Poštovane dame i gospodo,

Imam izuzetno zadovoljstvo, otvoriti jesenski medjunarodni Zagrebački velesajam, koji je najveća gospodarska priredba takve vrste u nas, a jedna od najvećih u ovoj regiji.

Dozvolite mi da ovom prilikom iznesem vlastite poglede na sadašnji trenutak hrvatskog gospodarstva i na njegove prespektive u idućem razdoblju.

1. Dobro je podsjetiti se da smo 1990. i 1991. godine promijenili i državni i ekonomski sustav. Stvorili smo vlastitu državu, napustili samoupravni ekonomski i društveni poredak. Zatim, našli smo se u sasvim novom okolišu tranzicijskih zemalja, koje su također napustile socijalistički poredak. Raskid odnosa sa bivšom federalnom socijalističkom Jugoslavijom, kao naše reakcije na velikosrpsku agresiju, proizveo je raspad bivšeg jedinstvenog jugoslavenskog tržišta. To je zajedno sa raspadom istočnoeruopskog i bliskoistočnog tržišta, proizvelo drastično smanjenje mogućnosti izvoza naše privrede, osobito industrije, turizma i prometa. Promijenjeni ekonomski okoliš i nametnuti rat proizveo je ogromne društvene i ekonomske troškove našoj zemlji. Smanjen je domaći bruto proizvod, mnogi naši građani ostali su bez posla, rat nam je ostavio na brigu brojne izbjeglice, obnovu čitavih regija, invalide domovinskog rata i njihove obitelji. Izdacima za ratne potrebe pridodani su ogromni izdaci za društvenu i socijalnu skrb. Uz izgubljena istočnoeropska tržišta - zbog napetih političkih odnosa prethodne vlasti sa zapadnoeuropskim zemljama i Sjedinjenim državama Amerike - pristup tržištima Europske Unije i tranzicijskih Srednjeeuropskih zemalja bio je otežavan. U tim uvjetima, politika makroekonomske stabilizacije - uz neizgrađene tržišne institucije i mehanizme, te slab sistem regulacije - unijela je neviđenu konkurenciju na naše unutarnje tržište i umanjila konkurentnost našeg izvoza.

Prethodna vlast vodila je, ipak, računa da se zadovoljstvo i stanovita razina potrošnje naroda održi, pa se odlučila na liberalizaciju tržišnih mehanizama, koji su omogućili enorman uvoz i njegovo financiranje stranim kreditima, kao i našom izvezenom štednjom. Proizvodnja se - zbog jake uvozne konkurencije - nije mogla oporaviti, niti na domaćem tržištu, niti u izvozu. To je stvorilo ogromne deficite u tekućoj platnoj bilanci, te visok ukupni vanjski dug, posebno dug privatnog sektora. Država sa naslijeđenim kreditima iz razdoblja prije osamostaljenja, počela je posljednjih godina financirati tekuću javnu potrošnju i javne investicije sve više povećavajući svoj javni dug. Nastala niska zaposlenost i proizvodnja teško može podržati mirovinsku, zdravstvenu te socijalnu skrb građana i žrtava rata.Tako se je došlo u fazu financiranja nastalih tekućih deficita putem prihoda od privatizacije. To je ozbiljan razvojni problem. Naime, privatizacijskim prihodima trebali bismo financirati daljnji razvoj, a tekuću potrošnju, javnu i privatnu, iz prihoda tekuće proizvodnje. Svi ti čimbenici stvorili su ozbiljnu ekonomsku, rekao bih, i socijalnu depresiju iz koje moramo naći izlaz. Nažalost, naš dosadašnji način pretvorbe i privatizacije podržava to depresijsko stanje gospodarstva. U tome, šire institucionalno, proizvodno-tehnološko i financijsko restrukturiranje može dati pozitivne rezultate tek u duljem razdoblju.

