08.11.2007. - Budimpešta, Mađarska

Govor predsjednika Republike na Svjetskom znanstvenom forumu

 

Poštovani gospodine Vizi,

Poštovani sudionici konferencije,

Ekscelencije,

Gospođe i gospodo,

 

Izuzetno mi je zadovoljstvo biti danas ovdje u Budimpešti i sudjelovati u raspravi na najvišoj razini o odgovornosti za buduće naraštaje.

To je tema o kojoj nikada neće biti dosta rečeno. Iz jednostavnog razloga, jer je ona sveobuhvatna i složena, promjenjiva u vremenu i prostoru. A provjerljiva – jedino u budućem naraštaju.

Ne razmišljamo ovdje samo o budućnosti naših potomaka, ne razmišljamo samo o budućnosti naših naroda, ovdje razmišljamo o budućnosti čovječanstva, pa i same ljudske vrste.

U našim se razmišljanjima oslanjamo na suvremena otkrića i istraživanja. U traženju rješenja – ne zaobilazimo znanost. Drago mi je, stoga, da se o ovoj temi raspravlja u okvirima ovako značajnoga skupa - Svjetskog znanstvenog foruma.

Možemo konstatirati da su teme o odgovornosti za buduće naraštaje sve češće prisutne u raspravama u multilateralnim forumima. Njima, nažalost, pripada epitet tema od – doslovno - vitalnog značenja.

Dokumenti koji su usvojeni sa svrhom očuvanja zajedničkih dobara i nasljeđa i obavezom njihovog predavanja idućim generacijama, nisu do kraja implementirani.

O njima se u različitim vidovima raspravlja u široj i užoj zajednici, na globalnoj i regionalnoj razini. A za nas, ovdje okupljene, to je, prije svega – europska tema i europsko pitanje.

Dopustite mi jednu osobnu notu - da s Vama podijelim svoja razmišljanja, dijelom ona običnog građanina, dijelom političara. A ona su, priznajem, danas nerazdvojiva.

Pripadam naraštaju koji je proživio dva rata – jednog kao dijete, drugog kao zreo čovjek. Svaki me se dojmio na svoj način. U jednom sam strahovao za naraštaj ispred sebe, u drugom sam bio zabrinut za naraštaj iza sebe.

U prvom sam tek razabirao njegove uzroke i posljedice, u drugom sam sasvim razumio njegovu besmislenost.

I zarekao se, sada već kao iskusan političar, da ću učiniti sve da naraštajima iza sebe ostavim – mir. Ali, ne kakav god mir! Onakav mir koji se gradi svakoga dana.

Poput mnogih mojih sugrađana, desetljećima sam dijelio svakodnevnicu s ljudima različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, različitih svjetonazora i imovnog stanja.

I shvatio sam koliko su me ti ljudi obogatili, koliko sam, živeći s njima – naučio. Osobito o toleranciji, solidarnosti i dijalogu. Na žalost, svi moji sugrađani nisu u tome vidjeli bogatstvo.

Čitava današnja Europa prožeta je različitošću. Mobilnost koju nosi europsko udruživanje tome je još više pridonijela.

Nikada nije dosta ponavljati da je različitost prednost, bogatstvo, dodana vrijednost… Jer, uvijek će biti onih koji će konceptu različitosti pokušati nametnuti predznak manje vrijednosti, marginaliziranja i, u konačnici, odbacivanja onih različitih.

Naša je odgovornost predati novim naraštajima prvenstveno svijet bez ratova. Ali, i naučiti ih kako taj mir očuvati. Recept je samo jedan: međusobno uvažavanje, dijalog, tolerancija prema drugom i drugačijem.

Upravo te vrijednosti promovira Europska Unija. Prije pet desetljeća njezini su političari prepoznali mir kao najveću vrijednost. Mir, kao pretpostavku razvoju i svakom napretku – ekonomskom, društvenom, znanstvenom i kulturnom.

Ta ideja do danas nije došla u pitanje. Nekada je bila temelj europskom udruživanju. Danas je tekovina zahvaljujući kojoj je Unija stakla status uvažavanog faktora u međunarodnim odnosima.

Svjestan tih vrijednosti, zagovaram ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Ali, ne samo Hrvatske, nego i svih zemalja naše uže regije. Svih onih koji su osjetili posljedice rata i bili žrtve rata, onog naraštaja kojem nije bilo dano da odrasta u miru.

