Poštovani gospodine predsjedavajući,

uvaženi gospodine Glavni tajniče,

ekselencije, gospođe i gospodo,

Nisam došao ovamo da bih govorio o deklaracijama i rezolucijama, niti da bih iznosio statističke podatke i brojeve.

Došao sam da govorim o djeci, o djeci u svijetu u kojem živimo, o djeci kojoj ovaj današnji svijet često uskraćuje pravo na život, a još ćešće ne pruža mogućnost da žive kao ono što jesu – kao ljudska bića, kao djeca.

U današnjem svijetu mi, političari na odgovornim i najodgovornijim funkcijama, smo ti koji predstavljamo taj svijet. Kao lideri svojih zemalja mi ga i vodimo. Mi smo preuzeli odgovornost.

Postavit ću vam jedno pitanje: kada se prisjetite tisuća, desetaka i stotina tisuća djece prosjaka, djece radnika, djece ratnika, djece – žrtava nasilja u obitelji i žrtava seksualnog zlostavljanja, možete li reći, imate li hrabrosti reći: radimo sve što možemo i ovaj svijet ne može biti bolji nego što jest, niti za djecu?

Ja to niti mogu, niti se usuđujem reći. Ja sam uvjeren da ovaj svijet može i mora biti bolji. I za djecu!

Postavit ću vam još jedno pitanje. Kada se suočite s podacima o tome koliko djece nema ni najmanje šanse da odraste, jer će umrijeti od gladi ili od inače izlječivih bolesti, koje su za tu djecu neizlječive, jer do njih lijekovi nikada neće stići - ili pak koliko djece nema mogućnosti ići u školu i naučiti makar ono najosnovnije, hoćete li imati hrabrosti reći: učinjeno je sve što se moglo, i u današnjem svijetu bolje biti ne može – ni za djecu?

Ja se to ne usuđujem reći. Ja sam siguran da ovaj svijet ne samo što mora, nego i može biti bolji. Za djecu u prvom redu!

Znam da je položaj djece danas bolji no što je bio još doslovno jučer. Znam također da je on bitno bolji nego što je bio polovinom prošlog stoljeća. I znam, napokon, da je položaj djece danas neusporedivo bolji nego što je bio na početku 20. stoljeća – da se ne vraćam dalje u prošlost.

Ali, suočimo se s istinom. Taj položaj nije dobar, a u nekim je dijelovima svijeta, u nerazvijenim zemljama posebno, ali ne i samo u njima – katastrofalan. Spomenuo sam već djecu radnike, djecu prosjake, djecu ratnike, djecu koja su osuđena na smrt od gladi i inače izlječivih bolesti, djecu koja su osuđena na nepismenost i neobrazovanost, djecu žrtve nasilja bilo koje vrste.

Dok bude postojalo i jedno takvo dijete, mi ne smijemo biti zadovoljni stanjem u kojem su djeca ovoga svijeta.

S tim se problemom moramo boriti svaki za sebe, ali i svi zajedno. Neki sami jednostavno ne mogu, a neki se teško odlučuju učiniti i ono što mogu. Budemo li doista htjeli, zajedno ćemo i moći!

Potreban je stoga dogovoren, usklađen, dugoročan napor, potreban je jasan koncept i, naravno, potrebna su sredstva.

To je nešto što se može učiniti upravo u sklopu Ujedinjenih naroda, da budem posve određen: samo u sklopu Ujedinjenih naroda. No, stara je i mnogo puta potvrđena istina da Ujedinjeni narodi mogu postići upravo ono i onoliko koliko to žele zemlje – njihove članice. I tako se ponovo vraćamo nama samima!

Mi smo ti, a kada kažem «mi» mislim i na države i na njihove vodeće političare, koji najprije moramo pogledati istini u oči, a potom se dogovoriti što nam je činiti. Pri tome nam mora biti jasno da nećemo postići praktično ništa, ne pođemo li od činjenice da se problem djece može rješavati samo u širem kontekstu problema s kojima se suočava današnji svijet.

Navest ću, makar samo u naznakama, osnovne elemente koje treba tražiti u korjenima današnjeg nezadovoljavajućeg stanja djece u svijetu. I, dodat ću, mada time prividno izlazim iz okvira teme ovoga zasjedanja – ne samo djece.

To su: još uvijek ne posvuda i ne jednako snažno razvijena demokracija koja, uz ostalo, počiva i na strogom poštivanju ljudskih prava, pa tako i prava djece, nedovoljna prisutnost socijalne države, ratovi i unutrašnji sukobi, nerazvijenost, masovna nezaposlenost, nepostojanje svijesti o tome da je upotrebljavanje djece kao radne snage, ili korištenje djece kao vojnika - ravno zločinu, a da je neobrazovanje djece negiranje ne samo njihove budućnosti, nego i budućnosti zemalja u kojima takva djeca žive.

Drugim riječima to znači da će širenje i učvršćivanje demokracije, razvijanje socijalne države, eliminiranje ratova i oružanih sukoba svake vrste, ulaganje u razvoj i pomaganje razvoja, što ujedno znači i smanjivanje nezaposlenosti, promicanje svijesti o nužnosti osiguravanja bezbrižnog djetinjstva, a potom školovanja, da će sve to pridonijeti kvalitetnom popravljanju općeg statusa djece u svijetu. Ali, ne samo djece, nego i pripadnika ljudskog roda uopće.

Ako doista želimo djeci svijeta bolju budućnost, poslije prošlogodišnjih tragičnih događaja u ovome gradu i u Washingtonu, među faktore koje valja eliminirati moramo svakako uvrstiti i globalni terorizam, jer djecu se i zloupotrebljava obučavajući ih kao buduće teroriste, a djeca su posvuda u svijetu i žrtve terorizma.

Vrijeme je da se stvari počnu mijenjati. I to u cijelom svijetu. Vrijeme je da djeci vratimo djetinjstvo, da im potom otvorimo perspektivu, te da time našim narodima i zemljama osiguramo budućnost.

Izjavljujem da će Republika Hrvatska u kontekstu napora što će ih poduzimati Ujedinjeni narodi poduprijeti svaki projekt usmjeren na popravljanje statusa djece u svijetu, te da će u njemu aktivno sudjelovati!

Potvrđujem da će moja zemlja dosljedno voditi politiku mira, čvrsto uvjerena da je samo u uvjetima mira moguće graditi demokraciju i osigurati razvoj bez čega nema života u dostojanstvu – ni djece, ali ni onih koji rade, ni starih.

Rekao sam već: preuzeli smo odgovornost. Ponašajmo se odgovorno. Učinimo ovaj svijet boljim nego što on danas jest – za djecu, ali ne i samo za njih.

Počeo sam s pitanjem. S pitanjem ću i završiti: možemo li mi to učiniti? Ovo je mjesto i sada je vrijeme, i to krajnje vrijeme, da se na to pitanje odgovori.

Odgovorimo zajedno, i odgovorimo potvrdno. A potom učinimo ono što se mora učiniti – zbog naše djece i djece njihove djece, zbog budućnosti svijeta u kojem živimo!

Hvala!