Vikont Davignon,
uvaženi članovi diplomatskog zbora,
gospođe i gospodo,

Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv Kraljevskog instituta za međunarodne odnose da vam večeras iznesem svoja razmišljanja na temu: što Hrvatska može ponuditi ujedinjenoj Europi.

Kao što vjerojatno znate, za nekoliko dana moja će zemlja i službeno podnijeti kandidaturu za članstvo u Europskoj uniji. Očekujemo da će naša kandidatura biti primljena s razumijevanjem. Smatram, međutim, da će to razumijevanja biti veće, bude li onima koji su već uključeni u Uniju jasnije što ujedinjena Europa dobiva, ako Hrvatsku primi u svoje članstvo.

Naravno, iole ozbiljno razmatranje naše kandidature ne dolazi u obzir prije nego što Europa ne bude uvjerena da smo mi ne samo voljni, nego i sposobni ispuniti ono, što se od nas očekuje. Govorim sada ne o onome što Europska unija našim članstvom u njoj dobiva, nego o onome što ona od nas traži, da bi nas uopće prihvatila kao ozbiljnog i vjerodostojnog kandidata.

Spomenut ću, kako bi slika bila potpuna, da je riječ, općenito govoreći, o prihvaćanju evropskih standarda, odnosno - konkretno i samo ono najosnovnije: o punoj suradnji s Haaškim sudom, o korjenitoj reformi i depolitizaciji pravosudnog sustava, o manjinskim pravima, o povratku izbjeglih i omogućavanju da nesmetano raspolažu svojim vlasništvom, o pretvaranju Hrvatske radio-televizije u javnu ustanovu . . .

Poznato je da je u kontekstu ispunjavanja tih obveza bilo određenih nesporazuma između hrvatske vlade i Europske unije. Vjerujem da je vrijeme nesporazuma prošlo, odnosno da ih više neće biti. Što se mene tiče, uvijek sam jasno i bez ikakve rezerve zastupao stanovište da Hrvatska mora, ponavljam: mora ispunjavati preuzete međunarodne obveze, što podrazumijeva i suradnju s Haaškim sudom, bez ikakvih ograda i iznimki. Smatrao sam i javno sam na to upozoravao, da Hrvatska mora depolitizirati i pravosuđe i vojsku, da mora omogućiti svim svojim građanima koji su iz bilo kojih razloga izbjegli, da se vrate - ako to žele, i da slobodno, bez ikakvih smetnji raspolažu onime što je njihovo.

Rekao sam, oko nekih od ovih pitanja bilo je nesporazuma, ali mislim da smo to definitivno stavili ad acta. Drugim riječima: mi znamo što se od nas očekuje i mi smo voljni, spremni i sposobni to provesti. Bit će otpora, u to ne sumnjam, ali isto tako ne sumnjam ni u to, da nas ti otpori neće omesti na putu kojim smo krenuli, na jedinom putu kojim, objektivno gledano, možemo ići.

Da budem do kraja jasan, reći ću još i ovo: sve što ćemo učiniti u kontekstu ispunjavanja uvjeta za članstvo u Europskoj uniji, učinit ćemo ne zato što to netko od nas traži, nego u prvom redu zbog nas samih, jer smo svjesni da u Europu naprosto moramo, ali smo također svjesni da u Europu nećemo moći, ukoliko se ne budemo evropski ponašali.

Ako smo, dakle, apsolvirali pitanje što se od nas traži i što ćemo mi učiniti, pokušajmo naznačiti i odgovor na pitanje sadržano u temi ovog moga istupanja: što mi nudimo, ili što se dobiva, odnosno - sasvim precizno: što Europska unija dobiva našim članstvom u svojim redovima.

Može zvučati kao fraza, ali zapravo nije. Prva stvar koju Hrvatska svojim članstvom nudi Uniji, to je mogućnost da se uđe u realizaciju završne faze projekta ujedinjene Europe. U vrijeme bipolarnog, blokovski podijeljenog svijeta, bilo je moguće govoriti o ujedinjenoj Europi u kontekstu samo jednog njenog dijela, onoga zapadnog, demokratskog. Danas, to više nije moguće. Pad Berlinskog zida i slom komunizma, odnosno socijalizma kao svjetskog poretka definitivno je promijenio i politički pejsaž Starog kontinenta.

Mi smo danas u fazi ostvarivanja onoga o čemu je mnogo puta govorio general de Gaulle, u fazi ostvarivanja Europe od Atlantika do Urala. Takva Europa nije zamisliva, a nije ni ostvariva uz pretpostavku da na njenom jugoistoku, ili da upotrijebim izraz koji se udomaćio posljednjih godina: na zapadnom Balkanu, ostane bijela mrlja.

