Gospodine predsjedavajući,

gospođe i gospodo,

Dan međunarodnog priznanja novostvorene države jedan je od onih datuma koji se u povijesti te države uvijek pamte i na dostojan način obilježavaju.

Kada je riječ o desetoj obljetnici stupanja zemlje na međunarodnu scenu, onda je to doista prava prilika za predsjednika Republike da se obrati

vama - gospođe i gospodo zastupnici Hrvatskog sabora,

vama – uvaženi članovi vlade i predstavnici sudbene vlasti,

vama – poštovani predstavnici vjerskih zajednica,

vama - gospođe i gospodo iz diplomatskog kora i – napokon,

ali zapravo prije svih – cjelokupnoj hrvatskoj javnosti.

Deset je godina u povijesti neke zemlje jedva malo više od tisućinke jedne sekunde. No, kao što i u sportu nerijetko tisućinke sekunde imaju odlučujuću ulogu, tako je i u povijesti naše zemlje, Hrvatske, ovih prvih deset godina otkako smo kao priznati međunarodni subjekt zakoračili u svjetsku arenu, imalo upravo nemjerljivu težinu.

Danas, deset godina kasnije, vrijedi podsjetiti na dane borbe za međunarodno priznanje, vrijedi sjetiti se što je bilo i što je moglo biti, što je učinjeno, a što propušteno, gdje smo bili onda, a gdje smo sada, i – što je najvažnije – kamo idemo i kakva je naša budućnost.

U svemu tome, valja definitivno raskinuti s nekim iluzijama, valja se oteti zagrljaju izmanipulirane prošlosti koja ne uči, nego samo vuče unatrag, valja pogledati istini u oči, ma kako neugodno to ponekad moglo biti. Samo ako budemo imali jasnu sliku o vlastitoj prošlosti, ako uspijemo skinuti s pleća breme te prošlosti, koje nas i danas nerijetko pritišće, samo tada ćemo moći graditi budućnost koja će biti dio budućnosti ujedinjene Europe. Samo tada ćemo stvoriti realne uvjete da idemo naprijed – ne protiv drugih, ne drugima usprkos, nego zajedno s drugima, svjesni činjenice da u današnjem svijetu ni jedna država ne može biti usamljeni otok i da bi opiranje integracijskim procesima nužno vodilo u pogubnu i samorazarajuću izolaciju.

Hrvatska nije od jučer. O moćnom hrvatskom kraljevstvu postoje vjerodostojni dokumenti još iz desetog stoljeća, s kraja prvog milenija, dakle. I u cijeloj toj dugoj, složenoj, često krvavoj povijesti, Hrvatska je postojala i Hrvatska se održala – i onda kada je izgubila samostalnost, ali je zadržala određene atribute državnosti, i onda kada se svela na «tužne ostatke ostataka», ali nije pristala da je zbrišu s političke karte.

Nitko nam Hrvatsku nikada nije uspio oduzeti, baš kao što nam je nitko nikada nije ni darovao. Hrvatska naprosto postoji, ona je povijesna činjenica.

Od prije jednog desetljeća ta je činjenica dobila novi kvalitet, Hrvatska je ponovo postala samostalna država. Čin njenog osamostaljenja, a to neki u svijetu tada nisu shvaćali ili nisu željeli shvatiti, nije bila secesija, nije bilo jednostrano odcjepljenje od jugoslavenske federacije. To je naprosto bilo korištenje i ostvarivanje prava što ga je Hrvatska, kao federalna jedinica, imala u skladu s jugoslavenskim ustavom iz godine 1974. Držim da je to potrebno i danas još jednom krajnje jasno reći.

Osamostaljenju Hrvatske pogodovali su promijenjeni uvjeti u svijetu, mislim tu na globalni slom komunističkog, odnosno socijalističkog sustava kojemu je pripadala i bivša Jugoslavija, mada u mnogim elementima bitno drugačija od zemalja tzv. istočnog bloka. Mislim tu i na činjenicu da je u to vrijeme Jugoslavija već bila definitivno izgubila svoje ključne integracijske faktore, da je njen vijek trajanja naprosto bio istekao.

Tadašnjem vrhu hrvatske države valja priznati da je prepoznao čimbenike koji su omogućavali izvođenje Hrvatske na put samostalnosti. Povijest to pamti i pamtit će. No, povijest pamti i to, da su se tada vukli i potezi koji su, objektivno, išli na ruku velikosrpskim ambicijama Slobodana Miloševića. Svjesno se, naime, antagoniziralo pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj koju je Milošević u isto vrijeme nastojao upregnuti u kola svoje prividno projugoslavenske, a zapravo samo i jedino velikosrpske politike.

