijesti. Uzor – nikada!
Ja ne sporim da je godine 1941. moglo biti nekih koji su, poučeni iskustvima unitarističke Jugoslavije, u proglašenju NDH vidjeli izlaz i spas. Ali, svakome razumnome čovjeku bilo je dovoljno već prvih nekoliko tjedana njezina postojanja, pa da bi shvatio o čemu je riječ. Danas govoriti o NDH kao o ostarivanju stoljetnih snova hrvatskoga naroda, a o ustaškome poglavniku kao o domoljubu i uspješnom odvjetniku, mogu samo oni koji su nepopravljivo uronjeni u mračnu prošlost i koji bi, objektivno govoreći, željeli zbog svoje ili gluposti, ili posve prizemnih sebičnih ciljeva, cijeli hrvatski narod učiniti taocem te prošlosti.
Zahvaljujući vama, antifašistima, to neće uspjeti. Vi ste osvjetlali obraz hrvatskoga naroda, vi ste stali na pravu stranu, u pravo vrijeme. Ja ne poričem da je u nekim trenucima antifašizam poslužio i kao maska za prikrivanje zločina. Ja ne poričem da su se takvi zločini događali. Bitno je, međutim, naglasiti i zapamtiti, jednom za svagda: nacizam i fašizam bili su zločin u ideji i u praksi. Antifašizam je tek povremeno bio praćen zločinima, uvijek u obliku incidenata.
Tu valja još nešto vrlo precizno razjasniti: likvidacije pripadnika kvislinškog režima i onih koji su mu se priklonili, na samome kraju rata, zločin su koji valja osuditi. Ti, koji su tada bili likvidirani, bili su žrtve. U to nema sumnje.
Ali, još manje može biti sumnje u to, da je među tim žrtvama bilo mnogo onih koji su objektivno bili krivi za zločine ustaškog režima. S druge strane, žrtve naci-fašizma, odnosno ustaštva, ni za što nisu bile krive. Njihov jedini grijeh bila je njihova nacionalna, rasna, odnosno vjerska pripadnost, kao i to da su bili protivnici – ne hrvatske države, nego fašizma.
Dakle, i jedni i drugi jesu žrtve, ali između tih žrtava ne može se povlačiti znak jednakosti. Ni danas, ni ikada!
I još nešto bih danas želio krajnje jasno reći: nema i nikada i nije bilo dvije vrste antifašizma. Antifašizam ili jest, ili nije. Priča o različitim antifašizmima kao da je došla iz iste kuhinje koja nam uporno servira i priču o ustaštvu koje nema veze s fašizmom.
Ustaštvo je bila domaća inačica naci-fašizma, a antifašizam je bio jedino mogući, čovjeka dostojan odgovor na to.
Treba raščistiti s još jednom pričom iz dnevno-političkih kuhinja, odnosno iz laboratorija povijesnih revizionista. Mislim na tezu prema kojoj valja odvajati antifašizam od komunizma. Govorim, naravno, o zbivanjima na našem tlu. Istina je ovo: organiziranog, masovnog hrvatskog antifašističkog otpora bez Komunističke partije ne bi bilo.
Točno je, većina antifašista nije bila vezana uz Komunističku partiju, niti uz komunističku ideologiju. Ali, jednako je tako točno da je sve antifašiste u oružani otpor nacistima, fašistima i onima koji su na domaćoj sceni bili njihovi sljedbenici, povela Komunistička partija.
Oko tih stvari nikakvih dilema, ni povijesnih, ni političkih nema, niti bi ih trebalo i smjelo biti. I našim mladim generacijama napokon bi trebalo početi stvari prikazivati, počevši od školskih udžbenika, na istinit način.
Čini mi se da bi onda te udžbenike trebalo dati na obavezno čitanje i nekima koji su aktivni i vrlo glasni i na našoj političkoj sceni, pa i u Saboru. Sramotno je, nedopustivo i, ako hoćete, ne-europski osporavati antifašizam, odnosno prevaljivati na njega hipoteku određenih zločina koji se, ponavljam, jesu dogodili. Jednako tako, sramotno je proglašavati vođe antifašističkog otpora, uključujući vrhovnog zapovjednika Narodno-oslobodilačke vojske – zločincima.
Demokratska Europa to ne može ni shvatiti, ni prihvatiti!
Demokratska Hrvatska to ne smije trpjeti!
Mi jesmo nedavno u Saboru donijeli Deklaraciju o antifašizmu koja, u osnovi, stvari postavlja na pravo mjesto. I to je dobro. Nije, međutim, dobro da mi na početku 21. stoljeća, u godini kada se obilježava 60-ta obljetnica pobjede u Drugome svjetskom ratu, još uvijek raspravljamo o tome kako se treba postaviti prema antifašizmu. Cijeli je svijet to pitanje već davno apsolvirao.
