Poštovani veleposlanici,
Dame i gospodo,

Ponovit ću dvije stvari koje sam rekao u uvodu u ovu raspravu. Prvo, događaji u Mumbaiju prije desetak dana potvrdili su na krajnje tragičan način da je terorizam globalna prijetnja. Dakle, ne prijetnja ovoj ili onoj zemlji, nego svima nama, prijetnja za mir i sigurnost u svijetu. A takvoj se prijetnji, suvišno je i reći, možemo oduprijeti samo na globalnoj osnovi. Drugo, takav globalni odgovor može biti uspješan isključivo onda, ako se zasniva na najširoj mogućoj međunarodnoj solidarnosti, a naša je procjena da ta solidarnost danas nije na onoj razini koja je potrebna i poželjna. Ovo prvo samo je aktualiziralo raspravu koju smo inicirali davno prije događaja u Mumbaiju, a ovo drugo dodatni je razlog zašto smo takvu raspravu željeli otvoriti upravo u ovome forumu, odnosno u Ujedinjenim narodima.
Odmah poslije 11. rujna 2001. Republika Hrvatska zagovarala je stvaranje djelotvorne globalne koalicije za borbu protiv međunarodnoga terorizma. Tada smo tu koaliciju nazvali alijansom. Polazili smo od procjene koja se nije promijenila do danas, naime da ta zajednička fronta, ta koalicija, može funkcionirati samo na osnovama ravnopravnih odnosa između njezinih članica, ali i uzajamnoga povjerenja.
Ovo potonje smatramo iznimno važnim, pa i u jednome širem kontekstu: uzajamno povjerenje. Početna iskrena solidarnost na svjetskoj osnovi splasnula je, da ne kažem: nestala zbog nedostatka toga povjerenja, zbog toga što je stvorena situacija u kojoj je izgledalo kao da je borba protiv terorizma kao nedvojbene opasnosti za međunarodni mir i sigurnost već u prvoj fazi faktično pretvorena u neku vrstu isključive nadležnosti jedne zemlje, odnosno skupine zemalja što ih je ona predvodila.
Tome treba dodati i činjenicu da je borbu protiv terorizma kao globalni projekt doveo u pitanje i način na koji je ona vođena. Time su nestali i osnovni preduvjeti za njezinu uspješnost. No, u isto vrijeme terorizam nije nestao, niti je oslabio. Moglo bi se naći argumenata i za tezu da je čak ojačao. U svakome slučaju postao je pratiteljem i dijelom naše svakodnevice.
I to je situacija s kojom smo danas suočeni; situacija čiji su osnovni elementi sljedeći: značajno smanjivanje globalne solidarnosti, jednostrani pristup borbi protiv terorizma, pa i njezino ne uvijek najsretnije usmjeravanje i – napokon – klima nedostatnog povjerenja u odnosima između ključnih čimbenika na svjetskoj sceni.
Kada smo razmišljali o tome na koji način izložiti poglede Republike Hrvatske na ovo kompleksno pitanje, i to upravo u ovome forumu, bili smo svjesni mogućnosti da se ili priklonimo uobičajenom rječniku kakav se upotrebljava u međunarodnim forumima, ili da – čak i načinom koji možda nije posve uobičajen – otvoreno kažemo kako se u Republici Hrvatskoj gleda na terorizam i njegovu prijetnju svjetskom miru i sigurnosti. Priklonili smo se ovoj drugoj soluciji, jer duboko i iskreno vjerujemo kako bismo postigli bolje rezultate kada bismo više pozornosti poklanjali razmatranju suštine problema – bilo kojega problema – nego odabiru riječi kojima se pri tome služimo.
Mi još od godine 2001. tvrdimo i inzistiramo na toj tvrdnji da se borba protiv terorizma može voditi, a u konačnici i dobiti, samo ako nastupamo usporedo na dva kolosijeka. Prvo su akcije sigurnosnog aparata, odnosno uporaba sile protiv neposrednih počinitelja i njihovih naredbodavaca, protiv terorističke mreže. One su neizbježne i njima se uklanja neposredna opasnost.
No, od toga će biti malo koristi, ako se u isto vrijeme ne okrenemo i dubljim uzrocima terorizma, ako se ne okrenemo izvorima bolesti, umjesto da udaramo samo na njezine simptome. To je drugi kolosijek.
Danas i ovdje, upravo ovdje, postavljamo pitanja, ne očekujući da ćemo na njih dobiti ili formulirati definitivne odgovore. Ipak, procjenjujemo da već i postavljanjem pitanja možemo upozoriti na neke čimbenike koji nam izgledaju nezaobilaznima u razmatranju teme što je danas na dnevnome redu.
Prvo pitanje: hoće li tako dugo dok postoje obespravljeni, siromašni ne svojom krivnjom, osuđeni na bolest, glad i smrt, lišeni mogućnosti da se obrazuju, žrtve neravnopravnih odnosa među državama, ili pak lokalnih ratova i neriješenih regionalnih kriza, hoće li – dakle - tako dugo dok postoje oni koji su sve izgubili, ili oni koji znaju da nikada ništa neće dobiti, oni koji imaju samo jedno: svoj život, biti teško posegnuti u taj na žalost nepresušni rezervoar i iz njega regrutirati potencijalne teroriste?
