Uvaženi članovi Vijeća za svjetske poslove,

gospođe i gospodo,

Drago mi je što sam se mogao odazvati vašem pozivu da u ovoj uvaženoj instituciji održim predavanje. Ja i inače rado prihvaćam pozive poput vašega, kako bih ljudima što su na ovaj  ili onaj način dublje povezani sa zbivanjima na međunarodnoj sceni, mogao iznijeti svoje poglede na neke aktualne trendove na toj sceni, na njihovo značenje i moguće dalekosežnije domašaje. Držim, naime, kako za aktivnoga političara nije ni dovoljno, niti ga to smije zadovoljiti, ako se bavi samo dnevnim pitanjima – ma kako važna ona mogla biti.

Predavanja, inače, nikada nisam shvaćao kao priliku da bilo kome držim lekcije. Ovakvi nastupi, kako ih ja doživljavam, naprosto su dobra prilika za glasno razmišljanje, odnosno prilika da sa zainteresiranim auditorijem podijelim svoja razmišljanja o nekoj određenoj temi. Ovo moje današnje razmišljanje bit će uokvireno i poigravanjem s pojmom slučajnosti.
Jeste li me vi slučajno pozvali da pred vama održim predavanje?
Sumnjam. Očito ste se željeli upoznati s mojim pogledima na teme iz područja međunarodnih odnosa. Kada kažem: mojim, mislim na sebe kao na predsjednika jedne male europske zemlje koja živi samostalnim životom na svjetskoj sceni niti dva desetljeća.

Jesam li ja slučajno prihvatio vaš poziv?

Nikako. Želio sam iskoristiti mogućnost što mi je pružate da, bez posrednika i bez onih koji bi tko zna kako mogli reinterpretirati moje riječi, pred vama iznesem svoja razmišljanja o temi čiji ste izbor ljubazno prepustili meni.

Jesam li se ja slučajno opredijelio za to da govorim o mjestu i ulozi malih zemalja na međunarodnoj sceni 21. stoljeća?

Apsolutno – ne. Ja sam, voljom većine njezinih građana, predsjednik jedne male zemlje i naravno da mi nije svejedno kako će ta mala zemlja biti tretirana u kontekstu svjetske scene. A  budući da mi je jasno kako Republika Hrvatska nije ni po čemu dovoljno interesantna da bi na toj sceni imala, ili mogla imati posebni položaj, moram se pozabaviti mjestom i ulogom malih zemalja uopće, jer smo mi naprosto jedna od njih.

I, napokon, je li slučajno što sam baš ovu temu izabrao za nastup u Sjedinjenim Državama?

Naravno, da nije. Sjedinjene su Države ne jedna od velikih sila današnjega svijeta, nego jedina super-sila toga svijeta. Prirodno je, ma što tko o tome mislio, da će takva sila gledati na, da tako kažem, ostatak svijeta iz svoje perspektive. Pri tome pokazat će se kako je i gotovo neizbježno da u toj perspektivi neke stvari izgledaju iskrivljeno, odnosno da se i ne vide. Možda se ni male zemlje neće vidjeti, ili se barem neće vidjeti onako kako bi one samo željele da budu viđene. Pa je zato možda dobro da se baš ovdje, na tlu Sjedinjenih Američkih Država, čuje razmišljanje predsjednika jedne male zemlje o tome gdje je mjesto i što bi trebala biti uloga država poput njegove na međunarodnoj sceni u 21. stoljeću.

Uostalom, da najprije razjasnim što podrazumijevam pod pojmom „mala zemlja“. Za potrebe ovoga izlaganja taj pojam zapravo znači prije svega zemlju koja sama, po svojim bilo gospodarskim, bilo vojnim potencijalima nije u mogućnosti odlučujuće utjecati na kretanja na međunarodnoj sceni.

Moglo bi se čak reći kako govoreći o malim zemljama zapravo govorim o zemljama što su kroz povijest bile, nemojte me pogrešno shvatiti, predodređene da budu objekti, a ne subjekti. Riječ je o zemljama koje ne mogu svoja stanovišta drugima nametati, niti se mogu djelotvorno braniti kada drugi nameću svoja stanovišta njima. Dakle, riječ je o malima u smislu mogućnosti utjecanja na ponašanje i živote drugih, zapravo: o slabima – kako gospodarski, tako i vojno. Snažno, ekspanzivno gospodarstvo i jaka oružana sila, uz postojanje političke volje da se osvaja – bilo izravno i neprikriveno, bilo malo suptilnije i ne tako očito, mada ne i manje efikasno, to su i u današnjemu svijetu osnovne pretpostavke da su bude „jak“.

