Svaki narod ima dane koji u njegovoj povijesti njemu znače, puno znače. Hrvatskoj to je sigurno dan našeg međunarodnog priznanja. Hrvatska je time postala međunarodno priznata. Hrvatska je dobila punu državnost i Hrvatska je postala međunarodni čimbenik. Hrvatska je postala međunarodni faktor i upravo to priznanje omogućilo je Hrvatskoj promociju demokratskih procesa, aktiviranje njenih svih mogućnosti od proizvodnih do ljudskih potencijala. Hrvatska je mogla sve to ostvariti ali joj je bio nametnut rat, rat, agresivni rat koji je odnio mnoge žrtve i kojih se i danas trebamo sjetiti. Međutim, demokratskim promjenama mi smo nakon izbora koji su bili za Parlament i predsjedničkih izbora mi smo ponovno zemlja šansi, zemlja koja može puno toga ostvariti svojim građanima. Možemo ostvariti svoj strateški cilj da se uključimo u euroatlantske integracije, možemo ostvariti svoj cilj da aktiviramo svoje proizvodne mogućnosti, možemo stvoriti zemlju blagostanja, možemo ako budemo složni, možemo ako državne institucije budu funkcionirale kao u svakoj pravnoj državi. Međunarodnu podršku imamo, imamo podršku svojih građana i Hrvatska može ići samo naprijed. Krajem 1991. godine ja sam se vratio iz Beograda jer Jugoslavije više nije bilo. Ja sam obavio posao koji mi je dao Hrvatski sabor a to je da zastupam interese Republike Hrvatske u Predsjedništvu bivše Jugoslavije. Međutim, raspadom Jugoslavije, nestankom Vojvodine, nestankom Kosova kao autonomne pokrajine prestala je praktično postojati Jugoslavija. Republike su imale pravo na osamostaljenje. Hrvatska je željela to svoje pravo ispuniti i željela je što prije osamostaliti se da bi mogla biti punopravni član međunarodne zajednice. Upravo međunarodno priznanje omogućilo je Hrvatskoj da ostvari svoje ciljeve i taj elan koji je pokazan mogao je biti u funkciji razvoja, ali nažalost, mi smo imali jedan rat, rat koji je u sebi sadržavao i genocid i ratni zločin.

Milošević je htio na ruševinama Jugoslavije stvoriti veliku Srbiju. On je u taj rat upravo ugradio ratni zločin za koji danas vidimo, mora i odgovarati, ali nije bio kriv samo Milošević, bio je kriv za rat i njegov režim i jugoslavenska armija koja je u Miloševiću tražila svoga sponzora. Hrvatskim priznanjem, međunarodnim priznanjem mi smo omogućili obranu, mi smo omogućili da se Hrvatska obrani i da pobijedi u ratu. Taj rat koji nam je nametnut nanio nam je ogromne žrtve i materijalne žrtve i ljudske žrtve. Njih se s pijetetom trebamo sjetiti. Bez njih pitanje je da li bi Hrvatska danas bila to što je samostalna i međunarodno priznata. Svijet je prihvatio Hrvatsku, svijet je prihvatio suradnju s Hrvatskom. Međutim, imali smo i problema, problemi su bili što je za vrijeme rata provođena politika pretvorbe društvenog vlasništva koja sigurno nije mogla u ratnim prilikama uspjeti i došlo je i do kriminalnih radnji. Bila je pogrešna politika prema Bosni i Hercegovini, ali sigurno da je bila i pogrešna politika prema ostatku Europe. Naime, Hrvatska je išla u svoju samo-izolaciju.

Međutim, vremenom, jasno, narasle su snage koje su htjele drugu Hrvatsku, Hrvatsku koja će biti međunarodno prihvaćena, Hrvatsku u kojoj će svi građani biti ravnopravni, Hrvatsku koja će biti činilac međunarodne zajednice, ali s pozitivnim predznakom. To danas evo, možemo i danas kada se sjećam priznanja Hrvatske, onda mogu sa sigurnošću reći evo, od toga dana počeli su procesi koji traju do danas, danas sa većim intenzitetom. Mi pripadamo Europi i naš strateški cilj je europsko udruživanje. U tom procesu, u toj udruženoj Europi donosit će se odluke koje se tiču i privrede i politike kroz mehanizme udružene Europe, a svaki narod će živjeti u svom ukupnom kulturnom korpusu. Zemlje će ostati to što jesu, države će ostati to što jesu, narodi će ostati to što jesu. Bit će, znači, moguće da ostvarimo mir i da ostvarimo Europu koja će zauvijek isključivati rat.

To je naš cilj, to je cilj i velikih i malih europskih naroda. Kad govorimo o velikima i malima, mislim samo na brojčani izraz, a ne na kvalitetu.