Gospođe i gospodo,
Uvaženi gosti – izlagači i posjetitelji,

Drago mi je što sam se ove godine mogao odazvati pozivu na otvorenje ove tradicionalne, velike i značajne gospodarske smotre.
Zagrebački velesajam uvijek je pokazivao sliku napretka, a siguran sam da će nam je prezentirati i sada i da ćemo je vidjeti na svakome koraku. Vidjet ćemo je u novim proizvodima, u dizajnu, u stilu, u marketingu, vidjet ćemo je u svemu onome što karakterizira i demonstrira napredno gospodarstvo. A toj su slici pridonijeli mnogi od vas, okupljenih u ovoj dvorani, i ja vam iskreno i od srca čestitam.
Vašu kreativnost i zalaganje, kao i kreativnost i zalaganje mnogih drugih koji danas nisu ovdje s nama, Hrvatska će u dolazećem razdoblju itekako trebati. Trebat će je, dozvolite da budem i malo dramatičan, kao koru nasušnog kruha.
Unatrag sedam godina Hrvatska se počela temeljito mijenjati. Jačanjem demokracije i civilnog društva, uspostavljanjem pravne države i poštivanjem ljudskih prava, izvukli smo se iz situacije neproglašenih, ali faktično postojećih sankcija međunarodne zajednice. U međuvremenu približili smo se na samo nekoliko koraka članstvu u Europskoj uniji, prema kojoj se legitimiramo – uz ostalo – i energičnom borbom protiv korupcije. Svojom dosljednom politikom jačanja mira, stabilnosti i sigurnosti, te suočavanja s istinom o prošlosti, postali smo jedna od vodećih zemalja regije. Tu smo, dakle, na dobrome putu!
Nismo, međutim, do dana današnjega odgovorili na pitanje: idemo li dobrim putem i kada je riječ o ekonomiji, o gospodarstvu? Siguran sam da će to pitanje biti iznimno važno u kontekstu predstojećih parlamentarnih izbora.
Danas i ovdje čini mi se da je prava prilika da o tome iznesem svoja gledišta. Odgovorit ću time i na pitanje s kojim sam se u posljednje vrijeme često susretao, naime, koju ću stranku podržati na izborima?
Do sada sam uvijek govorio da se ja ne opredjeljujem za stranke, već za njihove programe. Sada bih želio reći kako ja vidim ekonomski program koji bi predstavio neku političku stranku kao dobrog kandidata za posao koji treba obaviti.
Želio bih reći koji je to posao i, što je možda najvažnije, koja je to donja granica ispod koje se naprosto ne smije ići. Reći ću to kratko i jednostavno, tako da me svatko može razumjeti.
Kada je o ekonomiji riječ, za mene je prihvatljiv samo onaj program, koji će Hrvatskoj omogućiti da u dogledno vrijeme počne živjeti od vlastitih prihoda. Jer to danas nije slučaj, to zapravo već dugo nije slučaj. Iznijet ću podatke koji su stručnjacima dobro poznati, ali koje moraju znati i svi naši građani, naši birači. Riječ je o podacima Hrvatske narodne banke.
Prema njima u proteklih se sedam godina hrvatski inozemni dug povećavao svakog mjeseca za prosječno 230 milijuna eura. Toliko nam je, dakle svakog mjeseca nedostajalo da bismo mogli živjeti ovako kako živimo danas - i kao zemlja, i kao pojedinci.
U prošloj godini dug se prosječno svakoga mjeseca povećavao za 288 milijuna eura. To je, izgovorit ću polako, devet milijuna i šesto tisuća eura svakoga dana, uključujući vikende i praznike. Ne zaboravimo da se u isto vrijeme trošio i novac od prodaje banaka i poduzeća, kao što su, na primjer, Telekom, Ina i druga. Ja govorim o razdoblju poslije godine 2000., iako je prije toga stanje bilo još znatno gore, po mnogo čemu - katastrofalno.
No, ja upravo i želim upozoriti na činjenicu da smo suočeni s problemom koji se nije smanjio ni nakon što se Hrvatska vratila među „normalne“ europske zemlje. Mada su se na vlasti mijenjale stranke i stranačke koalicije, mada su se mijenjale političke opcije koje su davale ton državnoj politici, nešto je ostalo našom konstantom. To je život na dug i trošenje novca dobivenog prodajom imovine koju su stvarale prethodne generacije. Ima onih koji tvrde kako je zaduživanje dobro, jer se tako financira razvoj. U nekim drugačijim prilikama to je možda i točno, ali kod nas se kreditima, dakle zaduživanjem, uglavnom financira potrošnja, a ne razvoj. Onaj tko želi voditi ovu zemlju, mora znati da je takva politika definitivno potrošena. Mi se ne možemo stalno hvaliti ekonomskom stabilnošću, a živjeti dotle kao obitelj, u kojoj otac svakoga mjeseca uzima nove kredite, dok majka prodaje ostatke bakinog nakita. Tako dalje ne ide!