Govorim, dakle, o odnosu jakih i slabih. Tražim odgovor na pitanje: gdje je mjesto slabih u današnjem svijetu i kakvu ulogu oni u tome svijetu mogu igrati. A čim tražim odgovor na to pitanje, jasno je da se ne mirim s mogućnošću da male zemlje budu definitivno osuđene na to da nemaju nikakvu ulogu, ili da upotrijebim izraz što sam ga već spomenuo, da budu samo objekti.

Što se tiče izraza što ih upotrebljavam, jedna usputna digresija: nekada se govorilo o osvajanjima i osvajalo se. Danas se govori, u najboljemu slučaju, o uspostavljanju, odnosno širenju zona utjecaja. No, zapitajmo se: koliko je neka zemlja koja se nađe u nečijoj sferi utjecaja, doista još samostalna? Koliko može biti samostalna zemlja koja nema nadzor nam svojim financijama, nad svojim gospodarstvom, nad svojim bankarskim sustavom, pa i nad svojim oružanim snagama – bez obzira koliko su velike i kako su opremljene? Ja nisam radikal, niti sam pobornik teorija zavjere. Ja sam naprosto realist i kao realist vas pitam: nije li takva zemlja koja je obuhvaćena nečijom sferom utjecaja - zapravo osvojena?

Ili, drugim riječima: može li takva zemlja još pretendirati da sama sebe smatra samostalnom? Kažem: sama sebe, jer onaj ili oni koji su je prekrili kišobranom svojega utjecaja sigurno je ne smatraju samostalnom.

Da se razumijemo: nisam od onih koji robuju pojmu nacionalnoga suvereniteta iz 19. stoljeća. Taj je pojam imao svoje značenje, a i svoju važnost u vremenu što je iza nas. Danas nitko nije i ne može biti apsolutno suveren. Pitanje na koje se sve svodi zapravo je sljedeće: prepušta li neka država dijelove svojega suvereniteta demokratski izraženom voljom svojih građana nekoj međunarodnoj integraciji ili savezu, ili je pak prisiljena elemente toga suvereniteta nekome ustupiti jednostavno zato, što to ne može spriječiti.

Tzv. istočni blok iz vremena hladnoga rata savršeni je primjer ovog potonjega: zemlje što su bile pod dominacijom Sovjetskoga Saveza bile su u pravom i punom smislu te riječi – sateliti, one su u svojoj politici, kako vanjskoj, tako i unutarnjoj bile vezane smjernicama, da ne kažem: zapovijedima što su dolazile iz Moskve. Da bi se takav razvoj bolje razumio, valja imati na umu činjenicu da su na vlasti u svim tim zemljama bili autoritarni, jednopartijski režimi koji se zbog svoje prirode nisu obazirali na volju građana, niti ih je zanimalo što i kako građani misle i osjećaju.

Jedna jedina europska zemlja što se opredijelila za socijalizam uspjela se izvući iz sovjetske sfere utjecaja: Jugoslavija u kojoj je Hrvatska bila jedna od federalnih jedinica. I da dodam: Jugoslavija je u tome uspjela i zato što su vodeće zemlje Zapada, na čelu sa Sjedinjenim Državama, prepoznale svoj interes u izvlačenju jedne države iz istočnoga bloka, pa su je podržale i pomogle joj. I u Jugoslaviji bio je na vlasti autoritarni režim koji će u godinama što su slijedile, pod vodstvom predsjednika Tita, doživjeti značajnu liberalizaciju i približiti se u mnogim elementima Zapadu. No, taj je režim, odvajajući se od Sovjetskog Saveza, povukao potez što je odgovarao raspoloženju dobrog dijela građana, mada se to raspoloženje nije provjeravalo demokratskim metodama.

Kažem: istočni blok bio je savršeni primjer zemalja koje su bile natjerane na to da se odreknu bitnih elemenata svojega suvereniteta, da pristanu na ograničavanje vlastite samostalnosti. Kasnije, u vrijeme Češkoga proljeća, to će biti i dodatno inaugurirano, a upadom trupa Varšavskoga pakta u Čehoslovačku i potvrđeno, u tzv. Brežnjevljevoj doktrini ograničenoga suvereniteta. S druge strane, na Zapadu, stvoren je kontra-blok, ali na potpuno drugačijim pretpostavkama. Zapadne su zemlje voljom svojih demokratski izabranih vlada prenosile dijelove svojega suvereniteta najprije na Atlantski pakt, a potom na Zajedničko tržište što je evoluiralo u današnju Europsku uniju u kojoj i moja zemlja traži svoje mjesto.

