Gospodine predsjedniče Hrvatskoga Sabora,

gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,

uvaženi gosti iz Bosne i Hercegovine i Makedonije,

cijenjeni uzvanici, gospođe i gospodo

Drago mi je što vam se mogu obratiti prilikom obilježavanja ovog velikog i značajnog datuma. Kada su zemlje tadašnje Europske zajednice 15. siječnja 1992. priznale Republiku Hrvatsku, mi smo – kao nova, samostalna i slobodna država – napokon učinili toliko željeni i očekivani iskorak na međunarodnu scenu.

Istina je, bilo je i prije toga pojedinačnih priznanja. Mi ne zaboravljamo ni jedno od njih i zahvalni smo svakoj zemlji koja nas je u tim prvim danima naše samostalnosti prepoznala i priznala kao novi subjekt međunarodnih odnosa. No, skupno priznanje zemalja Europske zajednice bila je, bez ikakvog pretjerivanja, prekretnica. Bio je to događaj koji doista zaslužuje da bude zapamćen i svečano obilježen.

Prilika je to ujedno da se oda dužno priznanje svima – od državnoga vrha do branitelja na prvoj crti – koji su sudjelovali u stvaranju moderne Hrvatske države. Mi smo se pojavili na svjetskoj sceni u sklopu okolnosti koje su to pojavljivanje objektivno omogućavale. Taj širi okvir zbivanja s početka devedesetih nikada ne smijemo zanemariti. U isto vrijeme, međutim, ne smijemo zaboraviti činjenicu da bez snažno izražene volje goleme većine stanovnika Republike Hrvatske i bez krajnje odlučnosti da se Republiku Hrvatsku, kao izraz te volje, brani i s oružjem u ruci – hrvatske države ne bi bilo.

U petnaest godina prevalili smo velik put i učinili smo mnogo. Bilo je, doduše, pogrešaka i promašaja. Bilo je inzistiranja na stvarima na kojima nije trebalo inzistirati i zanemarivanja onoga što se pokazalo ključnim. Teret počinjenih pogrešaka u nekim područjima osjećamo i danas, a njihove posljedice uklanjamo – ponekada i mukotrpno, ali ne i manje odlučno.

Ipak, poslije početnih lutanja i zastranjivanja, Hrvatska je – da tako kažem – našla svoju dušu. Hrvatska je našla sebe i svoje mjesto u svijetu, a svijet je tu preporođenu Hrvatsku prepoznao i prihvatio. Nakon razdoblja u kojemu smo morali strahovati da ćemo pasti u potpunu izolaciju, mi smo danas otvoreni prema svijetu, a svijet je otvoren prema nama. Uspješno pregovaramo s Europskom unijom o našem članstvu u Uniji, uspješno napredujemo prema članstvu u Atlantskome savezu, ne manje uspješno razvijamo odnose sa zemljama u svim dijelovima svijeta.

Zasnovana na tri ključna stupa – regionalnome, europskome i svjetskome – hrvatska vanjska politika na primjeren način predstavlja i promiče našu zemlju i njezine interese na svim meridijanima i paralelama. Aktivni smo u Ujedinjenim narodima, tom nezamjenjivom svjetskom forumu, a sudjelujemo – u skladu sa svojim mogućnostima – u mirovnim operacijama na mnogim kriznim žarištima. Rado prihvaćamo tuđa iskustva i savjete i jednako tako rado stavljamo svoja iskustva na raspoloženje onima koji su u bilo kojem aspektu iza nas i spremni su ih koristiti.

Pri tome inzistiramo i inzistirat ćemo i dalje na ključnim načelima međunarodnih odnosa, jer mala zemlja poput naše svoju će vjerodostojnost na svjetskoj sceni najbolje pokazati i potvrditi upravo time što će se pridržavati općeprihvaćenih principa. U isto vrijeme mi, naravno, s pravom očekujemo da se i drugi pridržavaju tih principa u odnosu prema nama.

Zaključit ću: postigli smo mnogo, mada smo vjerojatno mogli i više. Napredovali smo, mada je realno procijeniti kako smo mogli napredovati i brže. No, na dobrom smo putu, a to je ono što je najvažnije. Prisjećajući se danas petnaeste obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, mi možemo samo potvrditi i našim građanima, i cijelome svijetu, snažnu volju da nastavimo smjerom kojim se krećemo – jer to naši građani od nas traže, jer to svijet od nas očekuje i jer za nas, ako želimo graditi stabilnu i prosperitetnu budućnost – drugoga puta nema.

Hvala!