Potreba uspostave reda u javnim financijama i svođenja naše ukupne potrošnje u realne okvire stvorenog bruto domaćeg proizvoda, težak je zadatak za novu demokratski izabranu Vladu i vladajuću koaliciju. Nevolja je u tome, što to sređivanje računa još i dalje smanjuje potrošnju, zaposlenost, te nam proizvodi stečajeve i odgađa mogućnost ubrzanja rasta i oporavka. Sve to uvjetuje i produbljuje osjećaj siromaštva i bezperspektivnost naših građana.

Rekao bih da ih udaljuje od osjećaja pripadnosti Srednjeeuropskom ambijentu i gura u kategoriju građana zemalja "Trećeg svijeta". Glavni razlog toga je niska relativna zaposlenost radno sposobnog stanovništva, te visok omjer ovisnog stanovništva o onima koji su još uvijek zaposleni. Glavna komponenta ovisnih jesu umirovljenici i nezaposleni. S obzirom na stečena prava umirovljenika u svojem radnom vijeku, s obzirom na sveobuhvatnu zdravstvenu zaštitu, te naslijeđeni napredni sistem obrazovanja, troškovi našeg društvenog sustava su relativno visoki i mi ih ne možemo izbjeći. Dapače, moramo ih povećati ! Recesijski nisko ostvareni dohodak po glavi stanovnika, zato je opterećen visokim udjelom transfera, odnosno visokim poreznim davanjima. Zbog toga su u Hrvatskoj ukupni porezni tereti u obliku doprinosa od plaća za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, porez na dodanu vrijednost, trošarine i ostali porezi najviši unutar skupine Srednjeeuropskih trenzicijskih zemalja. Toj činjenici ne pomažu razne "redefinicije" pojma "zaposlen" odnosno "nezaposlen". Stanovništvo se od siromaštva spašava tzv. "sivom ekonomijom", kako bi preživjelo. Ljudi moraju od nečega živjeti! Naravno, vlasti trebaju učiniti sve, na prvom mjestu, da se promjenom ekonomskog okoliša "skriveni" dio gospodarstva potakne na legalizaciju i, drugo, da proces legalizacije podupru mjerama porezne discipline. Sveukupno takvo naše gospodarsko i socijalno stanje mora se promijeniti i ubrzati izlazak iz njega.

2. U tom smjeru, koalicijska Vlada je došla do jedne razvojne koncepcije, koju je u početnoj formi već izložila socijalnim partnerima, poduzetnicima i sindikatima, s ciljem dobivanja podrške za socijalni mir i stabilnost, kao preduvjeta svakog razvoja. Uvjetovano nužnim restrikcijama, odnosno sređivanjem javnih financija, došlo se do stope ekonomskog rasta od oko 3,5 % u prosjeku godišnje.

To je stopa koja bi odgovarala jednoj dobro organiziranoj privredi, koja već normalno funkcionira i za društvo koje ima uravnotežene bilance i punu zaposlenost. Naši uvjeti nameću potrebu veće stope ekonomskog rasta, tako da Vlada treba dobiti podršku za daljnji rad na utvrđivanju razvojne koncepcije, koja će više uzeti u obzir naše specifične potrebe. a to je, prije svega, smanjenje nezaposlenosti i uvjete u kojima se nalazimo, a to je stanje gospodarske depresije. U tome nam pomažu siječanjske političke promjene, te brže približavanje i konačni ulazak u EU. Sve to otvara novi prostor za ambicioznije programiranje našeg razvoja. Europska komisija je , s tim povezano, prihvatila pozitivan izvještaj o mogućnosti pregovaranja za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju naše zemlje, postali smo članica WTO-a, pregovori o slobodnim trgovinskim zonama relativno dobro napreduju. Trebat će utvrditi jasne stavove o hrvatskom sudjelovanju u boljoj provedbi Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope. Dosadašnja pomoć medjunarodne zajednice Hrvatskoj, značajna je. Tako naprimjer, jednostranim uvodjenjem "asimetričnih carinskih olakšica" Evropske Unije i SAD za robe iz Hrvatske, te ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju, stvorene su bitne pretpostavke za snažno povećavanje hrvatskog izvoza. Evropska Unija dala je "zeleno svjetlo" Evropskoj investicijskoj banci za financijsku suradnu sa Hrvatskom. Dodatni efekti, koje očekujemo od izlaska iz medjunarodne izolacije, bit će u povećanim direktnim inozemnim investicijama u naše gospodarstvo. Sve je to rezultat novih političkih okolnosti! Naša razvojna strategija to treba iskoristiti, kako bismo se što brže izvukli iz dugotrajne recesije. S obzirom na otvaranje svijeta prema nama, moramo utvrditi čimbenike koji će nas učiniti atraktivnim za strani kapital na način da ojača i učini konkurentnom našu privredu na stranom i domaćem tržištu.