Europa od Atlantika do Urala moguća je samo onda ako u nju budu uključene doista sve evropske zemlje.

Krupan korak na tom putu učinjen je na summitu Unije u Kopenhagenu potkraj prošle godine. Znam, da su mnogi skloni reći: uzmimo sada "time out" (TAJM AUT), zastanimo malo dok Unija ne proguta ovaj veliki zalogaj. Ja, međutim, ne mislim tako. Uvjeren sam da upravo sada, poslije "kopenhaške runde" proširivanja Unije, treba nastaviti. Treba odmah raditi na tome da se stvaraju pretpostavke i za iduće krugove proširivanja - kako u interesu Unije, tako i u interesu njenih potencijalnih članova, mahom tranzicijskih zemalja.

Ne jednom čuo sam primjedbu da je Europska unija pomalo umorna od proširivanja, odnosno ujedinjavanja. No, vjerujte mi, i zemlje u tranziciji umorne su od tranzicije. Te će zemlje, a Hrvatska je jedna od njih, uključivanjem u Uniju završiti proces tranzicije, a Unija će našim uključivanjem završiti projekt svoga stvaranja. Potrebno je, dakle, još napora i energije, pozitivne, političke energije, i na jednoj i na drugoj strani, kako bi se grandiozna ideja ujedinjenja Europe napokon i do kraja pretvorila u realnost. Našim uključivanjem mi nudimo Uniji napredak upravo na tom putu.

Dalje: mi nudimo šansu da se jugoistok Europe, poprište posljednjih ratova na Starom kontinentu u 20-tom stoljeću, počne pretvarati u zonu stabilnosti, mira i sigurnosti. Ne moram vas podsjećati da je ujedinjena Europa nezamisliva dok među državama-članicama tinjaju otvorena pitanja, dok su njihovi uzajamni odnosi opterećeni neriješenim problemima.

Politikom što je vodi u regiji, Republika Hrvatska nesumnjivo pomaže prevladavanju stanja koje bih opisao kao još uvijek pomalo krhki, dijelom nametnuti mir poslije krvavih i brutalnih ratova. Mi radimo na stvaranju stanja obilježenog normalnim uzajamnim odnosima i suradnjom zasnovanom na ravnopravnosti i zadovoljavanju uzajamnih interesa.

Hrvatska danas ima nekoliko desetaka ugovora o slobodnoj trgovini, ne samo s neposrednim susjedima, nego i sa zemljama našeg šireg okruženja. Hrvatska je korjenito promijenila svoju politiku prema susjednoj Bosni i Hercegovini, odbacujući sve aspiracije na dijelove teritorija te države i pomažući Hrvate koji u njoj žive na njihovu korist, a ne na štetu jedinstvene države Bosne i Hercegovine.

Hrvatska ide putem normalizacije odnosa s državnom zajednicom Srbije i Crne Gore. Liberalizacija viznog režima na granici dviju država bit će idući važan korak u tom smjeru koji će olakšati gospodarsku suradnju što već postoji i pokazuje tendenciju širenja. Pregovorima došli smo do privremenog rješenja u vezi s rtom Prevlaka, čime je to pitanje prestalo biti međunarodni problem, a konačno rješenje sadašnjim privremenim režimom nije prejudicirano.

Odlučni smo i sa susjednom Slovenijom pitanje granice na moru, u Piranskom zaljevu, riješiti pregovorima i to na način da ni jedna strana neće biti zakinuta, a obje će pokazati političku zrelost, kakva se i očekuje od članica, odnosno budućih članica Europske unije.

Podupirući regionalnu suradnju i provodeći je kao jedan od prioritetnih ciljeva svoje vanjske politike, Hrvatska objektivno poziva i druge zemlje regije da je slijede. To će, u krajnjoj liniji, rezultirati uspostavom mreže bilateralnih i multilateralnih odnosa koja će jugoistok Europe, odnosno zapadni Balkan sve više udaljavati od povijesnog i zlokobnog pojma "bureta baruta". Hrvatska pri tome ne bježi s Balkana, kako bi se ponekad moglo činiti, nego Balkan po standardima ponašanja približava Europi, odnosno pomaže da ga se, u modernom političkom smislu, pretvori u Europu.

U prvom desetljeću svoga postojanja moja je zemlja imala formalno višestranački, pluralistički sustav. U stvarnosti bila je, međutim, vrlo blizu autoritarnim, da ne kažem totalitarnim sustavima, što ju je, naravno, udaljavalo od ujedinjene Europe kojoj je, deklarativno, težila. Tek izbori godine 2000-te otvorili su šanse za punu i potpunu demokratizaciju i za konačno odbacivanje totalitarizma i autoritarnosti.

