Ovo je svečana prigoda. Vlada Republike Hrvatske obilježava 15-tu obljetnicu iskoraka Hrvatske na međunarodnu scenu. Svjesno kažem: iskorak, a ne ulazak. Jer, naša je zemlja definitivno u međunarodnu arenu ušla onoga trenutka kada je dobila svoje mjesto u Ujedinjenim narodima. Iskorak je, međutim, bio itekako važan. Poslije nekoliko pojedinačnih priznanja mladu hrvatsku državu priznale su 15. siječnja godine 1992. zemlje članice Europske zajednice – danas: unije.

To je događaj kojega danas obilježavamo.

Kažem: ovo je svečana prigoda. A u takvim prigodama naprosto se mora pogledati unatrag, mora se pogledati na put što smo ga prešli, da bismo potom mogli konstatirati gdje smo danas i kamo i kako trebamo ići sutra. Pogledati unatrag, pak, niti smijemo, niti želimo bez odavanja dužne počasti svima koji su pali za Hrvatsku u tim danima borbe za nezavisnost i za međunarodno priznanje. Naša je zemlja u ono vrijeme naime bila angažirana u dvije borbe – onoj za goli opstanak i za nezavisnost i onoj za svoje mjesto u svijetu.

Obje su te borbe bile teške, ali u obje smo izvojevali pobjedu. Doduše, uz visoku, vrlo visoku cijenu.    

Poginule ništa ne može vratiti u život, invalide ništa ne može ponovo pretvoriti u ljude koji funkcioniraju kao i svi ostali, prognanima – i kada se vrate – ništa ne može nadoknaditi ono što su imali i što su morali napustiti, odnosno što su izgubili; baš kao što ni mnogim braniteljima ništa ne može vratiti ono što im je ukradeno dok su stajali na braniku Domovine.

Mi kažemo: oni su podnijeli žrtvu za Hrvatsku.

I upravo zato nije svejedno kakva je ta naša Hrvatska, današnja Hrvatska. Prema onima koji su se za nju žrtvovali, mi imamo obvezu graditi i izgraditi državu na koju bi oni bili ponosni. Naglašavam: to je naša obveza.

I toga moramo biti svjesni, upravo danas kada obilježavamo 15-tu obljetnicu međunarodnoga priznanja i upravo ovdje, na sjednici Vlade Republike Hrvatske. Mi jesmo u proteklih 15 godina ostvarili golem napredak, napravili smo stvari o kojima se tada nismo usuđivali ni sanjati, dok s druge strane – to moramo priznati – nismo postigli neke realno lakše ostvarive ciljeve koji su nam se tada činili na dohvat ruke. Da, postigli smo golem napredak, ali naši ljudi nisu zadovoljni.

Znam: ovo je svečana prigoda i nekome se može učiniti neprimjerenim danas i ovdje govoriti o nezadovoljstvu. Moje je čvrsto uvjerenje da nas nikakva svečanost i nikakva prigoda ne smiju spriječiti da istini pogledamo u oči.

A istina je da većina stanovnika Hrvatske svojim životom nije zadovoljna.

Ja to moram reći upravo ovdje, na sjednici Vlade, jer Vlada – svaka vlada - postoji zbog građana, a ne zbog izbora na kojima dobiva ili gubi mandat. Baš kao što i izbori postoje zbog građana, a ne zbog stranaka koje na izbore izlaze.

Mi imamo obvezu – ne samo prema žrtvama koje su pale za Hrvatsku, nego i prema onima – prema svima – koji u Hrvatskoj danas žive. Mi imamo obvezu prema našim građanima – bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru ili svjetonazor, obvezu da izgradimo demokratsku, slobodnu, nezavisnu i pravnu državu Hrvatsku, onu i onakvu Hrvatsku u kojoj će se svaki njezin građanin osjećati dobro i koja će svakome građaninu otvarati perspektivu opstanka i ostanka.

Ovo je svečana prigoda i možda doista nije primjereno podsjećati na neispunjena obećanja i iznevjerena očekivanja. Ali – ponavljam – mi imamo obvezu – prema živima i prema mrtvima. A naša je obveza da ljudima govorimo istinu, pa i onda kada im se ne sviđa, da građanima ne obećajemo ono što znamo da nije moguće ostvariti, odnosno da ostvarujemo ono što smo obećali.

Račun za neispunjena obećanja uvijek dolazi na naplatu. To ne smijemo zaboraviti.

U svečanoj prilici poput ove, mi moramo – upravo istini za volju – reći kako je međunarodni položaj Republike Hrvatske danas vrlo dobar. Vremena kada smo bili u samonametnutoj izolaciji nepovratno su iza nas, baš kao i vremena kada nas je svijet – priznate, ali ne i prihvaćene – gledao s nepovjerenjem. Hrvatska je danas priznati i prihvaćeni, pa i više od toga: cijenjeni član međunarodne zajednice, zemlja čija se gledišta cijene i čija se mišljenja traže.