Da bi se to dogodilo moramo stabilizirati proces privatizacije i šireg institucionalnog te proizvodno tehnološkog restrukturiranja. Privatizaciju treba učiniti konzistentnom sa koncepcijom razvoja, osobito kad su u pitanju strateški partneri. Ozbiljnim strateškim partnerima treba davati podršku u otklanjanju zapreka, koje često puta postavlja menagement orijentiran na špekulacije imovinom. Sistemska rješenja u privatizaciji trebalo bi, upravo s tog gledišta, preispitati i unaprijediti. Proces privatizacije treba povezati sa recesijom, koja je često puta uzrok preniskoj cijeni dionica, što spekulantima odgovara radi lakšeg preuzimanja čitavih poduzeća. U te procese često puta je uključen i bankarski sektor, gdje se banke javljaju kao prepreka preustroju poduzeća i postaju smetnja oporavku proizvodnje. Preustroj, pak, ne može biti izveden bez kooperativnosti banaka! Takva ponašanja produljuju stanje recesije i otežavaju konsolidaciju i efikasnost restrukturiranja gospodarstva. Nije dobro da danas privatne banke svako, realno i nerealno, potraživanje u punom iznosu - nakon indeksacije u visokim realnim iznosima - nastoje u gotovini naplatiti iz proračuna ili učiniti svojim vlasničkim udjelom. Za te probleme trebalo je već pronaći neko efikasno sistemsko rješenje. Jedno od tipičnih propusta prethodne HDZ-ove vlasti iz te oblasti, jeste izostanak nužne regulacije kreditnog ponašanja bankarskog sektora, osobito u privatizacijskim procesima, te na području izlaska i ulaska u zemlju strane i domaće štednje, odnosno tokova kapitala. Adekvatnom regulacijom, koja ne bi proturječila tržišnim pravilima i normama, koje smo preuzeli u aranžmanima sa svjetskim financijskim institucijama, mnogi današnji problemi oko korupcije i kriminala bili bi znatno manji. U tom pravcu, nova vlast treba biti, što ona i nastoji, efikasnija u oblasti pravnog sistema i primjeni "vladavine prava".

Treba, stoga, potaknuti iznalaženje sistemskih rješenja, koja će proces institucionalnog konsolidiranja i stabiliziranja gospodarskih subjekata ubrzati i omogućiti brži razvoj.

