Poštovani gospodine Buchhorn,

uvaženi gospodine Concolato,

cijenjeni autori studije,

gospođe i gospodo,

Drago mi je što sam danas ovdje s vama i što imam prilike čuti i reći nešto o održivosti manjinskog povratka u Hrvatsku- temi koju držim ne samo važnom, nego i vitalnom za Hrvatsku i njene interese. Zahvaljujem autorima studije, UN-ovoj agenciji za izbjeglice, kao i udrugama i pojedincima civilnog društva koji su u izradu ovog izvješća uložili veliki trud i poklonili mu dužnu potporu i pažnju.

Ja sam, pak, ovdje da kažem nešto u ime države, one države koja ima institucionalnu i moralnu obvezu da se tom temom najviše bavi. S druge strane, to je i država čijim se radom i rezultatima toga rada, ali i nepostojanjem rezultata, bavi ovo istraživanje.

I u ime te države dopustite da na samom počeku nedvojbeno, jasno i glasno ponovim - jer takve stvari ponavljati treba - održivi manjinski povratak jest i ostat će apsolutni prioritet Republike Hrvatske.

Procesu povratka nema i ne smije biti alternative.

Nema alternative suživotu, toleranciji i ravnopravnosti svih građana ove zemlje.

Nema alternative boljoj budućnosti u zajedništvu, solidarnosti i prosperitetu. Vjerujem da je to danas svima kristalno jasno - pa i nekima koji bi još uvijek voljeli da stvari stoje drugačije.

Ono što također treba biti potpuno jasno, to je da omogućavanje povratka izbjeglica srpske nacionalnosti u Hrvatsku nije nikakav milodar ili gesta velikodušnosti u odnosu na Srbe. Još manje je to gaženje nacionalnih interesa Hrvata, ili popuštanje pod pritiskom međunarodnih faktora. Upravo suprotno - stvaranje uvjeta za povratak, povratak svih, pa – naravno – i Srba, to je hrvatski nacionalni interes u pravom smisli te riječi.

Nama je u političkom, gospodarskom i – u krajnju ruku - civilizacijskom interesu da svaki građanin ove zemlje ostvaruje svoja prava na status, imovinu i miran život, da Hrvatska bude zemlja ljudi jednakih prava i vladavine prava, da bude sve ono što jedna zemlja koja teži evropskim standardima želi i treba biti.

S druge strane, povratak izbjeglica srpske nacionalnosti nije samo naš državni interes. Ostvarivanjem toga povratka mi ispunjavamo i nešto, što bih nazvao našom moralnom obvezom. Kada to kažem, imam na umu činjenicu da velika većina Srba izbjeglih iz Hrvatske nije činila zločine. I oni su sami bili žrtve Miloševićeve velikosrpske ideje i žrtve šačice ljudi u Hrvatskoj koji su tu ideju prihvatili i živjeli.

Danas su ratovi iza nas. Ideje o promjeni granica su iza nas. Ili bi barem trebale biti. Ako netko još misli da se mogu vratiti vremena kada su se manjine zlorabile za ostvarenje nacionalističkih ciljeva, za življenje mitova prošlosti, nasilja i mržnje - taj se prevario, i to teško.

Treba priznati - puno je toga do danas učinjeno i s puno toga imamo razloga biti zadovoljni. Obnova kuća je pri samome kraju, izdavanje dokumenata teče bez problema, a ova studija potvrđuje da unatoč pokojem žalosnom i nedopustivom incidentu pitanje sigurnosti ne predstavlja značajniju prepreku povratku.

Pa, opet, jedan ključni podatak iz ovoga izvješća je znakovit i posebno zabrinjavajući. Tek nešto manje od polovice izbjeglih koji su u Hrvatskoj registrirani kao povratnici - stalno prebiva u Hrvatskoj. I dok to s jedne strane znači da su osnovni uvjeti za njihov povratak omogućeni, s druge strane postaje jasno da oni nisu dovoljni da ljudi odluče u Hrvatskoj i živjeti. Brojke očito ne prikazuju pravo stanje stvari i nužno je razbiti iluziju kako oni koji se vrate u Hrvatsku – tu i ostaju.

Predanost Hrvatske procesu povratka ne smije se zasnivati na formalnim statistikama i biti - da tako kažem - puka brojka na papiru. Povratak mora imati smisao i značenje - on mora biti održiv i kvalitetan. U tome smislu još je puno posla pred nama.

Treba dalje dograđivati osnovne uvjete povratka koje smo do sada uspjeli stvoriti. No, ono što često govorim, a što jasno potvrđuje i ova studija, jest da nema održivog povratka bez gospodarskog razvoja. Još manje ima povratka mladih, radno sposobnih i perspektivnih.

U područja u koja se ljudi vraćaju treba se strateški i sustavno ulagati, treba im pokloniti posebnu pažnju državnih institucija kako bi se stimulirala proizvodnja i zapošljavanje. Nenadoknadiva je šteta učinjena uništavanjem velikih industrijskih pogona što su u vremenu prije rata postojali u tim, danas ekonomski zaostalim područjima.   

Obnova starih ali i otvaranje novih industrijskih pogona nisu mogući bez osnovne infrastrukture koja uvelike manjka u ruralnim područjima pogođenim ratom. Zato se uporno zalažem za punu elektrifikaciju tih područja, za građenje cesta i za razvojne projekte. Razvoju Hrvatske kao cjeline ne smije se pristupati stihijski. Još manje se to smije činiti u slučaju ratom pogođenih područja.

Ljudima za život nisu dovoljne kuće u kojima će živjeti. Oni za život moraju zarađivati, dakle moraju raditi. Tek tako će se istinski integrirati. Ne jednom sam rekao kako će proces pomirenja na ovim prostorima biti dovršen tek kada se ljudi ne budu sretali kao pripadnici ove ili one etničke skupine, već kao trgovci, liječnici, građevinari ili poljoprivrednici, drugim riječima – kao građani.

Na kraju, ne treba imati iluzija da će se svi oni koji su otišli doista i htjeti vratiti, makar za to objektivno postojali i uvjeti. No, to nimalo ne umanjuje našu obvezu da činimo sve kako bismo te uvjete stvorili.

Moram priznati da ovo o čemu govorim nije lagan ispit za mladu zemlju čije su rane rata i tranzicije još svježe. Dakle – nije lako. Ali – nije ni nemoguće!

Osim što znam da mi to moramo – reći ću još jednom: zbog sebe samih, ja znam da mi to i možemo.

Stoga nimalo ne sumnjam da se radi o ispitu kojega ćemo u konačnici s uspjehom položiti

Hvala!