Osim zemalja Istoka i Zapada postoji, a u godinama dekolonizacije značajno je narastao, i tzv. treći svijet – uz neke iznimke redom zemlje što idu u kategoriju malih, odnosno slabih. Njihova slabost posljedica je kolonijalnoga statusa, odnosno činjenice da su godinama, pa i stoljećima, bile samo i jedino izvor sirovina i jeftine lokalne radne snage, a da su u nezavisnost otpuštene, ili su je oružjem izborile, kao nerazvijene zemlje, bez obrazovne i zdravstvene infrastrukture, zapravo – bez perspektive da ikada dostignu razvijene države. Za njih punopravnoga mjesta na svjetskoj sceni kao da nije bilo, niti je moglo biti.

Naravno, u svijetu u kojemu živimo, barem u teoriji, a osim u teoriji i u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, sve su države ravnopravne i jednakopravne, svaka ima pravo odlučivanja i svaka ima jedan glas. Uz rizik da me smatrate cinikom, ponovit ću: tako je u teoriji i u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. U realnome životu stvari stoje prilično drugačije. Svjedoci smo podjela na velike i male, na moćne i slabe, u konačnici: podjela na one koji upravljaju i na one kojima se upravlja. Koliko se u tome poštuje formu kojom se pokušava sugerirati nešto različito od sadržaja, to je pitanje – rekao bih – političkoga pragmatizma ili čak i lukavosti. Ponekad uspijeva prilično dobro održati iluziju, ponekad se, međutim, grubo sudaramo s neuljepšanom i golom stvarnošću.

A stvarnost svijeta na početku 21. stoljeća, svijeta nakon hladnoga rata, svijeta u post-bipolarnome razdoblju je ova: uz jedinu super-silu, sposobnu, a nerijetko i voljnu da dominira svijetom - kako vojno, tako i gospodarski - , postoji nekoliko velikih sila, starih, ali i novih, u prvome redu gospodarski velikih, te golem broj „ostalih“ – čak i razvijenih zemalja, ali doista malih, pa slijedom toga i nezainteresiranih za ulogu koja bi prelazila granice regije, a potom niz nerazvijenih zemalja, odnosno zemalja u razvoju. Ove potonje ovisne su o velikima – izravno i neizravno, pa ih ta ovisnost stavlja u kategoriju „malih“ u smislu „slabih“.

Takve su zemlje, iz perspektive velikih, interesantne kada ih se može uklopiti, kao broj, u skupinu za podršku ili realizaciju nekog njihovoga plana, plana velikih, one su interesantne kada je riječ o glasu u nekome međunarodnome forumu, bilo glasu „za“ ili „protiv“. Interesantne su, da nazovemo stvari pravim imenom, u onoj mjeri u kojoj nisu gospodari svoje volje i svojih odluka, u onoj mjeri u kojoj ih se može instrumentalizirati, odnosno u kojoj one moraju prihvatiti da ih se instrumentalizira.

Ja, međutim, iskreno vjerujem kako veličina i snaga nisu i ne smiju biti atributi koji isključivo određuju specifičnu težinu neke države u svjetskim okvirima, baš kao što ni činjenica da je neka zemlja – mala, odnosno slaba, ne može i ne smije automatski značiti da takva zemlja nema što tražiti u društvu velikih, ili da se njezin glas ne treba čuti. Prije no što konstatirate kako govorim pro domo sua, priznat ću: naravno, da je tako. Preuzimajući funkciju predsjednika, preuzeo sam i odgovornost sukreiranja vanjske politike moje zemlje, preuzeo sam sudjelovanje u brizi za njezinu nacionalnu sigurnost i obranu. Ukratko: prihvatio sam i preuzeo odgovornost da govorim i djelujem u najboljem interesu svoje zemlje, jedne male europske zemlje.

Pa ako je sve doista tako kako sam pokušao naznačiti, a ja sam siguran da jest, kako se onda treba ponašati mala zemlja u svijetu kojim dominiraju veliki, kako se treba ponašati mala zemlja koja je svjesna potrebe otvaranja i sudjelovanja u globalizacijskim procesima, ali koja u isto vrijeme pokušava očuvati makar minimum slobode odlučivanja o vlastitoj sudbini, a bez da se zatvara?

