Poštovani predsjednici Hrvatske i Slovenske akademije,
Cijenjeni akademici,
Uvaženi sudionici ovog znanstvenoga skupa,
Gospođe i gospodo,

Drago mi je što sam se mogao odazvati pozivu da prisustvujem otvaranju skupa koji će se baviti Pariškom mirovnom konferencijom i ugovorom o miru s Italijom.
Drago mi je stoga što je riječ o povijesnim događajima koji su imali ne malo značenje za Hrvatsku i Sloveniju kao republike bivše Jugoslavije, ali imaju svoje ništa manje značenje i danas – poslije 60 godina, i za samostalne države Hrvatsku i Sloveniju.
Žao mi je što mi moje druge brojne obveze ne dozvoljavaju da pratim sva izlaganja planirana za vaš skup, kao i raspravu poslije njih.
Vjerujem, svakako, da ćete dati novi doprinos svestranome sagledavanju tadašnje politike bivše Jugoslavije, mjesta i uloge Hrvatske i Slovenije u sklopu te politike, ali isto tako i širem povijesnom i političkom kontekstu u kojega valja locirati i Parišku mirovnu konferenciju, i ugovor o miru s Italijom.
Ja nisam povjesničar, niti bih se, mada sam pravnik, usudio baviti pravnim aspektima događaja koje ćete vi razmatrati.
Rekao bih, međutim, nešto o njihovome značenju kao političar i to iz perspektive današnje Republike Hrvatske, te njezine politike i problema s kojima se u toj politici ponekada susrećemo – bilo da je riječ o unutarnjoj političkoj sceni, bilo o regionalnoj i široj, evropskoj, dimenziji naše vanjske politike.
Za građane Republike Hrvatske dva su elementa bila i ostala značajna, upravo nezaobilazna, kada govorimo o mirovnim pregovorima u Parizu i o ugovoru o miru s Italijom.
Prvi je da su njima prije 60 godina Pula, Istra, Rijeka, Zadar i pripadajući otoci vraćeni Hrvatskoj, a drugi – da je time stvorena osnova ne samo za normaliziranja odnosa s Italijom, nego i za Osimske sporazume, sklopljene mnogo godina poslije toga.
Ti sporazumi, naime, tvorili su čvrstu, trajnu i nedodirljivu osnovu jugoslavensko – talijanskih odnosa, a poslije nestanka Jugoslavije, kojoj su i Hrvatska, i Slovenija države sljednice, oni tvore jednako čvrstu, jednako trajnu i jednako nedodirljivu osnovu odnosa naših dviju samostalnih država s Italijom.
To su činjenice.
Naravno, te činjenice imaju i svoju pretpovijest. A u nju spada, na primjer, i to da su nas u pregovorima što su prethodili Pariškom sporazumu čak i neki naši dotadašnji saveznici u antifašističkoj borbi pokušali zakinuti za ono što je bilo naše. Ali, ti pokušaji nisu uspjeli.
U tu pretpovijest spada svakako i spoznaja, to sam već naznačio, da su stvari napokon postavljene na pravo mjesto tek Osimskim sporazumima, da dakle u Parizu godine 1947. još nisu bile završene. A između Pariškoga ugovora i Osimskih sporazuma stoji Londonski memorandum o suglasnosti iz 1954.
To su šture činjenice, to je ono što znaju povjesničari, znanstvenici i političari – na žalost ne uvijek svi i ne posvuda.
Upravo je zato bitno da se ta znanja ne samo obnavljaju, nego i da se obogaćuju novim spoznajama, da se poznati događaji osvjetljavaju iz novih uglova gledanja. Jer, povijest zbog povijesti ne služi ničemu. Ona ima smisla samo i jedino ako se iz nje uči.
Vjerujem da će i ovaj skup biti prilog takvome učenju i izučavanju. Kada to govorim, ja ni na koji način nisam u suprotnosti s tezom da valja gledati u budućnost i da povijest treba prepustiti povjesničarima.