Moglo bi se raspravljati o tome jesmo li te šanse potpuno i dovoljno brzo iskoristili. Ali, nema nikakve sumnje o tome da ih koristimo i da ćemo nastaviti s politikom jačanja demokracije i afirmiranja i ostvarivanja demokratskih vrijednosti, na kojima počiva ujedinjena Europa.

Tu moram posebno naglasiti privrženost antifašizmu, s obzirom na činjenicu da je, u vrijeme nedavnih ratova, bilo i nesretnog koketiranja s fašizmom, odnosno toleriranja pojavnih oblika neofašizma. Incidenata povremeno i dalje ima, a i bit će ih, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama. No, riječ je o incidentima koje valja sankcionirati, a ne o državnoj politici.

Takvim svojim pozicioniranjem Republika Hrvatska dodatno pomaže stabiliziranju regije i njenom sve temeljitijem evropeiziranju, jer su vrtlozi rata podigli fašistički talog na površinu i u nekim drugim zemljama zapadnog Balkana.

Poslije izbora godine 2000-te, u kontekstu poštivanja i ostvarivanja ljudskih prava, radimo na provođenju dosljedne politike u odnosu na pripadnike nacionalnih manjina. Manjine su jedna od bitnih značajki ne samo jugoistoka Europe, nego više-manje cijelog našeg kontinenta. Zbog mnogih okolnosti u koje večeras ne mogu i nemam vremena ulaziti, manjine su u prošlosti, i to ne posve neosnovano, nerijetko bile doživljavane kao remetilački faktor. Danas, u promijenjenim aktualnim prilikama i uz viziju Europe sutrašnjice, manjine dobivaju ulogu elementa koji spaja i povezuje.

Preuzimajući europske standarde, pa čak ponekad i idući iznad njih, Hrvatska svojom politikom prema manjinama može također biti putokaz i primjer drugima u regiji. Naravno, i ovdje vrijedi da standarde nije dovoljno prihvatiti, nego ih treba, to osobito naglašavam, dosljedno i energično provoditi.

Dodao bih još da smo upravo na području politike prema manjinama suočeni s teškim zadatkom uklanjanja hipoteke mržnje u odnosima između većinskog hrvatskog naroda i pripadnika srpske manjine. Riječ je o mržnji koja je posljedica rata i koja je, na osnovi onoga što se u ratu događalo, a poticana i od strane dijela medija, zatrovala ne mali broj ljudi na jednoj i na drugoj strani.

Svjesni smo toga stanja i potrebe njegova prevladavanja. Odlučni smo u međunacionalnim odnosima okrenuti novu stranicu. Pozitivan primjer Hrvatske na ovom području nužno će imati učinke i na međunacionalne odnose u drugim državama regije, u prvom redu mislim na one, nastale na tlu bivše Jugoslavije.

Burno vrijeme rata u kojem je rođena moderna hrvatska država nije bilo idealno za građenja pravne države, odnosno za prakticiranje vladavine prava. Posljedice toga osjećamo danas i u Hrvatskoj, ali i u široj regiji. I tu uporno radimo na promjeni zatečenog stanja. Želimo, kratko i jasno rečeno, uspostaviti stanje koje se vama ovdje čini samo po sebi razumljivim, ali koje na našim prostorima nije bilo standardno ni u vrijeme komunizma, odnosno socijalizma u nekadašnjoj Jugoslaviji, ni u prvim godinama poslije njenog raspada, u novim državama koje su izrasle na ruševinama nekadašnje federacije.

Želimo, dakle, državu u kojoj će svi zakoni u svakom trenutku jednako vrijediti za sve njene građane, u kojoj nitko neće biti diskriminiran na osnovi rase, nacije, vjere, spola ili političkog uvjerenja. Na dobrom smo putu da to ostvarimo, mada - bit ću iskren - nailazimo na žilavi otpor onih koji su naučili koristiti se pogodnostima nepostojanja pravne države. Ipak, uvjeravam vas, da ćemo te otpore slomiti, bez obzira na to dolaze li iz ambijenta organiziranog kriminala, ili iz kruga bivših, pa i nekih sadašnjih aktera na političkoj sceni.

I time pridonosimo evropeizaciji cijele regije, jer nedostatak vladavine prava nije obilježavao samo Hrvatsku u godinama što su iza nas.

