Poštovani predsjedniče i članovi Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu,

uvaženi suci,

cijenjeni gosti i uzvanici,

            
Savjetovanje koje ste kao članovi Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu započeli 6. prosinca o.g. ima za cilj odgovoriti na pravna i praktična pitanja strožeg kaznenog prava u Republici Hrvatskoj. Kako danas započinje već treći dan savjetovanja vjerujem da ste brojna pitanja otvorili i na njih, ako ne u potpunosti, onda uključujući sve aspekte mogućih rješenja i odgovorili.
Nema sumnje da kazneno pravo kao dio pravnog sustava jedne zemlje uvijek privlači izuzetnu pažnju, ne samo struke već šire javnosti. Razlog za to njegovo je sveobuhvatno propisivanje svih ponašanja pojedinaca i pravnih osoba koja su zbog njihove neprilagođenosti društvenim vrijednostima, pogibeljnosti za osobne slobode i prava čovjeka, određene vrijednosti i dobra u toj zajednici ili iz drugih razloga neprihvatljiva, Društvo ih nastoji spriječiti, svesti na najmanju moguću mjeru, a u konačnici eliminirati.
Međutim uvijek iznova postavlja se pitanje kako to na najefikasniji način učiniti? Odgovor nije moguće jednoznačno definirati budući bi različite struke pošle od svojih izvornih stajališta o ovom problemu. Ja ću se danas zadržati na onom koji je najbliži pravnoj struci, a to je zakon koji potencijalnim počiniteljima  unaprijed govori: «ako počiniš zlo koje je utvrđeno kao zabranjeno ponašanje, prijeti ti primjerena kazna». Međutim koja je to primjerena kazna u odnosu na djelo koje je počinjeno pitanje je koje zakonodavca muči od postanka države. Postići zaprečavanje primjereno učinjenom djelu koje će ujedno djelovati preventivno, a u isto vrijeme biti represivno i ne ugrožavati jedno od temeljnih ljudskih prava - pravo na slobodu nije jednostavno.
Prisjetimo se samo razdoblja od prvog hrvatskog Ustava do Kaznenog zakona iz 1997. godine (stupio na snagu 1.siječnja 1998) koje karakterizira ukidanje smrtne kazne i uvođenje kazne zatvora s općim maksimumom od dvadeset godina za najteža kaznena djela. Ne jednom je među pravnim stručnjacima i običnim građanima postavljeno pitanje nije li nakon ukidanja smrtne kazne u našem kaznenom pravu  trebalo propisati kaznu dugotrajnog zatvora. Jer bilo je to vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku, vrijeme kada su se pred našim očima događali najteži ratni zločini i kada jačanje ili proširenje kaznenopravne prisile nije trebalo gledati izolirano od općih konkretnih društvenih prilika i smatrati je redukcijom vladavine prava. Slijedom toga ostalo je otvorenim pitanje da li je zakonodavac zaslužio prigovor neodlučnosti glede kaznenopravne prisile za takve zločine, dok ničim nije opravdao nerazmjer koji je nastao nakon 1. siječnja 1998. godine kada je novim Kaznenim zakonom propisao dugotrajni zatvor od dvadeset do četrdeset godina za ista ta djela.
Ovogodišnje izmjene i dopune Kaznenog zakona koje su stupile na snagu 1. listopada, i drugi su dio zajedničkog paketa izmjena i dopuna Kaznenog zakona započetih 2004. godine, prije svog donošenja otvorile su i raspravu o potrebi uvođenja kazne zatvora doživotnog trajanja – doživotni zatvor i na taj način postavile pitanje da li je uistinu povećan broj počinjenih teških kaznenih djela, te ako jest, je li to povećanje postalo jezičac na vagi koji je nametnuo raspravu o ovom pitanju ili je to ipak samo pitanje percepcije javnosti da su izrečene kazne prema počiniteljima najtežih kaznenih djela neopravdano preblage, a ne da se radi o preblago propisanim kaznama. S druge strane pojavilo se i tumačenje kako sudska praksa  tj. postupanje sudova stvara takvu sliku.
Kao što nam je poznato dilema oko doživotnog zatvora je otklonjena, kazne  za pojedina kaznena djela posljednjim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona povećane su, ograničene su mogućnosti ublažavanja propisanih kazni, povećane su kazne za teža kaznena djela u stjecaju i drugo, ali dileme oko postavljenog pitanja uključujući i pitanje da li je država spremna na povećanu represiju i dalje su ostale. Jer što znači pravomoćna  kazna  zatvora ako se ona ne može izvršiti zbog nedostatka zatvorskih kapaciteta. A Izvješće pučkog pravobranitelja o stanju ljudskih prava u zatvorima, kaznionicama i odgojnim zavodima u Republici Hrvatskoj za 2005. godinu bez sumnje govori upravo o prekapacitiranosti sadašnjih ustanova, ne ulazeći u ocjenu što bi priljev novih zatvorenika značio s aspekta smještaja i položaja  samih  zatvorenika u njima.
Nadalje, ono što je nedvosmisleno ostalo kao uteg jest percepcija javnosti da su suci do ovih posljednjih izmjena i dopuna Zakona  veoma često primjenjivali najblažu propisanu kaznu za počinjeno djelo dajući olakotnim okolnostima značaj koji one s obzirom na težinu kaznenog djela u visini odmjerene kazne ne bi trebale imati. Time se neopravdano stvarao dojam da počinjenje pojedinog kaznenog djela društvo ne smatra velikim zlom, te na taj način potencijalne počinitelje potiče da ga čine A to svakako nije bila namjera ni zakonodavca, a ni pravosuđa u cjelini.
Međutim, može li se iz tog začaranog kruga izaći? Vjerujem da može, iako će reforma pravosuđa U Hrvatskoj biti dugotrajan proces, a povratak povjerenja građana u pravosudne institucije jednako tako dug, ako ne i duži.
I upravo je gospodo suci na vama kao nosiocima sudbene vlasti da na postavljena pitanja kao stručnjaci odgovorite. U svoja razmatranja uključite i nužnu potrebu ujednačavanja sudske prakse kroz sve oblike koji vam stoje na raspolaganju uključujući i Pravosudnu akademiju. Ali od vas se očekuje i osuda onih  koji svoj rad ne obavljaju stručno i kvalitetno i time nanose nepopravljivu štetu hrvatskom pravosuđu u cjelini. Gotovo da nisam čuo, a niti je hrvatska javnost imala priliku čuti osudu ijednog vašeg udruženja ili odgovorne osobe iz hijerarhije sudbene vlast upućenu u odnosu na skandalozne odluke sudbene vlasti kojih smo svjedoci. Obrazloženje kako je pravosuđe nezavisno, kako sudac ne može biti prozvan zbog svog mišljenje, te da eventualne pogrešne odluke suda uvijek podliježu korekciji višeg suda stoje, ali nikako ne mogu biti opravdanje za postupke koji se protive zdravom razumu i moralu hrvatskog društva. Zbog toga je nužna promjena odnosa sudbene vlasti prema pojavnostima koje se u pravosuđu događaju. Samo tako vratit će se povjerenje u pravosuđe koje je Republici Hrvatskoj  nužno ne samo kao  zemlji kandidatu za Europsku uniju, već i kao zemlji koja želi doseći visoke standarde vladavine prava.
Vjerujem da će ovo savjetovanje dati odgovore na najznačajnija pitanja o posljedicama strožeg kaznenog prava u Republici Hrvatskoj, te vam želim uspješan nastavak rada.
Hvala!