Poštovani gospodine Kellerhals,
Poštovani studenti,
Uzvanice i uzvanici,

Velika mi je čast i zadovoljstvo obratiti se vama i europskoj akademskoj zajednici s govornice ovog uvaženog međunarodnog foruma. Raduje me da sam još jednom dobio priliku da o približavanju Hrvatske Europskoj uniji progovorim otvoreno, kritički i bez sustezanja.
Jedino takvim pristupom, naime, možemo doći do novih spoznaja i zajedno promišljati budućnost europskog kontinenta - koju opet ne možemo sagledati izvan konteksta svjetskih kretanja. 
Ne mogu a da se već na početku ne prisjetim velikog čovjeka i znanstvenika, Vukovarca Lavoslava Ružičke, čiju baštinu zajednički dijelimo. Svoj radni vijek proveo je na ovom Sveučilištu. Sve uspjehe i sva priznanja, pa i ono najprestižnije – Nobelovu nagradu za kemiju - dobio je kao znanstvenik ovoga Sveučilišta. Krenuo je iz Hrvatske i boravio u Švicarskoj. Ali, tek je zahvaljujući ovom Sveučilištu postao građaninom svijeta. 
U europskoj recentnoj povijesti, Sveučilište u Zurichu zauzima posebno mjesto. Odavle su, prije više od šest desetljeća, krenule ideje o potrebi ponovnog oživljavanja Europe i europskih vrijednosti. Nakon teških razaranja i stradavanja u dva svjetska rata, Europa je upravo ovdje odlučila krenuti putem mira i sigurnosti, a to je značilo - putem napretka!
Europski koncept mira, taj milenijski pothvat - kako ga volim nazivati, u potpunosti je opravdao svoje postojanje. Generacije su svoje potencijale i resurse stavljale u službu boljeg života za čovjeka i napretka za čovječanstvo. Očvrsnule su demokratske institucije kao garanti vladavine prava. Europske vrijednosti i standardi postali su prepoznatljivi.
Po prvi puta u povijesti, Europa se udruživala dobrovoljno, uvažavajući različitosti i stvarajući stečevinu kao okosnicu budućih pridruživanja. Poznata krilatica: Zajedno u različitosti, najkraći je opis europskog modela, ali i jedini put njegovog dugoročnog opstanka.
Tome se modelu želi pridružiti i Hrvatska. Već na početku stvaranja državnosti, istaknuli smo kao strateške prioritete – članstvo u Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji. Željeli smo postati dijelom organizacija koje su jamčile mir, sigurnost i napredak, kao i demokratski razvoj društva, jer naši vanjskopolitički i unutarnjopolitički ciljevi težili su upravo k tome.
Naš početni entuzijazam i otvorenost svemu novome, suočili su se, međutim, sa drugačijom stvarnošću. Jer, na žalost, na području bivše Jugoslavije, oružje nije mirovalo. Raspad SFRJ dogodio u dramatičnim okolnostima. Skandinavski model dogovornog razlaza nije bio primijenjen. Oružje je poslužilo da se ostvare teritorijalne pretenzije jednih na račun drugih, da se prekrajaju granice i osvajaju teritoriji. A sve to pod izlikom zaštite interesa pripadnika vlastitog naroda, koji je kao manjina živio u susjednim državama.
Sloveniju je tada zahvatio kratak, Hrvatsku krvav, a Bosnu i Hercegovinu brutalan rat. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, rat je ostavio pustoš: ljudske žrtve, razorena sela i gradove, materijalnu štetu, ali i onu nematerijalnu – mržnju, netrpeljivost i podijeljenost. Događaje u našoj užoj regiji nadzirale su međunarodne snage. Rat je značajno usporio, a na određeno vrijeme i zaustavio procese približavanja svih zemalja ovih prostora, osim Slovenije, europskim i atlantskim integracijama.
Ali, ovo traumatično iskustvo, dodatno nas je učvrstilo u uvjerenju o oportunosti pristupanja Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji. Pojednostavljeno rečeno, Savez bi jamčio sigurnost, a Unija demokratski, društveni i ekonomski napredak.
Ipak, poratne godine odgodile su provođenje ovih ciljeva. One su bile prvenstveno usmjerene na uklanjanje ratnih posljedica. Bilo je odmah jasno da će za materijalnu obnovu biti potrebno daleko manje vremena nego za izgradnju povjerenja među ljudima. Jer, ono je narušeno u samo nekoliko godina, ali posljedice mogu trajati i desetljećima. Materijalnu obnovu nismo mogli provesti sami. Značajna sredstva izdvojila je Europska unija, ali i neke države, među kojima i Švicarska.
