13.05.2008. - Jeruzalem

Govor predsjednika Mesića na konferenciji "Suočavanje s budućnošću"

 

Gospodine predsjedniče Države Izrael,

gospodo predsjednici, premijeri i ministri,

uvaženi gosti i uzvanici,

gospođe i gospodo,

 

U nekoliko minuta koliko mi je na raspolaganju u ovim uvodnim napomenama, dat ću – doista samo u natuknicama – naznake svojih pogleda na svijet u kojemu živimo i na sutrašnjicu toga svijeta. Bit ću možda i malo provokativan, možda nekonvencionalan, ali nadam se da ću i na taj način dati poticaj raspravi u ovome doista eminentnome krugu.

Sastali smo su u sklopu obilježavanja 60-te obljetnice postojanja Države Izrael. Imajući u vidu kako se ova zemlja razvijala, s kakvim se iskušenjima i izazovima suočavala, mislim da je savršeno logično reći kako je svijet sutrašnjice, dakle „globalno sutra“ - nezamisliv bez mira. A taj mir mora biti okvir unutar kojega će svaka država ostvarivati svoju sigurnost. To, naravno, vrijedi i za moju zemlju – Republiku Hrvatsku.

No, mir nije i ne može biti sam sebi svrhom. Mir mora osigurati uvjete za razvoj i napredak. Kada to kažem, dolazim do prvoga pitanja s kojim vam se obraćam: postoje li u današnjem svijetu uvjeti za opći razvoj i napredak, čak i tamo gdje vlada mir, odnosno možemo li se zadovoljiti mirom u jednome dijelu svijeta, kada znamo da taj mir – mada živimo u globaliziranome, međupovezanome i međuzavisnom svijetu – ipak neće pozitivno djelovati na neki drugi dio toga istoga svijeta?

Još prije nekoliko godina, na konferenciji u Cancunu govorio sam o tome kako se ne smijemo pomiriti s globalizacijom siromaštva, nego moramo težiti i globalizaciji bogatstva. Danas je očito da se to ne događa.

Siromaštvo u velikome dijelu svijeta je činjenica.

Zaostajanje u razvoju velikoga dijela svijeta je činjenica.

Energetska kriza je činjenica.

Kriza hrane je činjenica.

Činjenica su i klimatske promjene izazvane nekontroliranim razvojem u nekim regijama koje ozbiljno prijete cijelome svijetu, uključujući one koji su ih izazvali.

Činjenica je da je održivi razvoj i dalje uglavnom proklamirani cilj, a ne realnost.

Baš kao što je činjenica i to da je sila i dalje prisutna u međunarodnim odnosima, usprkos prisezanju svih zemalja na mir i miroljubivo rješavanje sporova.

I sve se to događa u uvjetima kada je jedan sistem kojega se smatra boljim, pravednijim i čovjeku bližim, gotovo postao univerzalan, nakon sloma jednoga drugog sistema koji je pretendirao na to da bude najbolji i čovjeku najbliži, ali koji je – u realizaciji – bio autoritarni sistem nesposoban da djeluje na načelima bilo pravde, bilo prava.

I evo mojega drugoga pitanja: jeste li pomislili, usuđujete li se uopće i početi razmišljati o tome koliko je dobar sustav u kojemu živimo, u kojoj mjeri taj sustav još zadovoljava potrebe ljudi, a u kojoj se sveo na instrument održavanja sebe samoga?

Evo odmah i trećega pitanja: kamo su nestali pojmovi opće dobro, kozmopolitizam, solidarnost; odgajamo li mlade naraštaje tako da shvate kako postoji i ono što se zove duhovne vrijednosti, kako – usprkos neprikosnovenosti privatnoga vlasništva – svijet u kojemu živimo ne bismo trebali svesti na danonoćnu borbu za profit, borbu u kojoj pripadnici ljudske vrste proživljavaju Darwinove zakone prirode, dakle jači uništavaju slabije i tako preživljavaju?

Ono za što ja plediram, to je – uvjetno rečeno - duhovna obnova, renesansa – da upotrijebim jedan povijesni pojam - to je stvaranje svijesti ne samo o tome da je današnji svijet globaliziran i međuzavisan, nego da u tome svijetu doista ovisimo jedni o drugima, da svrha našega postojanja nije da jedni živimo na račun drugih, da se međusobno uništavamo – što se, naravno, ne radi samo ratovima – nego da si uzajamno pomažemo, kako bismo preživljavali, pa i više od toga – kako bismo svakim danom živjeli sve bolje.

Globalno sutra vidim kroz prihvaćanje spoznaje da jedni od drugih ne možemo pobjeći, da jedni uz druge moramo živjeti, a da je život moguć samo kroz koegzistiranje različitih ljudi, različitih tradicija, kultura, svjetonazora i vjera.

Nema i ne može biti jednoga, jedinog univerzalnog modela za život u uređenim društvima. Istina je, postoje univerzalne vrijednosti, ali one se mogu ostvarivati unutar različitih modela življenja.

Danas, ja sam glasno razmišljao, pitajući - samoga sebe i sve vas. Pitam, ne zato što imam odgovore, nego zato, što bih volio potaknuti na razmišljanje.

Volio bih kada bi s ovoga okrugloga stola, što se održava u drevnome Jeruzalemu, u povodu 60-te obljetnice osnivanja Države Izrael, došao poticaj da razmislimo o tome kako ništa nije zadano za sva vremena, kako ništa nije takvo da se ne bi moglo mijenjati.

Nepromjenjiv jest i mora ostati samo – život. A da bismo mogli živjeti trebamo najprije mir, potom sigurnost, a onda razvoj, i to razvoj koji neće mimoići nikoga i koji neće biti ničija privilegija.

Možda je to o čemu govorim - utopija. Čak i da jest, uvjeren sam da državnik ima pravo čak i sanjati o boljem svijetu sutrašnjice.

Hvala!