Gospođe i gospodo,
uvaženi sudionici ovog - danas više no ikada - važnoga skupa,

Nije prvi puta da se susrećemo u kriznim vremenima, ali sada se sastajemo u jeku krize. Stoga sam siguran da onaj misleći dio hrvatske javnosti sa znatiželjom, strepnjom, ali i nadom očekuje svaku vašu riječ. Dodatni je razlog tome i opća situacija u Hrvatskoj.
Cijele je zemlja u dubokom previranju - kako političkom, tako i socijalnom. Jasno vam je, na što mislim. Ipak, ključ svega u velikoj je mjeri upravo ekonomija. A baš na tome području, u ekonomiji, malo se što mijenja. Moglo bi se činiti kao da nas ne dodiruju ni potresi u svijetu, ni podaci o vlastitim nevoljama, pa stoga uporno vozimo starom trasom.
Ekonomisti, naravno, pripadaju raznim školama mišljenja, ekonomija nije egzaktna znanost kao, na primjer, fizika, a to ograničava domete struke. Zapravo, struka ne nudi samo jedno rješenje. Tako za sve što se kod nas radilo, odnosno što se radi danas, postoji oslonac u nekom stručnom mišljenju. Svaka solucija ima potporu ovoga ili onoga pojedinca, „čovjeka s imenom“, ove ili one skupine obrazovanih i više ili manje uglednih ekomomista.
Zato sam, pripremajući se za ovaj skup, razmišljao postoji li neka točka konvergencije? Drugim riječima: ako već zastupamo različita rješenja, možemo li se barem dogovoriti o zajedničkom cilju? I odmah ću reći: nije dovoljno taj cilj definirati kao prevladavanje krize ili razvoj i stvaranje bogatstva naroda.
Moramo biti konkretniji. Moramo se dogovoriti što je naš prvi prioritet. Čega da se najprije uhvatimo? Koji se od svih tih naših loših, pa i groznih ekonomskih pokazatelja, mora prvi popraviti? Znam da ste sada u iskušenju da mi kažete kako je sve međusobno zavisno. Svjestan sam toga, pa ću dodatno malo proširiti pojam ekonomskih pokazatelja. I neću pri tome ponavljati ono o čemu već i ptice na granama pjevaju: ogromni dug koji i dalje raste, velike deficite koji se zbrajaju, pad proizvodnje, potrošnje i izvoza i da ne idem dalje. Svemu tome želim, međutim, dodati jednu drugu vrstu pokazatelja.
Mislim na one pokazatelje, koji ukazuju na stanje hrvatskoga društva. Na primjer, zašto sve veću ulogu, a vi dobro znate i kakvu, dobivaju razna navijačka plemena i zašto smo suočeni sa sve težim izgredima koji se događaju na stadionima, ali i na ulicama? Ne treba biti sociolog da bi se shvatilo kako su protagonisti tih izgreda pripadnici generacija, koje su izgubile šansu da nađu svoje mjesto u društvu, pripadnici izgubljenih generacija.
Čitam nerijetko o tome kako su zakazali odgoj, škola, roditelji, specijalizirane ustanove i tko sve ne. Ima u tome svakako i djelić istine. Ali problem, ipak, raste iz dubljeg korijena. To je velika, dugogodišnja, rekao bih čak: endemska nezaposlenost. Mi smo stvorili, odnosno dozvoliti stvaranje generacija, koje su beznadno isključene iz svijeta rada. Pripadnici mlađih generacija nerijetko žive na grbači roditelja, od njihovih skromnih mirovina i od prodaje imovine stečene u njihovom radnom vijeku. Nerijetko - i od prodaje stanova.
Veliki, zapravo preveliki dio mlade generacije svojim radom, doista radom, nije stekao ništa. Jer za to nije ni dobio šansu. U takvim okolnostima, pripadnost nekoj grupi oblik je kompenzacije. Doduše negativne, ali ipak kompenzacije. Grupa daje sigurnost, nadoknađuje osjećaj isključenosti i pruža mogućnost za iskazivanje nezadovoljstva. O tome bi se moglo još mnogo toga reći, uključujući i koju o publici na nekim nazovi estradnim priredbama, ali mislim da je danas i ovdje – dovoljno.
