Gospođe i gospodo,          

cijenjeni gosti i uzvanici,      

Susrećemo se u dramatičnim trenucima. No, siguran sam da vas, upravo vas – okupljene u ovoj dvorani, na savjetovanju hrvatskih ekonomista – na to ne moram podsjećati. Ipak, na nešto ću vas podsjetiti, i to na ono što sam izrekao upravo ovdje, pred vjerojatno najvećim dijelom istom publikom, točno prije godinu dana.

Citiram: „Ovogodišnje se savjetovanje održava u trenutku, kada i do nas dolazi podzemna grmljavina, koja je zahvatila financijska tržišta zapadnoga svijeta. Gotovo svakodnevno slušamo vijesti o gubicima što su zadesili neke od najpoznatijih američkih, ali i europskih banaka. Uzrok tome nisu samo hipotekarni krediti u Americi . . .  Ali ono što se događa u Americi, mora se u izvjesnoj mjeri prenijeti i u druge zemlje. Hoće li to i kako će utjecati na hrvatsko gospodarstvo? Odgovor moramo znati na vrijeme, kako bismo se mogli pripremiti za ono što nas možda očekuje.“ – završen citat.

Da se razumijemo. Ja ne podsjećam na ono što sam tada rekao iz zluradosti, da bih naglasio kako sam bio u pravu, a oni koji su me bagatelizirali ili prešućivali – nisu. Ne! Ja podsjećam na svoje riječi zato i samo zato što su se obistinile, što smo suočeni s problemima na koje sam upozoravao i, a to je najvažnije, što se za njih nismo pripremili kako valja.

Istina je, Hrvatska svjetsku financijsku krizu nije dočekala posve nespremna i to u prvome redu zahvaljujući Hrvatskoj narodnoj banci, koja već godinama vrlo ozbiljno shvaća svoj posao čuvanja stabilnosti našeg financijskog sustava. Posao, međutim, tu ne prestaje.

Skupina stručnjaka Međunarodnog monetarnog fonda još prije godinu dana uvrstila je Hrvatsku među nekoliko osobito ugroženih zemalja jugoistočne Europe. I o tome sam tada ovdje govorio. Kao razloge za svoju zabrinutost eksperti koje spominjem naveli su našu veliku zaduženost, potom da izvozom ne pokrivamo ni pola uvoza, te opasnost što prijeti zbog prevelikog udjela stranih banaka na hrvatskome tržištu. Nema potrebe da detaljnije ponavljam. Reći ću samo, a vi biste to vrlo dobro morali znati, kako bi strane banke, suočene s krizom u matičnim zemljama mogle doći na ideju da otpišu podružnice u inozemstvu. One bi mogle smanjiti, a i obustaviti kredite. Za nas to bi značilo da ne možemo dobiti nove kredite, koji su nam potrebni kako bismo vraćali stare i nastavili živjeti kao do sada.

I upravo to i jest ono što se već počelo događati. Razgovarao sam nedavno s direktorom jedne od tih „naših“ stranih banaka. I on mi je otvoreno rekao: „Moja je banka za sada zdrava. Ali naša majčinska banka u inozemstvu je bolesna.“ I treba li tome išta dodati?

Točno je da su naše mogućnosti utjecaja na poslovnu politiku banaka u stranome vlasništvu – male. No, postoji jedna bitna činjenica koju nikako ne smijemo smetnuti s uma. Novac u tim bankama pripada hrvatskom gospodarstvu, hrvatskim građanima i hrvatskoj državi. I mi sada naprosto ne smijemo dozvoliti da se taj novac iznosi iz Hrvatske. Isto tako ne smijemo dozvoliti ni da se iznose profiti, stvoreni u Hrvatskoj. Ovo su teška vremena, izvanredne prilike. U takvim prilikama mi imamo pravo tražiti da se, barem privremeno, sve ono što se u Hrvatskoj zaradi, ovdje – u Hrvatskoj - i investira. Tim više što su u posljednjih desetak godina iz Hrvatske već izneseni golemi profiti. Oni koji danas pribjegavaju metodama državnoga kapitalizma, pokušavajući spasiti neoliberalni model, nemaju ama baš nikakvoga moralnoga prava zamjeriti nam na takvome stanovištu.

A ono se ne odnosi samo na banke, nego i na poduzeća u stranome vlasništvu. Dakle, još jednom i krajnje jasno: novac zarađen u Hrvatskoj mora se koristiti za očuvanje i stvaranje radnih mjesta, koja će također biti u Hrvatskoj.

Ako se nekome takve ideje mogu učiniti čak i radikalnim, podsjetio bih na to da budući američki predsjednik Obama predlaže uvođenje posebnog poreza za one američke tvrtke koje prebacuju svoju proizvodnju izvan Amerike. Kada se to kaže, mislim da je sve potpuno jasno. 

Svijet traži zajednička rješenja, nastoje se sačuvati postojeće međunarodne integracije, ali istodobno svatko čuva vlastitu kožu. Tako se ponašaju velike članice Europske unije, tako se moramo ponašati i mi! To znači da globalnu krizu trebamo rješavati zajedno s drugima – uvijek kada je moguće i u onoj mjeri u kojoj je moguće, ali nikada, ponavljam: nikada ne smijemo zaboraviti na zadatak čuvanja vlastitih interesa.