Punih 12 godina, Švicarska je sudjelovala u financiranju projekata humanitarne i tehničke pomoći, kao i izgradnji infrastrukture i razminiranju. Usporedo s obnovom, tekao je i proces političke preobrazbe.
Kada su početkom 2000.g. građani Hrvatske izašli na izbore, znali su prepoznati priliku i na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, dati šansu novoj politici. Politici koja je, danas to možemo slobodno reći, udarila temelje europeizaciji Hrvatske. Njezini ciljevi bili su: promicanje demokratskih vrijednosti – vladavine prava i zaštite ljudskih i manjinskih prava; promicanje tržišnog gospodarstva; a osobito promicanje zaokreta u odnosima sa zemljama uže regije. Ali, i promicanje mira, tolerancije i suživota diljem zemlje, ponajprije na ratom opustošenim područjima.
Bio sam jedan od prvih i najglasniji u zagovaranju da se krivnja za zločine na našim prostorima treba individualizirati. Time bi se kolektiviteti, odnosno narodi ili narodnosne skupine oslobodile od krivnje. Za zločine bi odgovarao pojedinac, a ne cijeli narod. U tome nam je od presudne važnosti bila pomoć Haškog tribunala. Tu ulogu Tribunala mnogi nisu mogli ili nisu htjeli razumjeti.
Uz to, trebalo je riješiti i pitanje povratka. A to nismo mogli rješavati bez dogovora sa susjednim zemljama. Potpisali smo stoga, zajedno sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom Sarajevsku deklaraciju i preuzeli obavezu obnoviti kuće onima koji su, zbog pogrešne politike, morali iseliti i omogućiti im povratak. Obavezali smo se, također, da ćemo im vratiti sva imovinska prava koja su imali prije napuštanja svojih kuća. Znamo da tim ljudima ne možemo vratiti godine teškog iskustva života u progonstvu, ali želimo, u mjeri u kojoj je to moguće, ispraviti negativne učinke pogrešne politike.
Uz to, dali smo podršku svim inicijativama i mjerama, osobito na lokalnoj razini, koje omogućuju da se uspostavi povjerenje, tolerancija i suživot. I nakon izbora 2000.g., naši su prioriteti ostali članstvo u Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji.
Nov poticaj odnosima s Unijom dao je Zagrebački summit krajem iste godine. Regija je tada po prvi puta bila predmetom konstruktivnih rasprava Na tom je sastanku pozdravljen politički zaokret u Hrvatskoj, koji je istaknut kao primjer za cijelu regiju.
Hrvatska je od svih zemalja regije prva iskoristila mogućnost i prije 6 godina aplicirala za članstvo Europske unije. Prije 5 godina stekla je status kandidata, a zadnje 3,5 godine vodi pregovore o pristupanju. Do sada su provedene mnoge reforme, učinjeno je mnogo u prilagodbi zakonodavstva i ispunjavanju mjerila za otvaranje poglavlja. Povučeni su i neki radikalniji potezi koji su poboljšali rad policije i pravosuđa, te nas doveli korak bliže prema neovisnom, nepristranom, transparentnom i učinkovitom pravnom sustavu i iskorjenjivanju korupcije.
Mi nastavljamo s provođenjem reformi. Često običavam reći, a u ovom trenutku to ima posebno značenje – važno je to zbog nas samih, a ne zbog Unije. Ostaje, međutim, još posao na dosljednoj implementaciji usvojenih zakona, odnosno ispunjavanju mjerila za zatvaranje poglavlja. Do danas je otvoreno 22 ili 2/3 poglavlja, a zatvoreno ih je 7 ili 1/5.
Obećao sam da ću govoriti otvoreno, pa mi dopustite da iznesem koji su problemi s kojima se Hrvatska susreće u sadašnjoj fazi pregovaračkog procesa. Umjesto da se pregovori, u skladu s hodogramom priloženim uz Izvještaj Europske Komisije iz studenoga prošle godine i u skladu s našim ubrzanim pripremama, privode kraju, Hrvatska se posljednjih mjeseci suočila s blokadom pregovora. Neriješeno bilateralno pitanje - granično pitanje sa susjednom Slovenijom - postalo je ozbiljnom preprekom nastavku pregovora.
Mi pozdravljamo i cijenimo napore koje Europska komisija ulaže za rješavanje ovog pitanja. Prihvatili smo posredovanje kako bi se pregovori deblokirali što prije i pronašlo trajno i obostrano zadovoljavajuće rješenje, zasnovano na normama međunarodnog prava. Mi vjerujemo i želimo da se pregovori što prije nastave i uspješno dovrše u mjesecima koji su pred nama.