Netko će možda reći: dan velike proslave nije dan, kada treba iznositi i ovakva razmišljanja. Ja međutim kažem:

svaki je dan, pa i dan proslave – pravi dan da se kaže istina.

Netko će možda reći: zašto da sami govorimo o vlastitim propustima i pogreškama, kada nas svijet ionako gotovo svakodnevno suočava s njima? Ja međutim kažem: što bude veća naša vlastita spremnost da se suočimo i s onime što je urađeno, a što se nije smjelo ni raditi, ni dogoditi, to će nas svijet manje i rjeđe s time konfrontirati.

Prije deset godina Hrvatska je vodila bitku na dva plana: vojnom i političkom. U onoj mjeri u kojoj događanja na bojnom polju nisu bila konzistentna s otporom unutrašnjoj pobuni koja je, praktično u vidu agresije, bila izvana poticana i podupirana, u toj se mjeri komplicirala i borba za međunarodno priznanje naše zemlje. Nije riječ o tome da nas svijet nije volio, ili kako bi nas neki htjeli uvjeriti, da i danas ne voli Hrvatsku. Ne, riječ je o tome da svijet zbog politike koju je tadašnja Hrvatska vodila, nije bio na čistu s time, kakva je ta Hrvatska, jesu li ekscesi – da upotrijebim najblažu riječ – o kojima je svijet već tada znao, a s kojima se mi tek sada bolno suočavamo - samo ekscesi, ili pokazatelji jedne sustavne politike.

Ipak, one snage koje su u prvi plan stavile potrebu respektiranja prava svakog naroda na samoopredjeljenje, kao i činjenica da je Hrvatska bila izložena brutalnom ratu i razaranju, kako bi joj realiziranje tog prava bilo onemogućeno, pomogle su sazrijevanju odluke Evropske unije da prizna samostalnu hrvatsku državu. Ta je odluka nepovratno izvela Republiku Hrvatsku na međunarodnu scenu. Prije deset godina Hrvatsku su priznali, ali je nisu i prihvatili. Od priznavanja pa do prihvaćanja čekao nas je još dug put.

Zahvaljujući politici koja nije u dovoljnoj mjeri vodila računa o ljudskim pravima, koja je demokraciju interpretirala na vrlo originalan, zapravo neprihvatljiv način, koja je pokazivala otvorene aspiracije prema dijelovima područja susjedne, također međunarodno priznate zemlje, Hrvatska je uvijek iznova dolazila ne samo pod sumnju, nego i pod udar međunarodne zajednice, njezini nastupi na svjetskoj sceni svodili su se gotovo isključivo na one u kontekstu traženja rješenja za stanje u regiji, a našli smo se i pred opasnošću uvođenja međunarodnih sankcija.

Netko će možda reći da ne priliči svečanom trenutku poput ovoga da se pred oči javnosti iznosi vlastito prljavo rublje. Ali ja kažem: spremnost i sposobnost priznavanja počinjenih promašaja i grešaka, svjedoči o našoj demokratskoj zrelosti i odlučnosti da takve promašaje i pogreške više nikada ne ponovimo. Netko će možda reći da u situaciji poput ove u kojoj smo danas, podsjećanje na korjene i na ono što u njima nije bilo kako je trebalo biti, smanjuje entuzijazam onih koji su pozvani da kola izvuku iz blata. Ali ja kažem: samo ako znamo što jučer nije bilo dobro, moći ćemo ispravno ocijeniti i odlučiti što će sutra biti dobro.

Prije dvije godine odlukom većine biračkog tijela Hrvatska je dobila novu vlast. Ta se vlast suočila s golemim problemima. Mislim, da naša javnost ni danas ne shvaća do kraja u kakvom je stanju nova vlast preuzela državu. Pogrešan model privatizacije, uništavanje poduzeća koja su imala realne mogućnosti opstanka, kadrovska selekcija na osnovi političke podobnosti, a ne sposobnosti, nespremnost na borbu s kriminalom, pa i paktiranje s njime, toleriranje, ali i poticanje korupcije, sve je to stvorilo društvenu klimu u kojoj se novo, pogotovo ako se ne «gura» dovoljno hrabro i energično, vrlo teško probija.