Moja je dijagnoza da je Hrvatska bolesna od nezaposlenosti. Mi se, doduše, nismo se umorili govoreći o poduzetništvu, ali – oprostite mi na gorkome cinizmu – sve mi se čini kako je poduzetništvo postalo i pretraživanje kanti za smeće. Na to smo toliko navikli, da više ni ne primjećujemo one brojne nesretnike koji stalno obilaze kontejnere. A ako išta može biti gore od njihovoga beznađa, onda je to naša ravnodušnost. U sadašnjoj krizi, nezaposlenost nije naš specifikum. Ona je postala problem u najvećem broju zemalja. No, u tim drugim zemljama nema apsolutno nikakve dileme oko toga da je očuvanje postojećih radnih mjesta i otvaranje novih, najvažnija zadaća svake vlade i svake ekonomske politike. A ne zatvaraju se oči ni pred socijalnim implikacijama. Citirat ću kao primjer samo jednu rečenicu iz aktualne analize Američkog instituta za ekonomsku politiku: „Održavanje visoke nezaposlenosti dovelo bi do velikog rasta dječjeg siromaštva, a postoje alarmantni dokazi da će djeca koja rastu u siromaštvu provesti život kao paraziti“ – završen citat. Po čemu smo mi drukčiji? Samo po tome što naša nezaposlenost nije novoga datuma. Ono čega se Amerikanci boje, kod nas se već događa. Borba protiv nezaposlenosti dovela je do urušavanja dojučerašnjih ekonomskih i političkih dogmi. Prije samo tri godine na Zapadu je bila bestseler knjiga s naslovom „Svijet nije okrugao“, čime se metaforički htjelo reći da je globalizacija izravnala kuglu zemaljsku, pa svi imaju jednake šanse. Danas su bestseler međusobne optužbe ekonomista iz raznih zemalja za krađu radnih mjesta. Također se izračunavaju gubici zbog nedovoljne zaposlenosti. Jedna takva računica, napravljena u američkome Kongresu, kaže da će na razlici između onog što Amerika proizvodi i onog što bi mogla proizvoditi, u naredne tri godine biti izgubljene dvije tisuće milijardi dolara.
A kako je kod nas? Mislim da neću pretjerati ako kažem, da je cijeli iznos našega duga rezultat nedovoljne zaposlenosti i nedovoljne proizvodnje i izvoza. S drukčijom politikom – to se usuđujem ustvrditi - Hrvatska je mogla živjeti, pa i razvijati se od svojih prihoda. Podsjetit ću vas da je kod nas nezaposleno više od 40% radno aktivnog stanovništva.
Siguran sam da pratite što se sve u svijetu poduzima, kako bi se sačuvala postojeća radna mjesta i eventualno otvorila nova; i to u prvome redu radna mjesta u proizvodnji, gdje se stvara nova vrijednost, od koje će se moći financirati i svi drugi segmenti društva. U isto vrijeme, u tome istom svijetu, uopće se ne govori o nečemu što je kod nas još uvijek hit tema. Mislim, naravno, na stabilnost.
O njoj govore i hvale je izaslanstva stranih financijskih ustanova, koja posjećuju Hrvatsku. No, u svojim vlastitim zemljama oni brinu - o konkurentnosti. Pa onda Švicarska prodaje svoje franke u inozemstvu kako bi spriječila njihovo jačanje, Britanija je oslabila funtu za dobrih 30%, a neki američki ekonomisti javno priželjkuju da Kina počne prodavati američke obveznice, jer bi to dovelo do daljnjeg slabljenja, već bitno oslabljenog dolara.
Da se razumijemo: naravno, da sam i ja za stabilnost, ali za onu i onakvu stabilnost koja je znak zdravog gospodarstva i zdrave nacionalne ekonomije. A to kod nas definitivno nije slučaj. Naša se stabilnost oslanja na strane kredite. Pri tome kao da se zaboravlja kako krediti koji se troše za preživljavanje, a ne za investicije u novu proizvodnju, nisu u osnovi ništa drugo, nego tiskanje novca.
Dozvolite da se poigram kviza. Pitat ću, ali dat ću i odgovore.
Prvo pitanje: što izaziva inflaciju? Odgovor: potrošnja preko mogućnosti, koja se financira iz emisije.
Drugo pitanje: što stvara potrebu za inozemnim zaduživanjem? Odgovor: i opet potrošnja preko mogućnosti, koja se podmiruje dugovima.
