Gospođe i gospodo,
drugarice i drugovi,

Okupili smo se na mjestu nekadašnjega ustaškoga logora Jadovno. Na mjestu, gdje je prije nepunih sedam desetljeća uspostavljeno stratište. Da, doslovno: stratište, jer ovo se samo zvalo logor, ali bilo je mjesto ubijanja. Ovdje danas nema spomenika, ovdje u ono vrijeme nije bilo herojskoga pokušaja proboja i oslobođenja logoraša, ovdje nije bilo oslobođenja.
Nije bilo ni vremena, ni prilike za oslobođenje. Jadovno je, naime, postojalo samo kratko vrijeme.
Ali, tako dugo dok je postojalo, ovdje je bila samo – smrt!
I ovdje su počeli kako holokaust u Hrvatskoj, tako i sustavno ubijanje Srba iz Hrvatske; upravo ovdje, u lipnju daleke godine 1941.
O Jadovnom gotovo da i nema dokumenata, primarnih dokumenata. Ovdje se nisu vodili popisi logoraša, ma kako nepotpuni i nepouzdani, ovdje se nisu zaprimali ni registrirali paketi, ako ih je uopće bilo, za one koje je zločinački režim tzv. Nezavisne države Hrvatske smatrao svojim neprijateljima. A smatrao ih je neprijateljima samo zato što su ih takvima proglasile ideologija i politika što su određivale biće tvorevine koju bi neki – na žalost – i danas još, svemu usprkos, htjeli prikazati kao nešto hrvatsko, nešto čime bismo se trebali ponositi.
Kažem: o Jadovnom praktično nema dokumenata, o tome logoru jedva da se nešto zna, osim toga da je zabilježeno samo iznimno malo preživjelih, odnosno da je ovdje – u odnosu na broj dovedenih – ubijen najveći broj logoraša.
No, svakako nikakvi povjesničari, kvazi-povjesničari ili tzv. istraživači ne mogu tvrditi kako se u vrijeme bivše Jugoslavije o Jadovnome šutjelo, jer se sakrivalo zločine počinjene u NDH.
Ne mogu to tvrditi, jer to naprosto nije istina.
A jednako tako ni jedan političar, a niti kvazi političar – jer takvih nam ne manjka – ne smije tvrditi da se u ustaškim logorima živjelo gotovo kao na ladanju.
Jer, ni to nije istina. To je čista laž!
Ne, mi govorimo o logorima smrti – trenutne, ili smrti nakon neopisivih muka, ali smrti u svakome slučaju. A takvih je logora širom Hrvatske postojalo na desetke.
I to jest istina!
Kosti ubijenih još su rasute u znanim i neznanim jamama Velebita, u jamama koje – nije li to malo neobično – danas nitko ne istražuje. Oni koji su tako posvećeni otkopavanju ratnih i poratnih grobnica i koji već i prije no što otkapanja počnu „znaju“ tko je tamo pokopan i koliko je tih ljudi, njih te velebitske jame uokolo Jadovnoga kao da se ne zanimaju.
I ne pada im na pamet da prebrojavaju te zaboravu predane posmrtne ostatke nevinih žrtava. A ovdje svaka je žrtva bila nevina.
I to je istina i o tome nikakve sumnje nema, niti može biti!
Ako smo tim žrtvama nešto dužni, onda smo dužni da ih ne zaboravimo. I zato smo danas ovdje. Da poručimo kako nećemo zaboraviti. I još nešto: da kažemo – jasno, najjasnije što možemo – kako nećemo dozvoliti manipuliranje poviješću i povijesnim činjenicama.
Moja je dužnost – kao predsjednika Republike – da to ne dozvolim. I moja je ljudska obveza, i nakon prestanka mandata, da ustrajem u borbi za istinu, a protiv laži kojom se želi zatrovati u prvome redu mlade generacije. Prije tjedan dana, kada sam se susreo sa stranim diplomatima na Brionima, rekao sam kako mi je borba za afirmaciju i reafirmaciju antifašizma nametnuta. I rekao sam još nešto - da ja tu borbu prihvaćam.
Ponavljam to i danas, upravo ovdje, na mjestu gdje su oni koji su bili u službi naci-fašističkih ideja – ne Hrvatske, nego naci-fašističkih ideja – ubijali ljudska bića samo zato što su se rodila kao pripadnici druge nacije, što su bila pripadnici druge vjere, ili zato što je ustaški režim sumnjao da bi se mogla usuditi misliti svojom glavom.
Iz ustaškog terora i okupacije rodio se antifašistički otpor, najveći i najorganiziraniji u cijeloj okupiranoj Evropi. Jedini antifašistički otpor koji nije bio dirigiran izvana, koji je prvu pomoć izvana dobio tek dobre dvije godine nakon što se rasplamsao.