Ovdje treba istaknuti: mi to ne želimo samo radi sebe, nego i zbog regije. Jer, proces pristupnih pregovora s Hrvatskom neposredno se odražava na europske procese u regiji. Ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, bila bi poruka svima u regiji da se stvaranje i ispunjavanje europskih standarda honorira.
Sada je naša regija otok na karti Europe – otok omeđen članicama Unije. Mi želimo da se taj otok što prije europeizira i u Europu integrira. Kao neposredan susjed, Hrvatska je itekako zainteresirana za ubrzanje tog procesa i spremna je pomoći da se on što prije realizira. Jer, europeizacija regije donosi dugoročnu stabilnost ovim prostorima, a to je u interesu svih – i nas u regiji i naših neposrednih susjeda i čitavog europskog kontinenta.
Sa svim zemljama naše uže regije razvijamo izuzetno dobre i dobrosusjedske odnose. Našu bilateralnu suradnju intenzivirali smo u svim područjima, a osobito u gospodarstvu.
U širem kontekstu, aktivni smo u CEFTA-i i Regionalnom Vijeću za suradnju. Zahvaljujemo Švicarskoj koja značajnom financijskom kontribucijom pridonosi efikasnosti ovih foruma.
Mi, također, pomno pratimo i dijelimo zabrinutost za zbivanja u našoj užoj regiji. Još uvijek postoje, bolje reći, ponovno su se probudile snage koje žele destabilizirati Bosnu i Hercegovinu. Kao stranka Daytonskih sporazuma, ali i kao susjedna zemlja, Hrvatska je i neposredno zainteresirana za pronalaženje adekvatnog rješenja. A ono znači samo jedno – jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Svako drugo rješenje, značilo bi novu nestabilnost ovih prostora, a ona predstavlja opasnost ne samo za mir u regiji, nego i za mir u Europi.
Oduvijek sam isticao da je za trajan mir i stabilnost ovih prostora od najveće važnosti da cijela regija što prije postane dijelom Europske unije. Pri tome, naravno, zemlje regije moraju ispuniti kriterije i usvojiti reforme koje rezultiraju europskim standardima. Hrvatska u tome može biti model za regiju, a voljna je pružati podršku i konkretnu pomoć, što već i čini u više segmenata.
Prema istraživanjima javnog mnijenja, podrška uključivanju Hrvatske u Europsku uniju u posljednjih godinu dana kretala se između 48,6 i 58,1 %. Iako se radi o solidnom postotku, koji odražava želju građana da se priključe Uniji, često me pitaju zašto je potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju. A ja im odgovaram - zato, jer je za europsku zemlju, europskog civilizacijskog kruga i europskih korijena to jedina opcija. Priključujemo se tržištu od gotovo 500 milijuna stanovnika, institucijama koje su garant mira i stabilnosti već više od 50 godina. Ovaj 'milenijski pothvat' govori dovoljno sam za sebe.
A njemu se treba priključiti ne samo Hrvatska, nego, kao što sam to već ranije rekao, i čitava naša regija. Politika proširenja, sigurno je, ostaje jedan od proklamiranih prioriteta Europske Unije. Svjesni smo da je Unija, kao značajan međunarodni faktor u novim okolnostima pozvana odgovoriti i na druge izazove. Prije svega, na globalnu financijsku krizu, koja je uzrokovala velike ekonomske promjene, a ovi opet socijalne potrese.
Uz to, Unija ubrzano traži rješenje i za novi poredak u vlastitoj kući – ratifikaciju Lisabonskog ugovora. Svi ovi zadaci u koincidenciji spleta vrlo zahtjevnih okolnosti traže dodatni angažman svih relevantnih faktora u traženju odgovora i dugoročno kvalitetnih rješenja.
Želio bih na kraju podsjetiti: u svojoj kratkoj povijesti, Hrvatska je učinila dva velika iskoraka prema Europskoj Uniji : jedan na izborima 2000.g., a drugi otvaranjem pregovora 2005.g. Sada ubrzano pripremamo predaju preostalih pregovaračkih poglavlja i možemo reći da smo na pragu Unije. I to kao nestalna članica Vijeća sigurnosti, samo na jedan korak do članstva u Sjevernoatlantskom savezu i kao zemlja čijih 500 pripadnika oružanih snaga djeluje u mirovnim misijama diljem svijeta.
Treći korak, učlanjenje u Europsku Uniju tek nam predstoji. Kada ćemo taj prag prijeći? Mi bismo željeli da to bude - što prije.
Zahvaljujem vam na pažnji i ostajem otvoren vašim pitanjima.