14.06.2005. - Pariz, Francuska

Govor predsjednika Republike na zasjedanju skupštine WEU

 

Poštovani predsjedniče Skupštine,
uvaženi zastupnici 
gospođe i gospodo
Sa zadovoljstvom sam se odazvao pozivu Vaše Skupštine da ovdje, pred predstavnicima velikog broja država, otvoreno iznesem svoje viđenje mjesta i uloge jugoistočne Europe u europskim procesima, hrvatskih interesa na tom putu, ali i nekih globalnih pitanja.
Želim odmah istaknuti da mi je osobito drago što ću o tim temama moći govoriti pred parlamentarnim predstavnicima, jer sam uvjeren da u današnjem svijetu i ukupnim međunarodnim odnosima nema niti jednog obrambenog ili sigurnosnog pitanja koje može dobiti legitimitet bez najšireg parlamentarnog odobrenja. Sve su ostalo političke i izvršne odluke bez demokratskog legitimiteta, a one ponekad znaju upućivati i u pogrešnom smjeru.
Svjestan sam da to govorim iz kuta gledanja zemlje koja demokraciju uči iz početka, ali koja uči i na svojim pogreškama. Svjestan sam da to govorim pred Organizacijom koja pola stoljeća pomaže drugim državama da stanu na pravi put, riješe međusobne probleme i ojačaju ideju europske suradnje. Ali jednostavno sam uvjeren da demokracija, s koje god strane dolazi, bez jakog parlamentarizma, odnosno bez izravne kontrole, čak i u mnogim razvijenim društvima postaje manjkava i ranjiva.
Mislim da neću pogriješiti u ocjeni da se prečesto na «Starom kontinentu» licitira ulogom pojedine organizacije – bez obzira da li se radi o Zapadnoeuropskoj uniji, Sjevernoatlantskom savezu, Europskoj uniji, ili nekoj drugoj. Smatram da je puno važnije, što je Europa kakva je stvorena nakon drugog svjetskog rata, Europa podjela, Europa pobjednika i poraženih, Europa «velikih» i «malih» trebala jednu novu viziju. Tu je viziju dobila prije pedeset godina. Tu je viziju gotovo u potpunosti ostvarila početkom ovog stoljeća.
Ističem «gotovo» dovršila, jer bez obzira na mnoge strahove, bez obzira na zamor od proširenja s jedne strane, i zamor od tranzicije s druge strane, taj proces neće i ne smije biti završen dok sve države jugoistočne Europe ne postanu njen sastavni dio. To je interes Hrvatske, naravno ne i samo Hrvatske. To je politika koju podržavamo i u cijeloj regiji, i prema svim europskim institucijama.
No, naš je interes i da ne gledamo samo sa strahom što se dešava s one strane zida u ujedinjenoj Europi i da ne čekamo samo pomoć velikih i bogatih europskih ili drugih međunarodnih partnera. Balkan i balkanski zidovi predugo su bili problem. Srušiti ih moramo mi sami.
A to ne možemo postići borbom za granice i širenjem državnog teritorija, što je nažalost bio povijesni kontinuitet, nego suradnjom preko granica.
To nećemo postići izolacijom ili asimilacijom manjina, koja je predugo bila vladajuća i uvijek krvava politika na ovim prostorima, već manjinskom zaštitom i punom integracijom.
Napokon, to nećemo postići selektivnom primjenom prava, što je postao regionalni specijalitet, već vladavinom zakona i pravne države.
Mnogi se, i u mojoj domovini, pitaju što takvom politikom možemo dobiti, a što izgubiti. Da postoje gubitnici na ovim prostorima - to je jasno. Ali to su oni koji su na privilegijama, koje vrijede samo za rijetke - a ne na zakonima, koji vrijede za sve, izgradili svoje kapitale. To su oni koji su u izolaciji, a ne integraciji stekli svoja bogatstva. To su i oni koji u mitovima prošlosti i kolektivnoj mržnji, a ne u povijesnim istinama, vide svoju budućnost. I za prve, i za druge, i za treće nemam preduboke osjećaje. Svi ostali su dobitnici.
Ali mislim da nije dovoljno postaviti pitanje što u takvoj ujedinjenoj Europi možemo dobiti, nego i što možemo pružiti. Jer, takva se Europa, po prvi puta u povijesti ne udružuje na temelju sile, nego na temelju interesa. Po prvi puta u povijesti ostaju specifičnosti, ostaju identiteti, ali se izravno ne sukobljavaju politike «velikih» i «malih» država, politike «velikih» i «malih» tržišta, već se borbe vode za zajedničke standarde u okviru europskih institucija, u demokratskoj proceduri, putem legitimno izabranih predstavnika.