Da, vodili su ga komunisti, vodio ga je Tito.
To su povijesne činjenice, to je istina!
No, zbog tih činjenica i zbog te istine, zbog toga što se nekome komunistička ideologija ne sviđa, ili što Tita smatra kontroverznom ličnošću, a radikalne i neutemeljene kvalifikacije što se za njega lijepe neću ni spominjati, zbog toga nitko nema pravo demonizirati antifašističku borbu, niti apologetski prikazivati ustaški režim.
Kažem: nitko!
To pravo nemaju ni takozvani povjesničari koji smatraju kako povijest nema smisla bez revizije, ni oni koji se predstavljaju kao povjesničari, a povijest naknadno dopisuju, ali niti političari koji se iskrivljenom poviješću služe kako bi ostvarili lako prepoznatljive dnevno-političke ciljeve.
Revizija je prihvatljiva samo u smislu nadopunjavanja, boljeg osvjetljavanja onoga što je u osnovi već poznato, pa i otkrivanja novoga. Ali revizija shvaćena kao pravo na povijesnu laž – to je apsolutno neprihvatljivo. A upravo to je ono, sa čime smo sve agresivnije suočeni.
Mi smo, kao društvo, danas doslovno žrtve verbalne agresije kojom se žele zbrisati povijesne činjenice. Bez ikakve zadrške tvrdim kako to naprosto ne prolazi, niti ikada može, ili smije proći. Izgovoriti se može svašta, ali dogodilo se ono i samo ono što se dogodilo, bez obzira o kojoj strani govorili.
Politički ciljevi onih koji se sakrivaju pod „firmom“ revizije, a koju oni zovu otkrivanjem povijesne istine, prozirni su i posve jasni. S jedne strane oni u osnovi uništavaju pretpostavke za suživot ne samo pripadnika različitih etniciteta, nego i različitih svjetonazora u Hrvatskoj. S druge strane, a zapravo govorimo samo o dva lica iste medalje, oni teže stvaranju uvjeta u kojima će biti moguć povratak na politički kurs iz vremena prije godine 2000.
Oni, najkraće rečeno, žele diskreditirati antifašizam, koji je zapisan i u Ustavu moderne hrvatske države kako bi tu državu pretvorili u nešto što ona nije i nikada ne smije ni postati.
I neće postati!
Ma koliko nas s estrade bombardirali ustaškim pozdravima, ma koliko se trudili da tzv. poglavnika koji je predao i prodao fašistima dobar dio Hrvatske knjigama i filmovima prikažu kao domoljuba, ma koliko ustrajavali na manipuliranju brojkama ne bi li zločine kojih je poslije završetka Drugoga svjetskoga rata doista bilo – predstave kao planirane masovne zločine protiv Hrvata samo zato što su bili Hrvati.
Sve što je vezano s ustaškom strahovladom i kvazi-državom koja je tu strahovladu provodila – neprihvatljivo je. Od pozdrava, preko simbola, do jednostranoga obrazovanja i same ideologije na kojoj je ustaška država bila sazdana. Ponavljam: to je neprihvatljivo, bilo tako zapisano u nekome zakonu, ili ne. A zašto to ni do dana današnjega zakonom nismo zabranili, to je posebno pitanje.
Nevine žrtve pobijene ovdje u Jadovnom i u brojnim drugim ustaškim logorima, svi koji su pali u borbi za oslobođenje od okupacije, svi oni pozivaju nas s onu stranu granice između života i smrti da ne dozvolimo negiranje, relativiziranje, a najmanje prizivanje onoga zbog čega su ugašeni njihovi životi.
Ovdje, na jednome od najstrašnijih, ako ne i najstrašnijem stratištu iz vremena Drugoga svjetskoga rata na tlu Hrvatske, dužni smo obećati, čvrsto i bespogovorno, da ćemo se oduprijeti svima onima koji bi nas htjeli učiniti zarobljenicima, zapravo taocima jednoga kratkoga, ali užasnoga odsječka naše povijesti, odsječka kojega se moramo sramiti, ali kojega nikada ne smijemo zaboraviti.
I koji nam nikada, baš nikada, ne smije biti inspiracija za budućnost!
To je moja današnja poruka iz Jadovnog i mogu se samo nadati da će ona doprijeti do hrvatske javnosti. Jednako kao što bih se volio nadati da će i ovo mjesto što prije biti obilježeno na primjeren način.
Sačuvajmo spomen, jer povijest je – na žalost – prepuna primjera koji potvrđuju kako je zaborav siguran put u ponavljanje – pa i onoga što se nikada ne bi smjelo ponoviti.

Jadovno ne smije biti zaboravljeno. I Jadovno neće biti zaboravljeno.
Hvala!