Napokon, radimo i na transformaciji medijske scene. Na njoj se, poslije raspada socijalističkog sustava, krenulo putem nesputanih medijskih sloboda. No, naglo nestajanje svih ograničenja, imanentnih prijašnjem sustavu, uključujući cenzuru i autocenzuru, ponekad je rezultiralo raspojasanim senzacionalizmom kojime se željelo samo i jedino što više zaraditi, a tek usput možda pomalo i informirati. Osim toga, ispražnjeno područje utjecaja nekada jedine političke snage, Komunističke partije, pokušale su prisvojiti nove političke opcije, pretvarajući - često uspješno - pojedine medije u svoja jedva prikrivena propagandna glasila. Ta se ocjena dobrim dijelom odnosi na ulogu državne televizije do godine 2000-te.

Hrvatska je sada pred složenim, ali i nezaobilaznim zadatkom pretvaranja Hrvatske radio-televizije u javnu ustanovu. Mislimo da je novi zakon, uz sve svoje nedostatke, važan korak naprijed na tom putu. Time ne samo da ostvarujemo evropske standarde unutar svojih granica, nego dajemo primjer, pa usudio bih se čak reći i putokaz, i onima s druge strane tih granica koji se suočavaju s istim ili sličnim problemima. To vrijedi i za napore što ih ulažu profesionalna udruženja novinara kako bi se na medijskoj sceni reafirmirala pravila profesije i načela profesionalne etike.

I da sada pokušam sumirati sve ovo što sam, makar i samo u osnovnim naznakama, iznio i da kažem što je to, što Republika Hrvatska može ponuditi, odnosno dati ujedinjenoj Europi.

Našim članstvom u Europskoj uniji mi ćemo omogućiti da se ide korak dalje u ostvarivanju projekta ujedinjene Europe.

Našom politikom regionalne suradnje možemo dati doprinos stabiliziranju nedavnog poprišta krvavih ratova i tako sudjelovati u njegovoj transformaciji koja ga čini prihvatljivim za ujedinjenu Evropu.

Našim korektnim, odnosno dobrim odnosima sa susjednim zemljama mi možemo pomoći prevladavanju posljedica rata na političkom, gospodarskom i svim drugim poljima, čime bismo olakšali tim zemljama da se približe ostvarivanju svojeg strateškog cilja, a to je ujedinjena Evropa, ali bismo naveli i ujedinjenu Europu da otvori svoja vrata za ostatak zapadnog Balkana.

Našom politikom dosljednog izgrađivanja demokracije i učvršćivanja temelja pravne države mi možemo pomoći stvaranju političke klime u kojoj će se, u kontekstu šire regije, demokracija i vladavina prava afirmirati kao neprolazne i nepovratne vrijednosti.

Našom politikom na polju ljudskih i manjinskih prava mi možemo pomoći inauguriranju novog gledanja na manjine u našem dijelu Evrope, dajući manjinama ono mjesto što ga u ujedinjenoj Europi već uglavnom imaju i što ga i moraju imati, ako ujedinjena Europa želi biti više od, povijesno gledano, kratkotrajnog eksperimenta.

Neću dalje nabrajati. Mislim da vam je jasno što želim reći. Hrvatska nije zemlja koja od ujedinjene Europe samo traži i očekuje. Mi doista možemo pomoći da se cijela jedna regija najprije približi, a potom i uključi u Europsku uniju. I upravo ta sposobnost je ono što nudimo, ono što donosimo Europi.

Primijetili ste, vjerujem, da sam nekoliko puta upotrijebio izraz "možemo pomoći". Nisam rekao: "pomažemo" ili "pomoći ćemo". S razlogom. Ja sam, naime, govorio o našim potencijalima, o našim mogućnostima. Hoćemo li mi te potencijale razviti, hoćemo li te mogućnosti iskoristiti, ovisi o nama, ali i o ujedinjenoj Europi.

Što se nas tiče, mi moramo ustrajati na putu kojim smo krenuli, tj. na provođenju politike koju smo usvojili, kako bismo jednoga dana mogli uživati blagodati koje nudi članstvo u Europskoj uniji. Ali, s druge strane, ujedinjena Europa mora prepoznati ono što joj mi možemo dati, pridružujući joj se, i pokazati spremnost da to primi i iskoristi.

Drugim riječima, ja vidim hrvatski put u ujedinjenu Europu kao proces u kojem i jedna i druga strana i prima, i daje. Uvjeren sam da upravo ta uzajamnost u primanju i davanju stvara solidnu osnovu za naše uključivanje u ujedinjenu Europu.

Ne očekujem da sada jednostavno prihvatite moj kut gledanja. Ali, nadam se da će vas moje izlaganje u najmanju ruku potaknuti da o hrvatskoj kandidaturi za članstvo u Europskoj uniji razmislite i u okvirima koje sam nastojao ocrtati.

Hvala!