Htio bih svakako naglasiti kako je Vlada već povukla neke važne poteze, koji su upravo na tome pravcu. Mislim pri tome na odustajanje od prodaje dionica INA-e i na izdvajanje plinskog biznisa iz INA-e, kako bi on ostao u potpunosti pod kontrolom hrvatske države. Ja sam to shvatio kao poruku: sada nije vrijeme da se prodaje državna imovina.

Pozdravljam te poteze Vlade i vidim u njima početak formiranja novoga kursa u našoj politici. Onoga i onakvoga kursa kojime će  Hrvatska odgovoriti na izazove svjetske krize.

Ta se kriza i kod nas sve više prelijeva u realni sektor. Drugo se nije moglo ni očekivati. Tu želim upozoriti ne samo na to da strani kupci, dakle oni koji bi kupili našu robu, preokreću svaki euro prije nego što će ga potrošiti, nego i na to da je naš rast velikim dijelom počivao na potrošnji, i to potrošnji na kredit. Krediti postaju sve skuplji i do njih se sve teže dolazi. To je realnost u kojoj živimo i u toj realnosti mi si ne smijemo dozvoliti luksuz da se ponašamo kao da smo samo kolateralne žrtve svjetske krize. Jer, to bi značilo kako je dovoljno čekati da Europa i Amerika riješe svoje nevolje, pa će time automatski biti riješeni i naši problemi.

Neće!

Ono što sada treba, to je čuvati stabilnost proizvodnje i izvoza. Naši su problemi jednim dijelom uvezeni, ali velikim dijelom oni su rezultat naše prakse da živimo na dug i od rasprodaje imovine, kao i golemih deficita i debalansa koje smo tako nakupili.

Štedjeti u takvoj situaciji može se učiniti logičnim potezom. Kažem: može se učiniti, no je li doista tako? Vi kao ekonomisti dobro znate da smanjivanje potrošnje, u trenutku kada se proizvodnja već smanjuje, dovodi do neželjenih učinaka. Umjesto očekivanog olakšanja, proizvodnja se još brže smanjuje, a to znači da se gube i poslovi i radna mjesta. I tu dolazim, nakon očuvanja stabilnosti proizvodnje i izvoza do trećeg ključnog elementa – mi, iznad svega i prije svega trebamo čuvati stabilnost radnih mjesta. Bez toga nema ni plaća, ni mirovina, ni života. Kada se ne troši, nema se za koga ni raditi.

Izlaz, dakle, nije u manjoj potrošnji. Izlaz je u drugačijoj potrošnji. Sasvim konkretno: treba prekinuti ulaganja u objekte koji se amortiziraju tek nakon niza godina, a umjesto toga oslobođeni novac valja odmah ulagati u ono što daje brze efekte. To, naravno, treba raditi gospodarstvo. Ali, nastupilo je vrijeme u kojemu država mora pomagati gospodarstvu da opstane u uvjetima globalne krize. Da bi se to napravilo, potrebni su i novac, i programi, i sistemske mjere. Hrvatska mora sačuvati svoju konkurentnost, održati svoj izvoz, ali i raditi na njegovome povećavanju. Mora održati proizvodnju i radna mjesta, ali istodobno pokrenuti novi investicijski ciklus u suvremenu i profitabilnu proizvodnju i radna mjesta s visokom dodanom vrijednošću.

Što ćemo u tome biti uspješniji, to će manje biti opterećena socijalna politika. Ne zaboravimo, ta nam je socijalna politika u ovome trenutku, upravo u ovome trenutku, prijeko potrebna. Mi moramo zaštititi ugrožene slojeve stanovništva, koje bi teret krize mogao pritisnuti svom težinom. Moramo se oduprijeti i svakakvim „mudracima“, kvazi reformatorima, koji žele povećati namete bilo zaposlenicima, bilo umirovljenicima. Onaj tko nije svjestan vremena u kojem živimo, mora to postati. Jednostavno: mora!

A da bismo mogli odgovoriti na sve izazove ove krize, trebamo promišljenu, jasnu i konkretnu nacionalnu strategiju. I trebamo je hitno. Ponovit ću – novac zadržati u zemlji, ulagati u proizvodnju za izvoz, očuvati državnu imovinu i njegovati socijalnu politiku. U isto vrijeme to bi trebao biti i temelj nove ekonomske i razvojne paradigme, hrvatskoga New deala, ako se nekome taj izraz više sviđa.     

Ja nemam iluzija da će se stvari rješavati bez potresa, bez muke, bez patnji. Ali, ako već znamo da će nam se to događati, onda barem moramo biti sigurni da to neće biti uzalud. 

Zato i samo zato podsjetio sam na svoje riječi od prije godinu dana – kako ne bismo ponovili pogrešku. Na to naprosto nemamo pravo. Ni vama, a ni našim građanima ne trebam govoriti o tome kakve smo udarce u gospodarskome smislu doživjeli u proteklih 12 mjeseci. Upravo zato, svako bi odugovlačenje s pripremom i usvajanjem nacionalne strategije za borbu protiv krize, bila teška i nepopravljiva pogreška.

Mislim da sam bio dovoljno i jasan, i konkretan. Nadam se da sam dao i poticaj raspravi kojom biste vi, upravo vi, trebali ocijeniti ekonomsko stanje, ali i  predložiti mjere za suprotstavljanje krizi.

Ja sam, dakle, dao poticaj. Ne mislim da sam nužno u svemu u pravu. Vi nastavite raspravu. Ne čitanje referata, nego pravu raspravu. Očekujem rezultate.

Na kraju mogu samo ponoviti upozorenje guvernera Rohatinskog i reći: gospođe i gospodo - trgnimo se!     

Hvala!