No, kako prekinuti takvu praksu? Onaj tko to želi, mora prije svega imati dobru strategiju koja će odgovoriti na pitanje: kako povećati proizvodnju i kako smanjiti nezaposlenost. I to naravno na programima koji će biti konkurentni na globaliziranom i nemilosrdnom svjetskom tržištu.
Govorim o strategiji koja će raspoloživi kapital, u prvome redu domaću štednju, usmjeriti u proizvodne investicije, u industrije koje se zasnivaju na znanju i ostvaruju što je moguće veću dodanu vrijednost.
Govorim, napokon, o strategiji koja će postupno, ali u razumnom roku, povećati i bruto domaći proizvod do razine što će biti dovoljna da pokrije troškove normalnog života i funkcioniranja zemlje.
Nemojte očekivati da ću se sada upustiti u licitiranje, koliki bi taj rast trebao biti. Podsjećam samo, da je zaduživanje otišlo toliko daleko, da je s rastom nižim od šest posto teško, da ne kažem nemoguće, servisirati postojeće dugove.
Kada kažem da zemlja mora imati jasnu strategiju, dakle plan razvoja, svjestan sam kako me, da tako kažem, iza ugla čekaju oni koji smatraju da planiranje pripada nekim drugim, prošlim vremenima i sustavima.
I odmah ću reći kako te tvrdnje jednostavno nisu točne. Jer, sve razvijene zemlje tržišne ekonomije imaju ozbiljnu i dugoročnu razvojnu strategiju, s jasno utvrđenim ciljevima, metodama za njihovo ostvarenje, pa i nositeljima pojedinih zadaća.
Mi često i s razlogom spominjemo Irsku kao primjer uspješnog razvoja. Ne spominjemo, međutim, a možda i ne znamo, da ta ista Irska ima šestogodišnji plan, koji utvrđuje u što će se ulagati, pa i koji su izvori potrebnog novca.
U današnjem, sve više globaliziranom svijetu, najvažnije je biti dovoljno konkurentan da bi se osvojile pozicije na svjetskom tržištu. Bez toga nezamisliv je, a to znači i nemoguć je brz i kvalitetan razvoj.
To o čemu govorim, vrijedi za sve zemlje - velike i male, bogate i siromašne, vrijedi, naravno, i za tranzicijske zemlje. Sve su one zasnovale svoj gospodarski rast na izvozu i investicijama za izvoz. Jedina je iznimka, ponovit ću: jedina je iznimka - Hrvatska, čiji se rast velikim dijelom zasniva na potrošnji i zaduživanju i koja već godinama svojim izvozom ne pokriva ni polovicu uvoza. Znam da usporedbe nisu popularne, ali znam i to da one mnogo govore.
Za Hrvatsku najbolja je usporedba sa Slovenijom, državom koja baš na ovom velesajmu nastupa kao zemlja-partner. U vrijeme kada smo živjeli u zajedničkoj državi, Slovenija je bila 20 % razvijenija od Hrvatske. Danas je razvijenija 100 %, što znači da po stanovniku ima skoro dvostruko veći bruto domaći proizvod od Hrvatske. Kako su to naši susjedi postigli? Tako što izvoze dva puta više od Hrvatske, iako ih ima upola manje od stanovnika Hrvatske. Slovenski je godišnji izvoz po stanovniku devet tisuća eura, a hrvatski samo dvije tisuće. Zato se ne treba čuditi što slovenska industrija napreduje, dok hrvatska stalno zaostaje.
No, zašto je tako, zašto se to događa? Zašto se hrvatski gospodarstvenici ne žele angažirati ni u proizvodnji, ni u investicijama za izvoz? I zašto stranci malo ulažu u hrvatsku industriju, osobito onu koja radi za izvoz? Godinama se tvrdi kako je to zbog stanja u našem pravosuđu i pravne nesigurnosti, zbog proširene korupcije i tome slično.
Istina je: stanje u našemu pravosuđu daleko je od zadovoljavajućega, borbu protiv korupcije tek smo počeli. Ali, ni korupcija, niti pravna nesigurnost, nisu spriječili strane investitore da pokupuju hrvatske banke i izgrade velike trgovačke centre. Nisu ih omeli ni pri kupovanju proizvodnih poduzeća - ali samo onih koja rade za domaće, hrvatsko tržište. Dakle: čini se da smetnje postoje samo onda, kada treba investirati u izvoz.
Pročitao sam nedavno razgovor s uspješnim gospodarstvenikom koji nije htio govoriti o deviznom tečaju, navodeći da svatko tko to spomene dolazi pod udar anateme. Znam da sličnu poziciju zauzimaju i mnogi ekonomisti. Dakle, suočavamo se s tabu temom. Nije na meni da razglabam o tome bi li promjena tečaja povećala izvoz, imamo li mi uopće što izvoziti i tako dalje. Želim reći samo jedno: preko deviznog tečaja, domaća se ekonomija uspoređuje sa svjetskom i to svaki njen dio, a ne samo oni koji rade za izvoz.
