Poštovani članovi obitelji pravednika među narodima,

gospodine ambasadore Države Izrael,

gospođe i gospodo,

            Duboko sam počašćen što sam još jednom mogao preuzeti pokroviteljstvo nad proglašavanjem „pravednika među narodima“, nad iskazivanjem počasti ljudima koji su u mračnim vremenima holokausta pružili ruku spasa pripadnicima Židovskoga naroda, izloženima progonu i smrti samo zato što su bili Židovi.

            Potraga za onima koji su odgovorni za holokaust, bez obzira na to koliko je vremena od tada prošlo, traje i danas. Tako i mora biti.

Nema ni zločina, ni zločinca koji smiju ostati neistraženi, nepronađeni i nekažnjeni.

Ali, jednako tako treba nastaviti potragu i za onima koji su se zločinu oduprli – pomažući žrtvama. Današnja ceremonija pokazuje da se potraga za tim dobrim ljudima u zlim vremenima doista nastavlja. I mada mnogi od njih više nisu među živima, nikada nije kasno da im se oda počast, da se njihova imena izgovore, upišu i zapamte.

            Država Izrael to čini dodjeljujući im jedinstveno priznanje – titulu „pravednika među narodima“. Takvih hrabrih, poštenih, malih, a zapravo velikih ljudi bilo je među svim narodima, pa tako i među Hrvatima. Moje je duboko uvjerenje da bi im, uz Državu Izrael, priznanje morala odati i Republika Hrvatska.

Time što su, uz dovođenje u opasnost vlastitih života, spašavali Židove od ustaških progona, oni su – naime - spašavali i čast Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Stoga im ja, kao predsjednik Republike Hrvatske, javno kažem: hvala; i ovima koje se danas proglašava, i svima koji su već proglašeni pravednicima među narodima.

            Rekao sam već: ne smiju prestati ni potraga za zločincima, ni potraga za onima koji su se zločinima i zločincima odupirali. Jedne valja kazniti, drugima odati dužno priznanje. Ali, to nije sve, odnosno time nije učinjeno sve što mi – današnja generacija – moramo učiniti. Naš je zadatak da uvijek iznova osvježavamo povijesno pamćenje. Naš je imperativni zadatak da ne dozvolimo zaborav. Ne zato da bismo vječno živjeli u prošlosti, ne zato da bismo robovali mitovima i legendama prohujalih dana.

            Mi ne smijemo dozvoliti da se zaboravi, jer svi koji ne znaju – zato jer ne znaju - lak su plijen onima koji bi mogli poželjeti da zločin ponove. Iz vlastitoga tragičnoga iskustva mi najbolje znamo da je to moguće.

Na samome kraju dvadesetoga stoljeća bili smo žrtve zločina, ali se – na žalost – i u našim redovima našlo zločinaca. S potrebom da se suočimo s punom istinom o toj nedavnoj prošlosti ponekad se još borimo.

            Jednako tako, borimo se i s potrebom da se suočimo s punom istinom o svemu što se događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Dio te istine su i priče žrtava holokausta, baš kao i priče onih koji su ih pokušavali spašavati.

 Lako je danas reći: pokušavali spašavati. Kao da se netko utapa, a vi mu s obale pružite ruku. Ali, nije bilo ni tako jednostavno, ni tako lako. Pružiti ruku žrtvi ustaškog, odnosno naci-fašističkog progona značilo je samoga sebe dovesti u poziciju potencijalne žrtve.

I upravo to je ono što pravednike među narodima čini tako iznimnima, tako velikima.

            Oni su prezreli opasnost za vlastiti život, da bi spasili tuđi.

            Holokaust je jedinstveni zločin u povijesti čovječanstva. Ništa se s njime ne može, ali i ne smije usporediti. Nikada, ponavljam: nikada ne smije ga se relativizirati, a još manje negirati.

            Mnogi su narodi u svojoj povijesti bili izloženi progonima. Ono, što je doživio Židovski narod jedinstveno je – od uništenja vlastite države i rastjerivanja širom svijeta, preko višestoljetne borbe za očuvanje nacionalnoga bića, tradicije i vjere, preko pokušaja potpunog fizičkog istrebljenja, pa do ponovnog osnivanja vlastite države i borbe za njezin opstanak.

Država Izrael danas je realnost.

Židovski narod ima pravo, baš kao i svaki drugi narod, na život u miru i sigurnosti u vlastitoj državi, u Izraelu.

Može se netko s ovim ili onim aspektom izraelske politike ne slagati, ali nema toga razloga koji bi mogao opravdati zagovaranje uništenja Države Izrael.

Mi gradimo svijet ravnopravnih i jednakopravnih, svijet tolerancije i zajedništva u različitosti, svijet mira i sigurnosti. Možda smo od tih ciljeva još daleko, ali ne odustajemo, niti smijemo odustati.

To je naš dug prema svim žrtvama povampirenih ideologija krvi i tla, rasne superiornosti, odnosno nejednakosti, nacionalne i vjerske isključivosti i netrpeljivosti.

No, to je u prvome redu naš dug prema onima koji su nam u nekim već dalekim vremenima svojim svijetlim primjerima pokazali kojim putem trebamo ići, ako želimo biti i ostati Ljudi.

To je naš dug prema onima kojima danas ovdje odajemo priznanje, prema pravednicima među narodima.

            Hvala.