Stoga smo i najveće uspjehe mogli najprije postići na polju vanjske politike. S jedne strane, Hrvatsku su neke stvari naprosto čekale, bile su «zrele», i čim je došlo do promjene vlasti, čim su otpale sumnje o iskrenosti opredjeljenja Hrvatske za demokraciju, vrata su se počela gotovo sama od sebe otvarati. U kratkom vremenu ušli smo u Partnerstvo za mir, u Svjetsku trgovinsku organizaciju, potpisali smo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju . . .

S druge strane, u međunarodnim bilateralnim i multilateralnim kontaktima koji su danas postali dio naše političke svakodnevice, uspješno rušimo barijere nedavne prošlosti, razbijamo iluzije o navodno vjekovnim neprijateljima, potvrđujemo stara i gradimo nova prijateljstva i savezništva. Ne poziva nas se više da bi nam se držale lekcije, nego da bi se čula naša stanovišta, da bi se tražilo naše mišljenje. Danas, deset godina poslije, zaista možemo reći da je Republika Hrvatska ne samo priznata, nego i prihvaćena širom svijeta.

Što se vanjske politike tiče, pred nama su veliki zadaci: prilagoditi se europskim standardima, kako bismo se osposobili za članstvo u Europskoj uniji, preustrojiti oružane snage, što naravno podrazumijeva i njihovu potpunu depolitizaciju, kako bismo se kvalificirali za članstvo u Atlanskom paktu, potpuno normalizirati odnose sa svim susjedima, kako bismo mogli u sklopu tih odnosa zadovoljiti utemeljene ambicije našeg gospodarstva, ali i kako bismo preuzeli svoj dio odgovornosti za konačno stabiliziranje regije.

Što se pak unutarnje politike i gospodarstva tiče, nema alternative daljem učvršćivanju demokracije i jačanju temelja civilnog društva, nema alternative traženju najboljih načina da se potakne proizvodnja i počnu otvarati nova radna mjesta. To su sve stvari koje vidim u kontekstu nečega o čemu sam u posljednje vrijeme više puta govorio, naime nacionalnog konsenzusa o bitnim odrednicama hrvatskog puta. Ja ovdje ne mislim ni na kakvo jednoumlje. Razlike u mišljenjima imanentne su demokraciji i bilo bi krajnje opasno dovoditi u pitanje njihovu legitimnost.

Ja naprosto imam na umu činjenicu da svi oni kojima je stalo do demokratske, civilizirane, europske, pravne države Hrvatske moraju biti složni u pogledu nekih ključnih vrijednosti, nekih temeljnih odrednica državne politike, nekih načelnih opredjeljenja. Oko toga, ako smo prihvatili da želimo Hrvatsku koja će biti, ponovit ću još jednom, demokratska, civilizirana, europska i pravna država, nikakvih dvojbi ne može i ne smije biti.

Podjele na tim pitanjima mogu biti samo stvar prošlosti, nikako sadašnjosti, a kamoli budućnosti. To moraju shvatiti oni koji te podjele i danas potiču, pokušavajući na njima zaraditi jeftine i kratkoročne političke poene. Takvima koji nas žele dijeliti na pitanju: Europa ili izolacija, demokracija ili pseudodemokracija, građansko društvo ili zapjenjeni šovinizam koji se ponekad pretvara i u otvoreno koketiranje s fašizmom, takvima moram zaključno jasno i glasno reći da bi njihova pobjeda značila pretvaranje hrvatske prošlosti u njenu budućnost.

Netko će možda reći: na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora valja držati prigodni govor, pun lijepih riječi i prigodničarskog optimizma. Ja međutim kažem: nama ne treba frazersko uljepšavanje sadašnjosti, nego mobiliziranje svih potencijala našeg društva na stvaranju realnih uvjeta za izgrađivanje budućnosti koja će svakom našem građaninu jamčiti život dostojan čovjeka.

Netko će možda reći: komemorirajući desetu obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske trebalo je govoriti o tome što je svijet zbog svojih nedvojbenih propusta u prošlosti, dužan Hrvatskoj u budućnosti. Ja međutim kažem: upravo na današnji dan trebalo je i svijetu čiji smo dio, na čiju suradnju i pomoć s pravom računamo, ali i cjelokupnoj našoj javnosti koja to od nas s razlogom, mada ponekad i s podijeljenim osjećajima očekuje, trebalo im je – dakle – svima jasno reći da smo svjesni puta kojim smo prošli i da znamo kojim putem moramo ići.

Mislim da sam to ovim govorom upravo i učinio.

Hvala vam na pozornosti!