Poštovani sudionici skupa,

Dame i gospodo,

        Dopustite da vas na početku sve srdačno pozdravim i zaželim uspješan rad tijekom ovog dvodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa. Ujedno zahvaljujem Hrvatskom politološkom društvu i Fakultetu političkih znanosti što su me počastili pozivom da budem pokrovitelj i sudionik ovoga skupa.

Tema "Petnaest godina hrvatske demokracije" zaslužuje doista pozornost ne samo stručne već i šire javnosti. Njezin naslov usredotočuje nas na, može se tako reći, posljednji i relativno kratkotrajan odsjek našega iskustva demokracije. Demokracija je bez sumnje izraz svih onih povijesnih događaja kojima smo svjedoci i u kojima smo sudjelovali proteklih petnaestak godina, koji međutim imaju svoj čvrst korijen u povijesti.

        Naime, kao što je poznato, različiti oblici demokratskoga života karakteristični su za hrvatsku državno-pravnu i narodnu povijest. Poznato nam je da je hrvatski narod gotovo u svim razdobljima svoje poznate povijesti imao neki oblik demokratskog ustroja, bez obzira na oblik vladavine i suverena.

Ta je težnja ka suodlučivanju, ka sabornosti kao hrvatskoj političkoj praksi demokracije, zacijelo najbolje izražena u Hrvatskom saboru. Sabor je bio ne samo institucionalni državno-pravni izraz suvereniteta hrvatskog naroda u različitim državnim i nacionalnim zajednicama, uz iznimku razdoblja od 1918. do 1941, nego je i bio izraz sabornosti kao iskaza slobode govora, zbora i dogovora, bio je najviši izraz demokratskog duha naroda.

Stoga je govoriti o hrvatskoj demokraciji, jučer, danas ili sutra, nemoguće a da se ne spomene uloga i značenje Hrvatskoga sabora.

U nemogućnosti da se u ovom obraćanju šire prikaže njegov rad kroz stoljeća hrvatske povijesti, samo ću kratko istaknuti da je Hrvatski sabor do godine 1848. bio staleško tijelo, složeno od predstavnika plemstva i svećenstva, a od 1848. do 1918. djeluje kao predstavničko tijelo naroda, razvijajući prve zasade višestranačja u Hrvatskoj.

Tada nastaje prekid njegova djelovanja do godine 1941. Premda je formalno obnovljen nakon proglašenja tzv. Nezavisne Države Hrvatske, on nikada nije stvarno djelovao. Naprotiv, ulogu Hrvatskoga sabora tada preuzima Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, koje kao predstavničko tijelo tokom narodnoooslobodilačkog rata donosi ključne odluke za budućnost Hrvatske.

Premda odmah nakon rata obnovljen, Hrvatski sabor, nažalost, u najvećem dijelu od tada postaje instrument jednopartijske i ideološki obiželježene politike.

Ni tada međutim on ne gubi sasvim ulogu demokratskoga tijela, posebice u drugoj polovici šezdesetih, početkom sedamdesetih i potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Puna reafirmacija Hrvatskoga sabora događa se konstituiranjem višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990., što je, uz prije provedene izbore, bio kamen temeljac ne samo obnove demokracije u Hrvatskoj nego i nejzine afirmacije.

        Od toga datuma razvoj hrvatske demokracije tekao je nezaustavljivo unatoč ratnim okolnostima i oscilacijama u modelu i stupnju demokratičnosti provedbe izbora.

Tijekom proteklih petnaest godina demokracija je u Hrvatskoj prošla različita iskustva. Započevši od pionirskih koraka osnutka novih stranaka, raspada i preobrazbe bivšeg Saveza komunista u nekoliko stranaka, preko višekratnog iskustva parlamentarnih, predsjedničkih i lokalnih izbora, došli smo i do iskustva raspada manjih i većih stranaka ili pak ujedinjavanja stranaka, jačanja jednih i slabljenja drugih. Stekli smo i iskustvo formalnih i neformalnih koalicija i međustranačkog konsenzuza o bitnim državnim i nacionalnim pitanjima: neovisnosti, obrani od agresije i, posljednje, ulasku u pregovore o članstvu u Europskoj uniji.

Hrvatska je u ovih petnaest godina također prošla iskustva socijalnih i političkih prosvjeda u različitim prigodama i s različitim povodima, pokazavši da se zna nositi i sa idejnim, socijalnim i političkim proturječjima i neslaganjima.

        Tako je demokracija u Hrvatskoj pomalo stjecala, da tako kažem, životna iskustva. S obzirom na sve okolnosti, prije svega agresiju, rat i poslijeratnu obnovu i povratak prognanika i izbjeglica, s obzirom na potrebu pomirbe, oprosta i suživota, na probleme uzrokovane promjenom gospodarskog modela, s obzirom na nužnost ispunjavanja ne lakih uvjeta vezanih za početak pregovora s Europskom unijom, može se reći da je demokracija u Hrvatskoj ubrzano sazrijevala.