Mala zemlja ne može i ne treba ni pokušavati djelovati sama. Ona, prije svega, treba tražiti i naći saveznike, prirodne saveznike, zemlje slične njoj. To ne znači da zagovaram okupljanje na podlozi slabosti i nemoći. Ne, male zemlje jesu i trebaju biti u društvu velikih, one jesu i trebaju biti članice integracija u kojima se uvijek nalazi mješovito društvo. Ali, ma gdje bile, male zemlje trebaju težiti tome da djeluju zajedno. Slična im je situacija, slični su interesi i potrebe što proizlaze iz te situacije, pa je logično da će sličnim metodama tražiti i odgovore na pitanja što ih muče.

Kada sve ovo govorim, moglo bi se nekome učiniti da želim reafirmirati pokret nesvrstanih, jedini do danas zabilježeni pokret slabih ovoga svijeta, pokret koji se, međutim, ne jednom pokazao jakim i utjecajnim, dajući svojim članicama mogućnost djelovanja kakvu nikada nisu imale, niti su je mogle imati pojedinačno. Hrvatska je, doduše, jedna od zemalja sljednica bivše Jugoslavije, a ta je Jugoslavija pod vodstvom predsjednika Tita odigrala ključnu ulogu u stvaranju i usmjeravanju pokreta nesvrstanih, no Hrvatska se opredijelila za članstvo u Europskoj uniji i Atlantskome paktu, a aktivnost nesvrstanih prati kao promatrač.

Ja, dakle ne reafirmiram nesvrstanost niti sam njome indoktriniran. Ali, u isto vrijeme vrlo sam spreman reafirmirati jedno od ključnih načela na kojima je izgrađen i pokret nesvrstanih. Naglašavam ovo „i“, jer riječ je o načelu što su ga nesvrstani mogli predstaviti kao svoje samo zato što je – ne proklamiranom politikom, nego prije svega voljom i praksom velikih – gotovo izgubilo svoje univerzalno značenje. Govorim, naravno, o načelu pune i stvarne ravnopravnosti subjekata međunarodnih odnosa.

Inzistirajući na tome načelu tzv. treći svijet izborio je za sebe pravo da govori ne samo o svojim uskim problemima, nego i o globalnim pitanjima – od blokovske konfrontacije, preko utrke u naoružanju, pa do potrebe prevladavanja jaza između razvijenih i onih u razvoju. Ustrajući na svojemu pravu da, izražavajući svoje mišljenje, zastupajući svoje poglede i opredjeljujući se za ova ili ona rješenja, pa i predlažući ih, sudjeluje u „krojenju“ svjetske scene, „treći svijet“ otvorio je novo poglavlja u međunarodnim odnosima – poglavlje u sklopu kojega i ja danas, ovdje pred vama, nastojim doći do odgovora na pitanje gdje je mjesto i koja je uloga malih zemalja u svijetu današnjice. „Treći svijet“ svojim je globalnim aktivnostima nepovratno etablirao male zemlje na međunarodnoj sceni, dajući im mogućnost da budu subjekti, a ne samo objekti.

Svijet oko nas se mijenja. On povremeno doživljava korjenite promjene. Ne živimo više u bipolarnome svijetu, nema više hladnoga rata, nema blokovske podjele. Problema naslijeđenih iz toga vremena, međutim, itekako ima. Kao, uostalom, i novih – proizašlih iz tzv. tranzicije, procesa čije smo značenje upoznali, ili tek nepotpuno definirali, u razdoblju nakon globalnoga sloma socijalističkoga modela prakticiranoga u njegovoj boljševičkoj varijanti. A ima i politike, bilo regionalne, bilo globalne, koja kao da se ne može odreći potčinjavanja, nametanja, sputavanja i obuzdavanja. Ili, da budem još jasniji: ima politike koja bi i dalje htjela jednima dopuštati, ili barem omogućavati, praktično sve, a drugima ništa, ili tek pravo da budu poslušni.

I gdje u tome procjepu, gdje u nesavršenom, ali jedinom svijetu što ga imamo, vidim izlaz za male zemlje? Vidim ga prije svega i iznad svega – u Ujedinjenim narodima.

Plediram za sveobuhvatnu reformu svjetske organizacije koja će omogućiti da se ta organizacija, nesavršena, ali nezamjenjiva, prilagodi današnjem svijetu. Ujedinjeni narodi koncipirani su i formirani prije 6 desetljeća. Krojeni su po mjeri svijeta na kraju Drugoga svjetskoga rata. Oni su odraz toga svijeta i izraz želje svojih tvoraca da se onemogući novi svjetski sukob. Sjetite se riječi iz Povelje: „Mi, nacije Ujedinjenih naroda . . . odlučne da sačuvamo dolazeće generacije od užasa rata . . . „

U šest desetljeća postojanja Ujedinjenih naroda pokazalo se da ratovi nisu jedini užas od kojega treba sačuvati našu djecu i djecu njihove djece. Da, tu su i dalje ratovi, lokalni ratovi, jer svjetski bi značio uništenje i napadača, i napadnutoga, ali tu su i nerazvijenost, siromaštvo, nemogućnost osiguranja obrazovanja i zdravstvene zaštite, globalni terorizam – da dalje ne nabrajam.

