Gospodine ambasadore,

Sa zadovoljstvom Vam predajem akreditive novog izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika Republike Hrvatske u nama susjednoj i tradicionalno prijateljskoj Republici Sloveniji. Prilikom njihove predaje u Ljubljani, molim Vas da predsjedniku Danilu Tuerku izručite moje pozdrave i najbolje želje za osobni uspjeh te za napredak Slovenije i svih njezinih građana.
Vi, gospodine ambasadore, preuzimate dužnost u iznimno osjetljivome trenutku. Riječ je o trenutku u kojem se odlučuje o dugoročnoj perspektivi hrvatsko – slovenskih odnosa, ali i o brzini hrvatskoga približavanja i – u konačnici – uključivanja u Europsku uniju. Molim Vas da u svakome trenutku obavljanja vaše dužnosti imate na umu i da svim svojim sugovornicima jasno iskazujete jedno: Hrvatska želi dobre odnose sa Slovenijom, mi ne vidimo ni jednog jedinoga razloga zašto ti odnosi – u obostranom interesu – ne bi mogli biti dobri.
Dapače, ja mislim da oni, ne samo zbog interesa i Zagreba, i Ljubljane, nego i zbog želja goleme većine naših građana, moraju biti dobri i svakim danom sve bolji. Uvjeren sam pri tome da se otvorena pitanja, uz postojanje dobre volje i iskrene spremnosti na njihovo rješavanje, i to na objema stranama, doista i mogu riješiti.
Da bismo to mogli, mi moramo neke stvari otvoreno reći, odnosno priznati. Prije svega, Hrvatska nije ta koja na bilo koga vrši pritisak. Hrvatska nije ta koja bilo koga ucjenjuje. Hrvatska nije ta koja bježi od rješenja zasnovanoga na međunarodnome pravu. Podsjetit ću one koji su možda zaboravili da su još u ranim devedesetim godinama prošloga stoljeća upravo naši slovenski prijatelji bili ti, koji su inzistirali na tome da granična pitanja riješimo isključivo na osnovi međunarodnoga prava. Mi smo to prihvatili i toga se držimo.
Nema nikakvoga razloga da od takve pozicije odustanemo.
Usprkos tome, u proteklome razdoblju pokušali smo doista sve što je bilo moguće.
Pokušali smo sa stranim posrednikom – mislim na bivšeg američkog ministra obrane Williama Perrya . Nije išlo.
Pokušali smo s političkim dogovorima – mislim na toliko spominjani dogovor tadašnjih premijera Račana i Drnovšeka. Nije išlo.
Pokušali smo s komisijom stručnjaka. Ni to nije išlo, dapače Slovenija sada želi okončati njezin rad.
Dakle, pokušali smo sve što se moglo. I ništa nije išlo. Jedino što nam preostaje, to je međunarodna sudska instanca. Ja to govorim već godinama i na toj poziciji stojim i danas. Ako nam na putu do te instance mogu pomoći eksperti koji bi djelovali u ime Europske komisije, Hrvatska ih – naravno – prihvaća i pozdravlja. Ali, naglašavam, kao stručnjake koji će pokazati put rješavanja. A to rješavanje mora se zasnivati na međunarodnome pravu.
I da razjasnim još jednu nejasnoću. Pri čemu ne znam je li ona posljedica nepoznavanja materije o kojoj se govori, ili je svjesno ubačena u igru. Kada je u pitanju razgraničenje na moru, konkretno u Savudrijskoj vali, potpuno je bespredmetno razgovarati o pristupu otvorenome moru. O tome Hrvatska i Slovenija nemaju što razgovarati, jer je to pitanje riješeno Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora, konvencijom koja vrijedi i za Hrvatsku, i za Sloveniju.
A ako je riječ o teritorijalnome moru, o tome koja će država koliko teritorijalnoga mora imati, tu – nakon svih neuspjelih pokušaja – odluku može i treba donijeti samo međunarodna sudska instanca, na osnovi međunarodnoga prava. Hrvatska svaku odluku takve instance prihvaća unaprijed, bez ikakvih rezervi i ograda, a bilo kakvo kombiniranje prava i politike smatra nepotrebnim, čak i kontraproduktivnim.
Mi ne želimo rješenje koje bi jednu stranu dovelo u položaj pobjednika, a drugu – poraženoga. Mi želimo rješenje koje bi u krajnjoj liniji značilo pobjedu za obje strane, čak i onda ako u prvome trenutku ni jedna, ni druga s njime ne bi bile do kraja zadovoljne. Ukratko – mi želimo rješenje koje će nam omogućiti da se riješimo balasta što nas nepotrebno opterećuje, a koji prijeti da počne trovati naše uzajamne odnose u takvoj mjeri da bi to moglo imati pogubne, dugoročne posljedice.
Ne bih nikako volio da se jednoga dana u Hrvatskoj uči kako nas je na našemu putu u Europsku uniju, usprkos tome što smo ispunjavali kriterije i standarde, zaustavila Slovenija koju smo smatrali prijateljem i prirodnim saveznikom. Baš kao što ne bih volio ni da se pamti kako u trenutku krize Europska unija nije znala prepoznati i na pravi način artikulirati svoj dugoročni interes, a to je da obuhvati cijelu jugoistočnu Europu.
Cijenimo svaku pomoć, vjerujemo u međunarodne institucije i u međunarodno pravo, prihvaćamo ruku suradnje ma od kuda dolazila, orijentirani smo i spremni za dobre i sve bolje odnose sa Slovenijom, nećemo ništa što nije naše, ali ne možemo prihvatiti ničiji diktat ili ucjenu.
Želim Vam, gospodine ambasadore, mnogo uspjeha u Vašemu radu!