E, sada ćete vi reći kako tu nema inflacije. Točno, inflacije nema, ali ima deflacije. A koliko ja znam, ekonomisti se još uvijek spore oko toga, što je veće zlo. Najveće krize svjetske ekonomije, ova sadašnja, kao i ona iz iz 30-ih godina prošloga stoljeća, bile su praćene deflacijom, a ne inflacijom. Dat ću primjer iz one prve velike gospodarske krize. Fordov model T, prvi tzv. narodni auto na svijetu, stajao je na početku krize 800 dolara, da bi mu cijena potom pala na samo 200. Isto se dešavalo i s drugim proizvodima. Rezultat je bio da se proizvodnja više nije isplatila, a to je uzrokovalo zatvaranje tvornica i otpuštanje radnika.
Mi moramo biti svjesni da se svi računi za preveliku potrošnju moraju platiti, pri čemu je sasvim svejedno jesmo li je financirali inflatornim novcem ili kreditima. Kada se kod nas godine 1993. zaustavljala inflacija, račun su platili socijalni troškovi, u prvome redu mirovine. Danas je, međutim, taj račun neusporedivo veći, a krupni financijski kapital kojemu Hrvatska duguje, nisu naši umirovljenici.
Jedini način da se taj račun počne plaćati, jest povećanje zaposlenosti, izvoza i ukupnog prihoda zemlje. I to brzo i veliko povećanje, jer - kao što znate - s rastom bruto domaćeg proizvoda od 6% mi možemo samo servisirati postojeće dugove. A kako da postignemo to brzo i veliko povećanje? To je pitanje svih pitanja.
Smatram da upravo traženje odgovora na to pitanje, može i mora ujediniti i vaše napore, bez obzira kojoj školi ekonomskog mišljenja pripadate. Neću vas zamarati ponavljajući ono što ja mislim da bi trebalo uraditi. O tome govorim već godinama – ali nažalost uzalud.
Umjesto toga, ispričat ću vam na kraju jednu dosjetku koja je nedavno kružila internetom. Dakle, neki bogati ruski turist putovao je Francuskom i u nekom malom mjestu pokvario se njegov skupi auto. Rezervni dio je, naravno, trebalo naručiti od proizvođača, pa se on u međuvremenu želio negdje smjestiti. Ušao je u neki mali pansion i tražio od vlasnika da mu dade ključ kako bi pogledao sobu.
To nije naša praksa, odgovorio mu je vlasnik. Na to je Rus izvadio sto eura, kao kauciju, i uzeo ključ. Vlasnik je odmah tih sto eura odnio preko puta mesaru i vratio mu dug. Mesar je dobiveni novac dao svome pomoćniku kome je dugovao plaću, pomoćnik je vidio kako prolazi mjesna prostitutka i dao joj tih sto eura, jer je ostao dužan za njene usluge, a ona je odmah ušla u pansion i vratila dug za sobu u kojoj je obavljala svoju djelatnost.
I tu nije kraj. Baš u tome trenutku ruski se turist vratio se, rekavši kako mu soba ne odgovara, pa mu je vlasnik pansiona mirno vratio njegovih sto eura, doslovno: njegovih. Naravno, da vi kao ekonomisti znate koju je ulogu u toj priči odigrao taj Rus. On je imao je ulogu Narodne banke, jer je osigurao likvidnost.
Pa ako to tako jednostavno funkcionira, zašto onda ne i kod nas? Reći ću krajnje otvoreno: zato, što bi u našem pansionu za susjednim stolom sjedio lokalni političar, koji bi odmah uzeo, oteo novac za svoje projekte. Na primjer, za neku arenu, most ili nešto treće.
I zašto sve to pričam? Pa jednostavno zato, što znam kako mislite da vi, doduše, možete predlagati dobra, pa i najbolja rješenja, ali da odluke donose političari, koji se vode nekom svojom, a ne ekonomskom logikom. Na žalost - imate pravo.
Jedna stara mudrost kaže kako političari gledaju samo do kraja svoga mandata, a državnici do sljedećih generacija. Ja sam u proteklih deset godina često, i to svjesno, preuzimao ulogu Don Quijota. No, u nedostatku podrške, to je moglo umiriti moju savjest, ali ne i popraviti stvari. Danas to moram priznati.
Hrvatska plaća preskupu cijenu za ponašanje svojih političara. Krajnje je vrijeme da na scenu stupe državnici, odnosno onakvi političari koji osjećaju odgovornost ne samo za sebe i svoje blagostanje, nego i za generacije što dolaze. Hvala vam što ste me saslušali i želim vam uspješan rad.