Prigodničarski antifašizam uz stalnu tendenciju povijesnog revizionizma, to ne prolazi! Ponavljam: to ne prolazi i ne može proći! Ako je ikada bio trenutak da se to krajnje jasno kaže, onda je taj trenutak sada!
Pozivati se na činjenicu da su slobodoljubivi Hrvati na kraju Drugoga svjetskog rata bili na strani pobjednika, a tolerirati, odnosno ne suzbijati nastojanja da se u svijest javnosti usade «umivene» slike one druge Hrvatske iz vremena toga rata, ustaške Hrvatske, to jednostavno ne prolazi! Ako je to ikada trebalo posve bezrezervno ustvrditi, onda to treba sada!
Slaviti jedan oslobodilački rat, onaj nedavni, a u isto vrijeme zatvarati oči pred gaženjem tradicija, rušenjem spomenika i diskriminiranjem sudionika drugoga oslobodilačkog rata, onoga od prije više od šest desetljeća, to ne prolazi! Ako je ikada bilo vrijeme da se u ime suvremene hrvatske države to odlučno kaže, onda je to vrijeme sada!
U našoj povijesti antifašizmu moramo dati mjesto koje mu pripada. Baš kao što u našem društvu i preživjelim antifašističkim borcima moramo osigurati status koji im pripada. Devijacije u jugoslavenskom sustavu koje, to moram naglasiti, ni na koji način nisu usporedive s praksom istočnoevropskog boljševičkog sustava, ne smiju biti izgovor za to da se nekadašnje antifašističke borce na bilo koji način diskriminira.
Znam kakav je njihov položaj danas i zato ovo i govorim!
Prije 60 godina, pobjedom u Drugome svjetskom ratu udareni su temelji današnje Europe i današnjeg svijeta. Demokracija, ljudska prava, manjinska prava, pravna država, tolerancija i jedinstvo u različitosti, u krajnjoj liniji – ujedinjena Europa, sve to ne bi bilo moguće da nacizam i fašizam nisu bili pobijeđeni. Antifašisti su postavljali, prinoseći goleme žrtve, temelje svijeta što ga mi danas nastavljamo graditi. Antifašizam je, dakle, u temeljima današnjeg svijeta.
To ne smije nikada nitko zaboraviti, uključujući one koji danas stoje na čelu država predvodnica nekadašnje anti-hitlerovske koalicije!
Za dva dana, na sam Dan Europe, u Moskvi ću, uz brojne druge državnike, prisustvovati svečanom obilježavanju Dana pobjede.
Bit ću tamo u ime samostalne, demokratske, civilizirane, istinski antifašističke Hrvatske. Bit ću tamo u ime znanih i neznanih palih boraca protiv fašizma i žrtava fašizma, ali i u ime preživjelih antifašista.
Bit ću tamo da posvjedočim kako Republika Hrvatska zna što je u njezinoj povijesti bilo veliko, slavno i lijepo i da ostaje vjerna tradicijama iskrenih hrvatskih domoljuba, neovisno o tome jesu li bili hrvatske ili neke druge nacionalnosti i neovisno o tome kada su i protiv kojega neprijatelja branili slobodu, čast i dostojanstvo Hrvatske.
Bit ću, napokon, tamo i zato da potvrdim pripadnost Republike Hrvatske današnjoj Europi i našu privrženost vrijednostima te Europe.
Hrvatska je svoje mjesto u Europi počela osvajati antifašističkom borbom u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Mi to znamo, a Europa toga mora postati svjesna.
Hrvatska neće sakrivati i prešućivati ono što je bilo zlo i mračno u njezinoj povijesti, ali neće nikome – ni kod kuće, ni u svijetu – priznati pravo da je napravi taocem te mračne prošlosti. Hrvatska, europski usmjerena i obilježena europskim vrijednostima, ponosna je na svoje antifašističke korijene.
Nikome nećemo dozvoliti da te korijene dovede u pitanje. Ni u Hrvatskoj, ni u susjedstvu, ni u Europi, ni u svijetu,
Pobjeda što je izvojevana prije 60 godina označila je početak nove ere u svjetskoj povijesti. Odajući danas dužnu počast svima koji su toj pobjedi pridonijeli, svima koji su na putu do te pobjede žrtvovali svoje živote, kao predsjednik Republike mogu i Hrvatskoj, i Europi, i svijetu poručiti samo ovo: znamo tko smo, znamo koji su nam korijeni, znamo gdje nam je mjesto i znamo što trebamo uraditi da bismo to mjesto nepovratno i definitivno zauzeli.
Hvala vam i živjeli!