Od vremena kada smo našu pripadnost Europi pokušavali dokazivati pozivanjem na povijesne zasluge iz minulih stoljeća, došli smo do razdoblja u kojemu pregovaramo o članstvu u Europskoj uniji i do trenutka, kada je to članstvo na dohvat ruke. O nama i samo o nama ovisi koliko ćemo ga brzo – unutar realnih okvira – moći ostvariti.

Ali, i ovdje imamo obvezu: reći našim ljudima što za njih znači Europska unija. Mi to moramo reći našim radnicima, našim ribarima i pomorcima, našim seljacima i našim intelektualcima, ali i našim umirovljenicima.

I ovdje imamo obvezu govoriti istinu, kao i u slučaju našega budućega članstva u Atlantskome paktu. Danas, većina naših građana očito nije zadovoljna politikom usmjerenom prema tome članstvu, odnosno odbija je. To ćemo promijeniti, ja u to uopće ne sumnjam, ali ne praznim frazama, nego činjenicama i podacima. Siguran sam da to možemo.

Ne trebaju nam recepti kako da manipuliramo s vlastitim građanima, jer mi to ne smijemo. Prevelika je cijena plaćena za samostalnu Hrvatsku, a da bi njezina vlada, bilo koja vlada, smjela manipulirali građanima u vezi s bilo kojim pitanjem. Ponavljam: bilo kojim pitanjem.

Ovo je, kažem ponovo, svečana prigoda. Ta nam prigoda nalaže da našim građanima kažemo kako ćemo dalje. Kao predsjednik Republike koji je, voljom tih građana, na najvišoj funkciji u zemlji, imam i pravo i dužnost – pogotovo u prilici kao što je ova današnja – reći kako ja vidim put što je pred nama.

Mi se moramo riješiti svih balasta prošlosti. To znači da moramo i priznati sve greške iz prošlosti, iz čega – naravno – ne izuzimam ni sebe. Mi moramo napokon, da tako kažem, izravnati račune iz vremena privatizacije i pretvorbe. Bogatstvo stvoreno radom u Hrvatskoj je uvijek dobrodošlo. Ali, bogatstvo koje je rezultat kriminala i siromaštvo što je nastalo radu usprkos, ili zato što ljudi nemaju prilike raditi - to je apsolutno neprihvatljivo.

S time se niti možemo, niti smijemo miriti, to nećemo prihvaćati, to moramo promijeniti.

Mi moramo težište naših gospodarskih aktivnosti prebaciti na proizvodnju. Hrvatska mora proizvoditi, ponovo proizvoditi. Ja ne zaboravljam da je Hrvatska bila najrazvijenija republika bivše Jugoslavije. Samo povećavanjem proizvodnje možemo smanjiti broj nezaposlenih, a to je naša primarna obveza.

Ljudi nisu umirali za Hrvatsku, da bi oni koji su preživjeli u njoj gladovali.

Znam, to je malo radikalno formulirano, ali naši građani znaju o čemu govorim i siguran sam da se sa mnom slažu. Hrvatska u kojoj se radi, u kojoj ima posla i u kojoj se radom može zaraditi za život, i to je naša obveza.

Mi, napokon, moramo formulirati dugoročnu politiku razvoja, ne u općenitim frazama, ne u naznakama, već vrlo precizno i vrlo konkretno. Ako stranke koncipiraju svoje programe od izbora do izbora, Hrvatska ne smije živjeti isključivo od izbora do izbora.

Stranke dolaze i odlaze, Hrvatska ostaje.

A ta Hrvatska mora biti zemlja zadovoljnih ljudi, ljudi koji će znati za što se žrtvuju danas i što će dobiti sutra, ljudi koji će u Hrvatskoj živjeti i željeti živjeti zato što im je ovdje dobro, a ne samo zato što su ovdje živjeli njihovi roditelji.

Hrvatska je prije 15 godina iskoračila u svijet. Danas u tome svijetu čvrsto stojimo na obje noge.

Prikupimo snage – jer mi nismo slabi.

Skupimo pamet – jer mi je imamo.

Pokažimo hrabrost da se suočimo s problemima – jer mi nismo kukavice.

Skinimo s pijedestala lažni sjaj i sumnjivo bogatstvo i stavimo tamo rad i poštenje – jer mi nismo zaboravili što su to prave vrijednosti.

Ostvarimo zajedno, usprkos legitimnim razlikama, ono što samo zajedno i možemo ostvariti: Hrvatsku koja će biti domovina svih svojih građana, ravnopravnih i jednakopravnih, Hrvatsku koja će znati čuvati svoje nacionalne interese, ali koja će u isto vrijeme biti i pouzdana članica euro-atlantskih integracija, Hrvatsku koja će graditi dobre odnose sa svima, ali koja se neće ni zbog čega i ni zbog koga odricati ključnih načela međunarodnih odnosa. I u toj politici podržavam Vladu.

Izgradimo Hrvatsku na kakvu bi bili ponosni oni koji su za nju pali i koji su omogućili naš iskorak u svijet prije 15 godina.

Ovo je svečana prigoda.

Ovo je prigoda da sami sebi, ali i svijetu obećamo da to možemo uraditi i da ćemo to i uraditi.

Hvala!