Gospodine ambasadore,
uvaženi gosti iz Savezne Republike Njemačke,
cijenjeni uzvanici,
gospođe i gospodo,

Sa zadovoljstvom sam se odazvao pozivu veleposlanika Fischera da sudjelujem na obilježavanju 20-te obljetnice pada Berlinskoga zida i da tom prilikom kažem nekoliko prigodnih riječi. Potpuno razumijem značenje što ga je nestanak toga simbola hladnoga rata i blokovske podjele u srcu Europe imao za tada još podijeljenu Njemačku.
Mislim da je vrlo dobro da će djelić toga zida biti postavljen uz zgradu veleposlanstva, kako bi svakodnevne prolaznike, a posebno pripadnike mlade generacije podsjećao na nešto, što će im se – iz današnje perspektive - činiti nepojmljivim. Podsjećat će ih, naime, na djelić naše zajedničke, europske povijesti koji je bio karakteriziran svime – samo ne duhom zajedništva i ujedinjavanja kakav danas obilježava Stari kontinent.
Pad Berlinskoga zida bio je u isto vrijeme i kraj, i početak. Bio je kraj procesa rastakanja i urušavanja socijalističkoga modela, kakav je bio prakticiran u tadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici, a vrlo slično i u drugim zemljama istočne Europe. Ali, to je bio i početak – početak promjena, dubinskih promjena koje će neočekivano brzim tempom zahvatiti ne samo DDR, nego i cijeli istok Europe, pa i njegovu vodeću silu – Sovjetski Savez.
U tim promjenama Njemačka će Demokratska Republika nestati, svjedočit ćemo ujedinjenju Njemačke, podijeljene nakon Drugog svjetskog rata, nestat će i Sovjetski Savez, a ostatak istočne Europe krenut će – s više ili manje sreće – putem tranzicije koja će ga naposljetku dovesti u krilo, ili pred sama vrata Atlantskoga saveza i Europske unije.
Moram reći da su bili rijetki oni koji su ovdje, u Hrvatskoj, a to znači u bivšoj Jugoslaviji, istoga trenutka shvatili dugoročno značenje i domašaje pada Berlinskoga zida. Mi smo ga u prvome redu, govorim o trenutku kada je do toga došlo, doživjeli kao iznimno značajan događaj za Njemačku, prije svega za njezin istočni dio. Za građane toga dijela Njemačke, desetljećima podvrgnute strogim ograničenjima kretanja i prelaženja granice, otvorio se novi svijet.
No, za nas, s izuzetkom ipak ograničenoga broja političkih zatvorenika – a i ja sam bio jedan od njih, pa dobro znam o čemu govorim – granice su već odavno bile otvorene, slobodno smo putovali, a mada smo živjeli u jednopartijskom, po svojoj prirodi autoritarnom režimu, uživali smo na mnogim područjima slobode o kojima se na istoku Europe moglo samo sanjati. Ta razlika između bivše Jugoslavije i zemalja tzv. realnoga socijalizma često se i sve češće zaboravlja, a to nije dobro, jer naprosto ne odgovara povijesnim činjenicama. Ipak, gledano iz današnje perspektive, pad Berlinskog zida jest imao utjecaja i na jačanje pluralizma u Hrvatskoj.
U protekla dva desetljeća cijela je Europa, ne samo njezin istočni dio, doživjela korjenite promjene. Pad Berlinskoga zida bio je neka vrsta startnoga znaka za njihov početak. Stoga je to nedvojbeno događaj koji će trajno ostati upisan u povijest ne samo Njemačke, nego i cijeloga našega kontinenta i čije će se značenje, kao i posljedice još dugo izučavati.
Drago mi je što se on obilježava i u neovisnoj, demokratskoj i prema Europi orijentiranoj hrvatskoj državi i što ja – kao njezin predsjednik – mogu u tome obilježavanju sudjelovati.
Hvala!