Gospodo predsjednici,

premijeri i ministri,

ekselencije,

gospođe i gospodo,

Drago mi je što nas se ovoliko okupilo na summitu o hrani. Jer, pitanje hrane pitanje je cijelog čovječanstva, pitanje je naše budućnosti!

Velik broj državnika koji se okupio u Rimu dokaz je da svijest o univerzalnosti problema hrane postaje sve prisutnijom. No, činjenica da se ovdje nismo okupili svi, doslovno svi, govori da ta svijest još nije postala sveprisutna.

Sastali smo se da bismo demonstrirali postojanje političke volje da se problemu hrane priđe energičnije, odlučnije, uz spremnost onih koji to mogu, da izdvajaju iz onoga što imaju, kako bi pomogli onima koji nemaju.

Neću iznositi brojke o pogubnim posljedicama nedostatka, odnosno nedostupnosti hrane. Te podatke svi dobro poznajemo. Krajnje je vrijeme da na osnovi toga što znamo – nešto i poduzmemo. Neću reći da se ništa ne radi. Ne mogu poreći da su unatrag pet godina ostvareni i određeni pozitivni pomaci. No, ako se pitam, možemo li, smijemo li s time biti zadovoljni, jedini je dogovor što ga mogu dati: nikako!

Nije svakako dovoljno što smo svjesni činjenice da ljudi dnevno, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu umiru od gladi. Nije dovoljno ni to što smo svjesni da nedostatak hrane oduzima pravo na život stotinama tisuća djece koja su jedva prekoračila prag života, da svakih nekoliko sekundi, sada dok vam se obraćam, jedno ljudsko biće, negdje na ovoj našoj kugli zemaljskoj, umire od gladi.

Kažem: nije dovoljno, jer mi još uvijek raspravljamo!

Vrijeme za rasprave je prošlo! Sada je krajnje je vrijeme za djela!

Mi moramo pokazati i odlučnost i spremnost da raskinemo lanac smrti koji je okovao najsiromašniji i najnerazvijeniji dio svijeta. Na razvijenima, a u onoj mjeri u kojoj im je to objektivno moguće, i na zemljama u razvoju leži odgovornost za pokretanje i realiziranje dugoročno koncipirane akcije usmjerene na uklanjanje uzroka gladi.

Drugim riječima, ja plediram, na tragu Milenijske deklaracije Ujedinjenih naroda, kao i zaključaka nekih ranijih konferencija, da se pristupi usklađenom naporu koji će imati za cilj investiranje u infrastrukturu i razvoj poljoprivrede, u proizvodnju hrane – u nerazvijenim zemljama.

I ponavljam ono što sam rekao na sastanku o financiranju razvoja u Monterreyu: učinimo razvoj globalnim procesom!

Dodat ću još nešto: ne možemo se i ne smijemo se koncentrirati samo na povećanje proizvodnje hrane. Mi istodobno moramo raditi i na zaštiti i očuvanju prirode, ali i na stvaranju svijesti o potrebi preraspodjele trošenja nacionalnih bogatstava, odnosno bitno drugačijeg koncipiranja proračuna i proračunskih izdataka razvijenih zemalja.

Ono prvo je nužno zato što nemilosrdno zagađivanje, pa i uništavanje okoliša, čemu još uvijek nismo uspjeli stati na kraj, prijeti i uništavanjem kako izvora hrane, tako i ambijenta za njeno proizvođenje. A ono drugo je nezaobilazno ako želimo imati dovoljno financijskih sredstava za ozbiljno ulaganje u razvoj, što podrazumijeva i rješavanje pitanja hrane.

Moguće je i jedno, i drugo, ali samo uz dvije ključne pretpostavke. Prva je da razvijeni i bogati shvate kako moraju pomoći siromašnima i u svojem vlastitom interesu. A druga je da odluče, pošto su to shvatili, pomoći nerazvijenima i to ne samo u onoj mjeri koja je dovoljna da se stopa umiranja malo smanji, a da se stopa razvoja iz područja negativnog rasta makar minimalno pomakne u područje pozitivnoga. Potrebna je masivna pomoć koja će pokrenuti razvoj nerazvijenih, i to u svim područjima, pomoć koja neće biti samo humanitarna i karitativna.

Potrebu smanjivanja astronomskih troškova naoružanja spomenut ću u tom kontekstu bez ikakvih daljih objašnjenja, jer ona doista nisu potrebna. Treba li nekoga uvjeravati kako nakon američko – ruskog sporazuma o okončavanju hladnog rata i o smanjivanju arsenala raketnog nuklearnog naoružanja, bacanje milijuna i milijardi dolara za oružje, postaje besmisleno. Ili - treba li upozoravati na apsurdnost jezivih računica o tome koliko će biti mrtvih u nuklearnom ratu koji bi mogao izbiti između dviju zemalja koje su obje iz kruga zemalja u razvoju – sa svim konzekvencama koje iz tog pojma proizlaze?

Koristim i ovu govornicu da kažem kako nema tog pitanja koje se ne može riješiti pregovorima i kompromisom, samo ako na obje strane postoji volja za takvo rješenje.

Mir je, dakle, osnovna pretpostavka razvoja, a samo razvojem može se početi rješavati problem gladi u svijetu, odnosno problem hrane.

Za građenje mira, kao i za izdvajanje iz svojeg proračuna za tuđi razvoj, potrebna je politička volja. Naglašavam: mi smo se ovdje okupili da bismo demonstrirali postojanje te volje. I zato neka naša poruka iz Rima bude: zaustavimo umiranje od gladi, otvorimo perspektivu života onima kojima je ona uskraćena samo zato što im nije dostupna ni ona minimalna količina hrane koja bi ih održala na životu. Pokrenimo, djelima, a ne samo riječima, globalnu akciju protiv gladi, a za razvoj i za mir, bez kojega – ponavljam – nema ni razvoja.

Najrazvijeniji moraju razumjeti da su njihovi interesi ugroženi već danas, mada danas još njihovi građani prividno nisu ugroženi. Kažem: prividno, jer globalni terorizam koji se uz ostalo, rađa i u ambijentu posvemašnje obespravljenosti, što podrazumijeva i negiranje prava na život, taj terorizam ugrožava podjednako sve.

Uvjeren sam da dijelite moju želju da naš sastanak bude tribina s koje ćemo reći: NE svijetu u kojemu se umire od gladi, ali i: DA razvoju. A poslije sastanka valja pokazati da smo njegove zaključke, kao i zaključke prethodnih koji su se bavili u osnovi istom problematikom, ili pojedinim njenim aspektima, shvatili kao obvezujuće.

Svijet u kojemu živimo sve je manji. Ljudi je svakim danom sve više. Problem hrane je sve urgentniji. Vrijeme istječe!

Republika Hrvatska spremna je odgovorno sudjelovati u svim akcijama usmjerenim na rješavanje pitanja hrane, odnosno problema gladi. Smatramo to našom obavezom prema vlastitoj budućnosti, ali i prema budućnosti svijeta u kojem živimo.

Hvala!