Ta ocjena vrijedi to više što je hrvatska demokracija, unatoč tome što se razvijala u nepovoljnim ratnim i tranzicijskim prilikama, odgovorila ustavno, zakonodavno i stvarno mnogim zahtjevnim demokratskim standardima razvijenih zemalja.

Hrvatska je danas, općenito govoreći, zemlja stabilnih ustavnih inistitucija, razvijene demokratske kulture, političkih i medijskih sloboda, zemlja razvijene lokalne demokracije i civilnog društva. Slijedom toga, Hrvatska je prepoznata u svijetu kao sigurna i otvorena zemlja, u kojoj se u visokoj mjeri poštuju nacionalna, vjerska i uopće ljudska prava. Ona danas aktivno sudjeluje u gotovo svim relevantnim europskim i svjetskim forumima i organizacijama.

        Ne možemo međutim biti nekritični i ne uočiti da je demokracija, institucionalno i u mentalitetu, iskazala i određene slabosti. Ona u Hrvatskoj participira u općim slabostima demokratskih sustava, prije svega u mukotrpnom nalaženju ravnoteže između osobnih prava i sloboda i načela dobrobiti zajednice; između slobode tržišnoga natjecanja i stjecanja dobara i solidarnosti; između uloge države i uloge lokalnih zajednica u regulaciji različitih životnih pitanja.

U nas demokracija trpi i od funkcionalnih napetosti. Tu mislim na teškoće u usklađivanju potrebe građanske participacije u političkom odlučivanju i nadzoru javnih institucija sa zahtjevom djelotvornosti institucija javne vlasti; mislim na usklađivanje načela supsidijarnosti, razvoja lokalne samouprave i transnacionalnog regionalizma s našom povijesnom osjetljivošću na očuvanje nacionalne države i državne suverenosti.

One najvidljivije i najteže teškoće manifestiraju se posebice kada je u pitanju uloga demokratskih institucija u provedbi i nadzoru pravedne i zakonite privatizacije, osiguranju socijalne pravde i pravne jednakosti i uopće vjerodostojnosti pravne države.

Demokratski poredak u Hrvatskoj nije, k tome, adekvatno odgovorio na naraslu prijetnju korupcije, nepotizma, klijentelizma, neprofesionalnosti, nekompetencije i netransparentnosti pripreme i donošenja odluka na svim razinama javne vlasti. Stoga se ne može zanemariti činjenica da u javnosti postoji nezadovoljstvo funkcioniranjem pojedinih institucija, bilo na lokalnoj, bilo na državnoj razini; da uopće postoji stanoviti jaz između opće politizacije života i stvarnog povjerenja u političke stranke i državne institucije.

Uz to, postavlja se pitanje i o tome koliko je rad naših političkih i državnih institucija međusobno izbalansiran i usklađen, koliko one stvarno pridonose funkcionalnoj uspješnosti demokratske države. A o tome ovisi povjerenje građana u demokraciju.

Ako demokratski sustav kakav imamo više pogoduje gomilanju i otežavanju problema nego njihovu rješavanju, ako je, k tome skup, podložan korupciji i pogodniji nekompetentnima nego stručnima, onda je jasno da ga valja mijenjati. A mijenjati znači učiniti ga djelotvornijim i jeftinijim.

Tu započinje uloga stručne javnosti: dati teoretsku podlogu i analizu prakse cjeline i pojedinih segmenata i razina hrvatskoga demokratskog sustava te predložiti poboljšanja odnosno reforme.

Vjerujem da će ovaj skup u tome smislu dati potrebne teze. To je napokon vrlo važno ne samo radi naših unutarnjih potreba nego i u kontekstu našeg pridruživanja euroatlantskim integracijama. Prije svega, pred nama je pitanje o tome što za teritorijem i stanovništvom relativno malu državu znači kategroija suverenosti i kako je naše demokratske institucije misle štititi i zagovarati u okolnostima globalizacijskih procesa i naše želje da budemo punopravni član Europske unije i NATO-a?

Drugim riječima, kako Republika Hrvatska može iskoristiti demokratska načela i međunarodne demokratske mehanizme za zaštitu svojih interesa i afirmaciju u međunarodnoj razini?

        Unatoč svim nedostacima i ne lakim pitanjima pred kojima stojimo, bio sam i ostajem čvrst zagovornik demokracije. Ona je, da parafraziram poznatu misao, toliko loš društveni poredak da boljega nema. Ona je politički dom ljudske slobode - nikako ne bi smjela postati njezin zatvor ili zator. Sada se radi o tome da taj dom što funkcionalnije i bolje uredimo.

        Hvala!