Drugo pitanje, a nećemo ići dalje od njega: hoće li pojedince ili skupine koje se pronađe u tome rezervoaru siromaštva i beznađa biti teško usmjeriti protiv onih koji im budu prikazani kao uzročnici njihovoga stanja, a onda sve to još zaodjenuti u ruho odanosti vjeri i visokim idealima, te na kraju dodati status mučenika? To su pitanja.
Na nama je da potražimo odgovore. I da u skladu s odgovorima – djelujemo! Republika Hrvatska ponavlja svoje čvrsto uvjerenje kako samo primjenom sile, ma kako ona nužna i nezaobilazna bila, neće biti moguće na dugi rok riješiti ništa. Jednostranim prilazom borbi protiv terorizma također neće biti moguće riješiti ništa, baš kao ni preventivnim djelovanjem izvan Ujedinjenih naroda.
Mi smo čvrsto opredijeljeni za postizanje konsenzusa o pitanju koje razmatramo. Ne bismo željeli ovim stanovištima otvarati nove kontroverze, ali smatramo potrebnim da ih iznesemo. Jer, mi tako razmišljamo i tako vidimo stvari.
Također smatramo potrebnim, pa i više od toga: imperativnim, iznijeti procjenu da jedini pravi odgovor na pitanje: kako ukloniti opasnost što je terorizam predstavlja za međunarodnu sigurnost, leži u okretanju njegovim dubljim uzrocima, odnosno u forsiranju politike razvoja, u pojačanim naporima za uspostavljanje ravnopravnih međunarodnih odnosa, u demonopoliziranju borbe protiv terorizma, u njezinoj univerzalnosti na osnovi ponovno uspostavljene međunarodne solidarnosti i povjerenja u čemu vidimo ključnu ulogu upravo Ujedinjenih naroda.
Da ne bi bilo ni najmanje zabune: fokusirajući se na ambijent koji rađa terorizam, mi ni na koji način nikoga ne opravdavamo. I mi ne gubimo iz vida postojanje onih koji terorizmom pokušavaju ostvariti određene ciljeve koji u pravilu s motivacijom fanatiziranih, odnosno indoktriniranih terorista nemaju nikakve veze. Tvrdimo, međutim, jedno: kada bi presušio rezervoar potencijalnih terorista, oni koji se njima služe izgubili bi oružje za ostvarivanje svojih ciljeva.
Svi pokazatelji govore da smo na pragu stvaranja novih odnosa u međunarodnoj zajednici, ne samo gospodarskih, nego i političkih. Konstrukcija, izgrađena na kraju Drugoga svjetskog rata – dotrajala je. Treba je učvrstiti, pa i nadograditi, jednom riječju: modernizirati, prilagoditi vremenu u kojemu živimo. Krize s kojima se suočavamo, financijska, gospodarska, kriza hrane i energenata, a – napokon – i globalni terorizam - urgentno upućuju na takav zaključak.
Ako ne želimo da se rješenje iskristalizira u anarhiji i kaosu, uzmimo stvari u svoje ruke, budimo mi njihovi gospodari. Ali – ne tako da zatvaramo oči pred stvarnošću, nego tako da se s njome suočavamo. Ovdje je mjesto, gdje o svemu tome moramo razgovarati. Ovo je forum u kojemu o tome moramo odlučivati. Ovo su Ujedinjeni narodi.
Upravo oni Ujedinjeni narodi koji su prije punih šest desetljeća donijeli Opću deklaraciju o pravima čovjeka, jedan od temeljnih dokumenata koji bi trebali određivati ponašanje država i svih subjekata međunarodnih odnosa. Dajući svoj prilog raspravi o opasnostima što ih terorizam predstavlja za međunarodni mir i sigurnost, Republika Hrvatska želi osobito naglasiti iznimnu važnost poštivanja ljudskih prava i apsolutnu neprihvatljivost njihovoga ugrožavanja ili ograničavanja pod krinkom borbe protiv terorizma. Baš kao što je neprihvatljivo da se terorizam opravdava pozivanjem na bilo koju vjeru, ili da se s bilo kojom vjerom ili nacijom identificira.
Nama je, dakle, potrebna nova međunarodna solidarnost u borbi protiv zla koje nas akutno ili potencijalno sve ugrožava. Potrebno je da tu borbu vodimo svi, ujedinjeni u svjetskoj koaliciji, zasnovanoj na ravnopravnosti i međusobnome povjerenju. To je zapravo jedan od aspekata novoga multilateralizma o kojemu se sve češće govori.
Ujedinjeni narodi moraju biti ono mjesto iz kojega će se, barem u političkome smislu, koordinirati svi napori da se najprije suzbije, a onda i iskorijeni terorizam u svijetu, odnosno da ga se svede na incidentnu pojavu.
Naša sudbina nije, niti smije biti da se s terorizmom pomirimo, da ga prihvatimo kao neizbježno zlo svijeta u kojemu živimo. Kakav će biti taj naš svijet, to leži u našim rukama. Oni koji su utemeljili Ujedinjene narode govorili su u Povelji o dolazećim generacijama. No, nisu samo oni imali odgovornost za sve koji dolaze nakon njih. I mi je imamo. Svi mi, svi članovi međunarodne zajednice, imamo odgovornost prema onima koji će tek doći. I to je nešto, što nikada ne smijemo zaboraviti.
Hvala na pozornosti!