Više od svega, uvjeren sam, da je to udruživanje koje se ne temelji samo na sličnostima, nego i na razlikama. To su prihvatile države i «stare» i «nove» Europe. To jednostavno mora prihvatiti i svaka država jugoistočne Europe.
Za mene je to milenijski pothvat, koji prethodne generacije nisu mogle, a buduće više neće trebati poduzimati. Po prvi puta u povijesti, u takvoj ćemo Europi svi biti manjine, jer jednostavno neće biti većinskog naroda - a te će se manjine štititi istim standardima u svim državama. Time postaju bespredmetni i motivi koji su pokretali sve dosadašnje europske ratove kojima je cilj uvijek bio širenje teritorija pod krinkom zaštite vlastite manjine u drugim državama, ili nekog drugog navodnog nacionalnog interesa.
Napokon, treba shvatiti da ujedinjena Europa nije i ne može tek biti cilj razvoja, nego preduvjet razvoja. I to vrijedi kako za svaku državu pojedinačno tako i za cijeli taj prostor koji jedino integriran može biti danas partner Americi, a sutra tržištima Indije i Kine.
Za mene su to dovoljni argumenti da u europskoj integraciji ne možemo samo gledati što ćemo dobiti, nego i što ćemo pružiti.
No, na tom putu ne možemo očekivati da će drugi htjeti rješavati naše probleme. Ne možemo očekivati da ćemo ih mi, da tako kažem, bezbrižno izvoziti, a Europa i njene članice s veseljem, uvoziti.
I ovom prilikom želim naglasiti kako smatram da je u svim sredinama što su još izvan europske kuće potpuno pogrešna, promašena i neprihvatljiva dilema između europskih procesa i takozvanih nacionalnih heroja i nacionalnih mitova. Prava je dilema jedino da li ćemo se okrenuti u budućnost, ili vratiti u prošlost. Da li ćemo poštivati vladavinu prava, ili vladavinu privilegija. Što se mene tiče, odgovor je jasan.
Napokon, nikada nije suvišno podsjetiti da kolektivna mržnja i strah omogućuju da se lako podižu zidovi između naroda, dok je povjerenje među njima znatno teže graditi. Novija povijest jugoistočne Europe to itekako dobro potvrđuje. Upravo zato se svaka država europskog jugoistoka mora založiti da se krivnja individualizira, da svaki ratni zločin dobije svoje ime i prezime, te da jedino na taj način kolektivna krivnja prestane biti najprepoznatljivije obilježje ovog prostora. U tome vidim i značajnu ulogu Haškog Tribunala.
Gospođo i gospodo.
I u zamoru od europskog proširenja, i u strahu od daljnjih rasprava o europskom Ustavu, uvjeren sam da upravo države, koje još nisu, a žele postati dijelom ujedinjene Europe, moraju uputiti svoje jasne poruke. Ali to ne smiju biti samo želje, nego i konkretni odgovori.
To mogu biti jedino jasne politike reformi, a ne tek hvatanja rokova. To mogu biti jedino politike koje razumiju, prihvaćaju i provode demokratske vrijednosti, a ne okreću se povijesnim interpretacijama.
Smatram da je to jedini način da ne narastu neki novi regionalni, europski, pa čak i globalni zidovi na ovom prostoru.
Smatram da jedino takva politika, a ne članstvo u nekoj europskoj organizaciji samo po sebi, može biti naš konkretan doprinos europskom udruživanju.
Osobno sam uvjeren da upravo takvim pristupom, i Hrvatska, kao i sve druge države jugoistočne Europe mogu najviše profitirati. Ali takvim pristupom neće izgubiti niti države «stare», niti «nove» Europe. Nestat će prostor povijesne nestabilnosti. Otvorit će se prostor razvoju i investicijama, a ne samo međunarodnoj humanitarnoj, policijskoj i vojnoj «pomoći» koja je u svojim iznosima višestruko nadmašila gospodarske potrebe.
Izgubit će oni koji jedino u nedovršenom procesu udruživanja i novim crtama europske podjele vide svoj interes. Mislim da takvi moraju ostati u manjini. I zato moramo dati naš regionalni glas za ujedinjenu Europu. Jer to je i glas za nas same.
Ali to više ne smije biti samo pitanje «kada», nego i «kako» ćemo biti mi, pripremljeni, «kakva» će nas Europa prihvatiti. I upravo zato taj «dvosmjerni dijalog» mora biti ne samo nastavljen, nego i intenziviran.
Hvala!