Ujedinjeni su narodi trebali izbjeći zamku neefikasnosti što je dovela do propasti njihovoga preteče – Lige naroda. Da su neusporedivo bolji od Lige, u to nema sumnje. Da nisu ni savršeni, ni idealni, a ni uvijek u dovoljnoj mjeri djelotvorni, ni u to nema sumnje. Tragični ratovi u kojima se raspala bivša Jugoslavija omogućili su i nama u Hrvatskoj da u praksi doživimo operaciju održavanja mira „plavih kaciga“ – na našemu terenu i u neposrednome susjedstvu. Znam, dakle, vrlo dobro o čemu govorim, kada spominjem nedovoljnu djelotvornost, ali – vjerujte mi – znam što govorim i onda kada kažem da su Ujedinjeni narodi nezamjenjivi.

I upravo zato što se cijeli koncept svjetske organizacije zasniva na punoj ravnopravnosti zemalja - njezinih članica, zato što u njoj vrijedi načelo „jedna zemlja – jedan glas“ smatram da su Ujedinjeni narodi ne samo idealni, nego i jedini forum u kojemu se mali i slabi mogu boriti i izboriti za svoje interese. Dokazalo se to i u prošlosti. Nikada, na primjer, ne bismo raspravljali o održivome razvoju, da nema svjetske organizacije i malih zemalja u njoj.

Upravo u današnjemu svijetu u kojemu postoji samo jedna, jedina super-sila, ali u kojemu svoje mjesto na sceni traže i neke stare, ali i neke nove potencijalno velike sile, u svijetu u kojemu ravnoteža straha što je bila osnova održavanja i mira, i stabilnosti, i globalne ravnoteže u drugoj polovici prošloga stoljeća, više ne igra ulogu kakvu je igrala, u tome i takvome svijetu Ujedinjeni narodi trebaju nam ako ne više no ikada, onda barem isto onoliko koliko su nam trebali i u desetljećima što su iza nas. Svi znamo da ih je potrebno reformirati. No, reforma nikako da krene. Nailazimo na blokade – nema smisla okolišati, to je tako: reformski se napori blokiraju, jer jaki Ujedinjeni narodi, čini se, ne dogovaraju onima koji su jaki u današnjem svijetu.

I tu, ponovit ću, dolazim do odgovora na pitanje: gdje je mjesto i koja je uloga malih zemalja na međunarodnoj sceni 21. stoljeća. Njihovo je mjesto u Ujedinjenim narodima, a njihova je uloga da izbore reformu te organizacije, reformu što će je učiniti forumom koji neće biti samo svjetski diskusioni klub, nego mjesto donošenja i izvorište provođenje odluka što će pomoći u pokretanju svijeta naprijed – ne u interesu jedne zemlje, ne u interesu skupine zemalja, nego u interesu svih. A što je interes svih? To je svijet mira, sigurnosti, stabilnosti, ravnopravnosti, razvoja, tolerancije i suživota u različitosti. Posebno naglašavam ovo posljednje: suživot u različitosti. Jer, i u tome vidim jednu od ključnih zadaća Ujedinjenih naroda: da, naime, afirmiraju ideju jedinstva u različitosti i da se odupru konceptu nametanja bilo čijega modela bilo kome.

Ujedinjeni narodi moraju reafirmirati bazična načela uređivanja međunarodnih odnosa, moraju reafirmirati načela sadržana u svojim brojnim deklaracijama, a na zemljama je članicama da ta načela provedu u praksi u svojim specifičnim uvjetima i u skladu s tim uvjetima. Bez Ujedinjenih naroda, ali i bez djelotvornih Ujedinjenih naroda, prijeti nam kaos u kojemu bi se „čvrsta ruka“ mogla ukazati kao spas. Za male zemlje takav bi „spas“ bio ravan katastrofi.

I upravo zato odgovor na pitanje o njihovome mjestu i ulozi vidim u reformiranim Ujedinjenim narodima.

Time bih zaključio ovo moje glasno razmišljanje, uz samo još jednu opasku, kojom se vraćam igri s pojmom slučajnosti. Mislite li da je slučajno što sam se opredijelio da ovaj pledoaje za Ujedinjene narode iznesem upravo u San Franciscu?

Hvala vam što ste me saslušali.