Gospodine nuncije,
Gospođe i gospodo ambasadori i predstavnici međunarodnih institucija,
Uvaženi gosti i uzvanici,

Prije svega želim zahvaliti Vama, gospodine nuncije, na ljubaznim riječima i dobrim željama što ste ih uputili meni i članovima moje obitelji, predstavnicima hrvatskih vlasti i svim građanima Republike Hrvatske. Dobre su nam želje na početku ove godine itekako potrebne, jer – kao što sam i rekao u novogodišnjem obraćanju građanima - godina 2009. bit će teška.
Naravno, dobre nam želje nisu dovoljne - ma koliko da ih cijenimo i ma koliko da vjerujemo kako one odražavaju i politiku što će je prema nama voditi vaše zemlje, odnosno organizacije i institucije. Da bismo godinu u koju smo ušli prebrodili sa što manje potresa, potreban je naš maksimalni angažman. Sada definitivno riječi više nisu dovoljne.
Sada definitivno trebamo djela, sada trebamo politiku koja će biti koncipirana dugoročno i koja će se voditi promišljeno, djelotvorno i nadasve – odgovorno. Trebamo politiku kojoj će primarni cilj biti dobrobit građana. Ovo potonje posebno naglašavam, jer smo u Novu godinu ušli u uvjetima gospodarske krize i recesije koja se širi, a na što sam – uostalom – upozoravao još onda kada su me neki otpisivali samo kao zlogukoga proroka.
Suočeni smo sa slomom prevladavajućeg gospodarskog sustava. To je činjenica i što prije je priznamo, to ćemo prije smoći snage i sposobnosti za promjene. Mislim da nam tu politički koncept čovjeka koji će, praćen očekivanjima i nadama velikog dijela svijeta, za nekoliko dana preuzeti kormilo najveće svjetske sile, može biti inspirativan.
Samo politički slijepac neće se složiti s konstatacijom kako „nered izaziva daljnji nered, a neosjetljivost prema drugima širi se i među nama“. Samo onaj koji nije u stanju vidjeti dalje od sutra neće prepoznati evidentnu istinu u tvrdnji kako će „upravo u bijedi neke neimenovane sirotinjske četvrti niknuti idući ubilački virus“. A da je rapidni porast broja nezaposlenih širom svijeta predigra ne samo za moguće, nego i vjerojatne nerede, to je valjda svima jasno. Kao što bi trebalo biti jasno i to da u uvjetima siromaštva i neravnopravnosti treba tražiti korijene mnogih zala s kojima se suočavamo, ili ćemo se tek suočiti.
Na Bliskom istoku svjedoci smo novog rasplamsavanja krize koja teško opterećuje već desetljećima ne samo tu regiju, nego cijeli svijet. Hrvatska podupire posredničke napore što ih poduzima Egipat, kao i misiju glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda. Treba raditi brzo i s jednim, jedinim ciljem – izbjeći još veću tragediju. A to je moguće samo na jedan način – prestankom ratovanja, što se, naravno, odnosi na sve strane, pregovaranjem i priznavanjem, odnosno ostvarivanjem prava Izraela na život u miru i sigurnosti, kao i prava Palestinaca na vlastitu državu. To, i samo to. Alternativa je – smrt i patnja u zatvorenom krugu nasilja.
U Europi, pa i kod nas, godina je počela u znaku krize u opskrbi energentima, točnije: plinom. Ta kriza otvara nekoliko pitanja. Prvo - što u međudržavnim odnosima znače ugovori, što znače potpisi, što znači zadana riječ i znači li to sve uopće još nešto? A potom: u kojoj je mjeri ujedinjena Evropa sposobna i voljna ponašati se i djelovati doista europski? Mislim da ćemo na temelju iskustava posljednjih dana svi morati potražiti nova rješenja, raditi na tome da izbjegnemo vezivanje na energente samo iz jednoga izvora i razmisliti o pouzdanosti partnera s kojima izravno ili neizravno ulazimo u poslove.
Ovdje, u našoj regiji, stvari bi također mogle biti bolje, nego što jesu. I naš bi imperativ morala biti suradnja, pogotovo zato što nas – više, manje – pritišću isti ili slični problemi. Umjesto da se beskorisno prepiremo oko stvari koje su u svojoj osnovi krajnje jasne i zato rješive, umjesto da odbijamo prihvatiti realitete nastale u post-jugoslavenskom razdoblju, trebali bismo – u interesu svojih građana – tražiti ono što nas povezuje. Hrvatska se tako ponašala do sada, a tako će i nastaviti. Ali, mi za takvu politiku trebamo partnere.
Približavamo se ostvarivanju naših vanjsko-političkih prioriteta: ulasku u NATO i Europsku uniju. Oko datuma ne bih spekulirao. Manje je važno „kada“, a mnogo je važnije „što“. Još nam preostaju ne mali zadaci na putu prema ujedinjenoj Europi, ali – ponovit ću i danas – mi te zadatke moramo ostvariti u prvome redu zbog nas samih i naše budućnosti. Imam tu na umu reformu pravosuđa, reformu javne uprave, borbu protiv korupcije i organiziranoga kriminala, ali i borbu za očuvanje antifašističkih temelja današnje Hrvatske i za suočavanje s našom prošlošću u svim njezinim aspektima – bez uljepšavanja, ali i bez prešućivanja.
Napokon, i u godini u koju smo ušli radit ćemo predano u Ujedinjenim narodima i nastaviti izgrađivati odnose i s državama na drugim kontinentima, svjesni toga da doista živimo u globalnome selu i da naši interesi često prelaze granice Europe, odnosno da ih možemo zadovoljiti upravo u suradnji s izvaneuropskim zemljama.
Svima vama, a preko vas i državnim poglavarima koji su vas ovlastili za predstavljanje vaših zemalja u Hrvatskoj, svim građanima vaših zemalja, svima onima koji u sklopu međunarodnih organizacija i institucija rade na tome da naš svijet sutra u najmanju ruku bude malo bolji nego što je danas – želim sretnu Novu godinu 2009.
Živjeli!