3. Mjere iz područja restrukturiranja i privatizacije su silno važne, jer su one pretpostavka efikasnosti makroekonomske politike. Institucionalna, posebno vlasnička, imovinska i financijska nestabilnost privrednih subjekata, prijetnja je efikasnosti makroekonomske politike i svakom ubrzanju gospodarskog oporavka. Ipak, makroekonomska politika mora - istodobno s procesima rastrukturiranja - djelovati poticajno na razvoj. Osnovni njen cilj mora biti da učini naš ekonomski prostor atraktivnim za sva produktivna ulaganja i domaćih i stranih subjekata, odnosno poduzetnika. Prethodna vlast činila je upravo suprotno, stvorila je ambijent koji je odvraćao investicije u razvoj! Uzme li se u obzir da je cilj privatizacije bio dati nacionalnu imovinu u ruke odabranih, rezultat nije mogao biti drukčiji. Iz toga moramo izići, smišljenom razvojnom strategijom, koja bi u slijedećem razdoblju imala za cilj i kriterij maksimalno korištenje svih domaćih resursa i stranog kapitala. Da bismo to postigli morat ćemo uraditi stanovite dorade i u poreznoj, proračunskoj, monetarnoj i kreditnoj politici. Morat ćemo jasnije reći što je uloga središnje monetarne institucije - Hrvatske narodne banke u svemu tome, a što uloga izvršne vlasti - Vlade i zakonodavne vlasti - Sabora. Morat ćemo uzeti u obzir da nam je strani kapital duboko ušao u bankarski sektor. To znači da nam je ekonomski sustav u visokom stupnju globaliziran i internacionaliziran. To su za nas nove okolnosti, koje će utjecati i na našu razvojnu strategiju. Vlada je odgovorna za razvoj, a HNB za monetarnu stabilnost. To se ne može ostvariti bez koordinacije ciljeva i instrumenata njihovih politika.

To se upravo institucionalno uređuje. Vlada politikom uravnoteženja proračuna daje podršku HNB-u u politici stabilnosti, ali i HNB monetarnom politikom i politikom platne bilance treba podržavati vladinu politiku rasta i oporavka gospodarstva, pogodujući politici izvoza roba i usluga.

Suglasno novoj politici decentralizacije morat ćemo formirati ustanovu za poticaj i planiranje ukupnog i regionalnog razvoja, uključivo područja od posebne državne skrbi. Regionalni i urbani aspekt našeg razvoja je presudan za našu ukupnu društvenu ravnotežu i stabilnost. U tu svrhu, valja dati posebnu podršku malom i srednjem poduzetništvu. Već postoji posebno ministarstvo za tu podršku, a i posebna agencija za poticanje ulaganja već postoji. Hrvatsku banku za obnovu i razvoj valja još više osposobiti za njenu razvojnu ulogu. Stvorili smo, dakle, podosta korisnih institucija, koje su u funkciji razvitka tržišne ekonomije. Vlada je upravo osnovala Ured za strategiju razvoja, itd. Sve to treba nam, u dugoročnom smislu, omogućiti racionalnu i efikasnu razvojnu politiku u oblasti infrastruktrure, informatizacije, te u europskim integracijskim procesima. Strukturna razvojna politika mora biti uravnotežena, posebno industrijska politika, agrarna, pomorska i prometna politika. Naravno, u funkciji oporavka našeg gospodarstva su turizam, stano-gradnja sa graditeljstvom. Samo jasnim stavovima, ciljevima i politikom možemo se približiti ostvarenju predizbornih obećanja o povećanju zaposlenosti, o oporavku i rastu, te konačnom ostvarenju društva blagostanja i stabilnosti.

Izlazak iz krize nije moguć bez društvenog konsenzusa. Stoga sam i pozvao sindikalne lidere na razgovor, tijekom srpnja ove godine, da se potakne socijalni dijalog i dade zamah sklapanju "Socijalnog pakta".

Socijalni sporazum morao bi osigurati ravnotežu izmedju ekonomskog rasta i socijalne pravednosti. U narednom razdoblju, hrvatskom politikom morala bi dominirati umjerenost i tolerancija, kako bi zajedničkim naporima izašli iz ekonomske depresije.

Ovom cilju - izlasku iz ekonomske krize - služi i ovaj naš Zagrebački Velesajam sa svojom stoljetnom tradicijom povezivanja i integriranja našeg gospodarstva i razvoja u europski i svjetski globalni ekonomski sustav i razvoj.

Želim vam, stoga, poštovane dame i gospodo, uspješno trgovanje i uspješno poslovanje; to želim svim zemljama sudionicama, kao i svim hrvatskim gospodarstvenicima i poduzetnicima. Želim početne i trajne uspjehe novoj hrvatskoj gospodarskoj politici, hrvatskoj Vladi, te Zagrebačkom Velesajmu!

Hvala!