Slažem se: treba gledati u budućnost, tu budućnost treba graditi neopterećenu poviješću, ali ne smijemo dozvoliti da nas se navuče na tanak led građenja budućnosti koja će biti opterećena hipotekom laganja o prošlosti.
Drugim riječima: i mi u Hrvatskoj, i naši prijatelji u Sloveniji, i naši susjedi u Italiji, svi mi moramo znati što je bilo, moramo imati snage i volje da se suočimo s istinom o tome što je bilo – na našoj strani i na drugim stranama, i moramo biti odlučni da samo na istini o prošlosti gradimo budućnost.
Ja sam svjestan toga da je to tema o kojoj često govorim. Govorim, međutim, s razlogom.
I danas, punih šest desetljeća nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a možda upravo zato što je odonda prošlo toliko vremena, mi smo – svim poznatim činjenicama usprkos – suočeni i kod nas i s onu stranu granica s pokušajima revidiranja povijesti.
Čak i s pokušajima naknadnoga redizajniranja onoga što se dogodilo, na način da se tadašnje žrtve pretvara u krvnike, a tadašnje krvnike – u žrtve. To nas ne vodi nikamo. Tome se moramo oduprijeti, a oduprijeti se možemo samo istinom, samo činjenicama, i to svim činjenicama, bez obzira na to kome se one sviđaju, a kome ne.
Ja sam iskreni antifašist i meni se sigurno ne sviđa da je i na strani antifašista bilo zločina. No, bilo ih je i ja ih priznajem i osuđujem. Jednako tako, na talijanskoj strani moraju se priznati zločini što ih je kod nas počinio fašistički okupator i mora se priznati uloga njegovih pomagača u počinjenim zločinima.
Stvari su utvrđene, odnosi su normalizirani, temelji za te normalne i dobrosusjedske odnose s Italijom su postavljeni. To je riješeno i mi sasvim sigurno ne možemo, a i nećemo trpjeti pokušaje onih, ma tko oni bili, koji nam povremeno pokušavaju nametnuti rješavanje onoga što je već davno riješeno i plaćanje račune što su već davno plaćeni.
Mi, dakle, nećemo pristati na falsificiranje povijesti, ali nećemo pristati ni na povijesni i politički revanšizam, bilo da se pojavljuje na našoj strani, bilo negdje drugdje.
Jer, činjenice su, ponavljam još jednom, poznate i jasne. Naravno, poznavanje povijesti i prošlosti i inzistiranje na tome poznavanju nije i ne smije biti u funkciji stvaranje bilo kakvih novih podjela.
Slovenija već jest dio ujedinjene Europe, Hrvatska uspješno pregovara o ulasku u nju, a ujedinjavanje naprosto ne trpi podjele.
Ako smo se – a to vrijedi i za Europu, i za nas u Europi – opredijelili za život u slobodi i demokraciji, onda smo svi na istoj strani.
Pri čemu međutim nikada, ponavljam: nikada ne smijemo zaboraviti da su i naši borci protiv fašizma bili na strani velike, svjetske borbe za slobodu i demokraciju.
Za mene kao političara kojemu je voljom većine građana Republike Hrvatske povjerena najviša funkcija u zemlji, i otvaranje ovoga znanstvenoga skupa koji će se baviti Pariškom mirovnom konferencijom i Ugovorom o miru s Italijom prilika je da odam dužnu počast svima koji su stekli neprolazne zasluge u borbi protiv fašizma i time omogućili uspostavljanje Hrvatske u granicama u kojima ona danas postoji kao samostalna država.
Prilika je to i da potvrdim našu čvrstu privrženost ključnim vrijednostima na kojima je sazdan svijet poslije Drugoga svjetskog rata, ali u isto vrijeme i vrijednostima na kojima se danas gradi i zaokružuje milenijski poduhvat ujedinjene Europe, kontinenta otvorenih granica, kontinenta mira i suradnje.
Zahvaljujem Hrvatskoj i Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti što su organizirale ovaj skup i želim vam uspješan rad.
Hvala!