Ako tečaj nije realan, ni za jednu cijenu u zemlji ne može se znati je li prava. Vi ne možete sa sigurnošću reći ni to je li pecivo u samoposluživanju skupo ili jeftino. Cijene su, međutim, najvažniji signal koji tržište šalje poduzetnicima. One im pokazuju što se isplati proizvoditi i u što se isplati ulagati. Poduzetnici su racionalni ljudi. Pa ako ulažu u trgovinu, a ne u proizvodnju, u uvoz, a ne u izvoz, u financijske spekulacije, a ne u industriju – onda oni samo slijede signale tržišta. A posljedica je to, da Hrvatska ne može hraniti samu sebe.
I doslovno, kada je riječ o proizvodnji hrane, ali i u financijskom smislu. Problem, dakle, nedvojbeno postoji i o njemu se mora govoriti - otvoreno i bez straha.
Vraćam se strategiji. Ona strategija koja će nam napokon omogućiti da počnemo živjeti od vlastitih prihoda, a ne na dug i od prodaje imovine, pretpostavlja dva društvena sporazuma: politički i socijalni.
Političkim se sporazumom sve stranke moraju obvezati da će, ako dođu na vlast, nastaviti provoditi jednom utvrđeni plan razvoja. Nema izlaza, nema napretka tako dugo dok svatko misli da svijet počinje od njega. Drugim pak sporazumom valja osigurati socijalni mir.
I to ne na način da se na leđa zaposlenih prebacuju posljedice poslodavčevih poslovnih promašaja – kao što se kod nas pokušavalo. Plan razvoja s jedne strane traži socijalni mir, ali ga s druge i omogućava. Omogućava ga time, što nudi program, u kojemu bi svi morali vidjeti svoju šansu. No, socijalni se sporazum mora temeljiti i na socijalnoj pravdi. Hrvatska ima najsporiji gospodarski rast među usporedivim tranzicijskim zemljama, ali upravo u Hrvatskoj socijalne su razlike najveće.
Istodobno, mi još nismo premašili svoj bruto domaći proizvod iz godine 1989., što znači da su današnje razlike u bogatstvu nastale preraspodjelom postojeće vrijednosti, a ne stvaranjem nove. Govorim, jasno, o općoj slici.
Ljudi koji raspolažu kapitalom moraju toga biti svjesni. Ako su zaboravili što piše u hrvatskome Ustavu, ja ću ih rado podsjetiti. Citiram: «Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkih prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.»
Ta se ustavna postavka, taj doprinos općem dobru, ne može iscrpljivati u karitativnim akcijama, dakle u milosrđu. Ono što nešto znači, to je zapošljavanje ljudi, u prvom redu na izvoznim poslovima, to je doprinos povećanju ukupnog bogatstva zemlje. Takvo ponašanje mora stimulirati i država.
Ulaganja u proizvodnju i nova radna mjesta treba osloboditi svakoga poreza, dok trošenje dobiti na luksuz, a ne u funkciji razvoja, treba progresivno oporezovati. Isto mora vrijediti i za strane vlasnike. Reinvestiranu dobit treba osloboditi poreza, ali istodobno treba oporezovati svaku kunu i svaki cent koji se iznose iz zemlje.
U situaciji kada od četiri i pol milijuna njezinih građana jedva milijun i petsto tisuća ima posao, a od njih samo milijun stvara dodanu vrijednost, i kada joj njezin prihod nije dovoljan za normalan život, Hrvatska na takvu politiku ima itekako pravo!
Zaključno - još nešto, što se odnosi na predstojeće izbore. Umjesto velikih tema nacionalnoga opstanka, danas su najvažnija gospodarska pitanja. S time što ona nisu ništa manje presudna za budućnost, pa i za sam opstanak zemlje.
Političke se stranke moraju naučiti ponašati u skladu s time. To znači da prije svega moraju promijeniti kadrovsku politiku. Za klijentelizam više nema mjesta.
Motiv za bavljenje politikom ne smije biti osobna korist, već opće dobro. Zemlju moraju voditi stručni i visoko moralni ljudi. Ne smiju se smjenjivati iskusni stručnjaci u administraciji, samo zato da bi se otvorila mjesta za stranačke ljude.
Državna administracija, na svim razinama, mora postati bitno djelotvornija i mora biti organizirana tako da pomaže gospodarstvu, a ne da ga ometa. Razvojne agencije u tome moraju dobiti znatno veću ulogu od one, koju imaju danas.
U daljnjoj privatizaciji motiv ne smije biti samo novac, već u prvome redu razvoj poduzeća i očuvanje zaposlenosti. Ne smijemo podleći ni psihozi, a ni pritiscima da privatiziramo sve, na brzinu i pod svaku cijenu.
U cijeloj zapadnoj Evropi djeluju jaka i uspješna državna poduzeća. To demantira floskulu kako je država uvijek loš vlasnik. Točno je, međutim, da je loša država - loš vlasnik.
I napokon, na ključnim pozicijama u zemlji ne smiju biti ljudi koji će samo govoriti kako je sve u redu, odnosno da se postojeći problemi ne mogu riješiti. Hrvatska treba ljude, koji će probleme rješavati i koji će joj tako omogućiti brži razvoj.
Hvala i želim vam uspjeh u vašem budućem radu.