Mi već dobro znamo koje važne probleme trebamo rješavati. Uz ostalo,. tu su siromaštvo, tehnološka i materijalna nerazvijenost, nezaposlenost, društvena isključivost, te diskriminacija. Uz to i ozbiljna narušenost ekološke ravnoteže.

Ne smijemo zaboraviti da sva ova pitanja moraju biti rješavana u interesu ne samo sadašnjih, nego i budućih generacija.

Ako pogledamo u prošlost, vidimo da je nekada presudan faktor proizvodnje bila - zemlja. Nakon toga, to je bio kapital, shvaćen kao ukupan zbroj strojeva i oruđa.

Danas je taj presudni faktor - sam čovjek. Odnosno njegovo znanje i sposobnost da organizira život. Odatle i njegova najveća odgovornost da ono što mu je dano na raspolaganje ne uništi. Svaka generacija, naime, 'nasljeđuje' Zemlju samo na određeno vrijeme.

Ako čovjek pretjerano i neorganizirano troši zemljine resurse, ako uništava prirodni okoliš, ako znanstvenim i tehnološkim napretkom oštećuje život na Zemlji, onda je gotovo nepovratno oduzeo, ne samo svojoj generaciji, nego i svakoj idućoj ono što bi joj pripadalo.

Ako čovjek, umjesto da zemlju preobražava, uništava i ako svojim djelovanjem stvara ozbiljan ekološki poremećaj, on uzrokuje posljedice i za one koji nisu imali nikakvog utjecaja na takvo ponašanje i takav rezultat. To pokazuje u kojoj mjeri postoji međuzavisnost. Štetu uzrokuje manjina, a posljedice trpi daleko veći broj njih.

Obavezni smo, dakle u svakome odgajati svijest o ekološkoj odgovornosti koja u svojoj suštini znači odgovornost prema sebi i drugima. A takav pristup uključivao bi i obrat u načinu razmišljanja i postupanja.

Dovedeni smo do paradoksa – zemlja nikada nije toliko proizvodila, a istovremeno, proporcionalno, nikada na zemlji nije bilo toliko gladnih. Neravnomjerno raspoređena bogatstva produbljivala su jaz između Sjevera i Juga.

Siromaštvo, protiv kojega mnogi dižu glas, stvarna je prijetnja miru. Ono lišava čovjeka njegovog dostojanstva, čini ga pogodnim oruđem za izvršavanje 'viših ciljeva'. Mnogi teroristi generirani su upravo iz takvih sredina.

Svijet danas raspolaže tehničkim i strukturalnim mogućnostima za poboljšanje uvjeta života. I svatko bi trebao imati prilike sudjelovati u raspodjeli dobara.

Ne zaboravimo da su pravilna raspodjela dobiti ili učinkovito reagiranje na pretjeranu potrošnju, kao i čuvanje prirodnog okoliša, zadaće koje se postavljaju prvenstveno pred vlade današnjih zemalja. One, zajedno s nevladinim sektorom, pa i vjerskim strukturama, moraju pronaći način da ove teme u svojim programima stave na prvo mjesto.

Uz to, ne treba nikako zaboraviti i dužnost da se budući naraštaji odgajaju s velikim osjećajem odgovornosti prema zajedničkom dobru, baštinjenom od prethodne generacije.

Odgoj i obrazovanje naše su najjače oružje. Ono, međutim, zahtijeva konstantno ulaganje. I – ne zaboravimo! Najbolje se odgaja vlastitim primjerom. Učinimo, stoga, mi danas one korake kojima će nastaviti budući naraštaji.

To je ujedno i obaveza nas, koji se bavimo javnim poslovima, da povedemo već ovaj naraštaj putem koji vodi prema prosperitetnijoj budućnosti.       A to znači da i idućoj generaciji ostavljamo mogućnost da slobodno odabere svoj vlastiti 'politički, ekonomski ili društveni sustav', te da očuva vlastitu kulturnu raznolikost.

Kada bih Vam, na kraju, rekao da budućnost idućih generacija zamišljam u skladnom odnosu između očuvane prirode, pravedno raspodijeljenih resursa, odsutnosti svake diskriminacije, izbalansiranih jednakih, održivih i univerzalnih uvjeta društveno-ekonomskog razvoja – ne bih bio realan!

Kada bih vam rekao da to želim – bolje biste me razumjeli.…..

Ono što mi jedino možemo učiniti jest – DJELOVATI! Odlučno i sveobuhvatno!

To je moralna i stvarna obaveza naše generacije i dug sljedećoj.

Zahvaljujem!