Gospođe i gospodo,
uvaženi gosti – izlagači i posjetitelji,
dragi prijatelji,

Susrećemo se u teškom vremenu za hrvatsko gospodarstvo, što znači i za zemlju u cjelini. Preciznije - u teškom vremenu za sve one koji vode poslove, rade i pokušavaju preživjeti. Zato ćete mi oprostiti što ću preskočiti protokolarni uvod i pohvale svemu onome što se izlaže na ovogodišnjoj velesajamskoj manifestaciji.
U trenutku kad je budućnost neizvjesna, a politika se vodi od danas do sutra, za takve kurtoazne riječi nema ni mjesta, ni vremena. Kao što vidite, ja ne dijelim optimizam onih u Hrvatskoj, ali i u svijetu koji tvrde kako je na pomolu izlazak iz krize. Reći ču vam odmah i zašto. Taj optimizam naprosto nema pokrića u realnom životu.
Što se nas u Hrvatskoj tiče, mi nismo napustili politiku uništavanja vlastite prerađivačke industrije, od koje je ostalo samo 40 % nekadašnje, a i to uglavnom u granama s niskom fazom obrade i malom dodanom vrijednošću. Mi i dalje pokušavamo održati u životu cijelu preskupu, neracionalnu, pa i parazitsku strukturu društva, koju bi ona morala hraniti. Mi nismo stvorili uvjete za pokretanje nove proizvodnje, namijenjene prvenstveno izvozu, koja bi zaposlila armiju nezaposlenih.
Danas je gotovo polovica radno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj bez posla. Treba li tome išta dodati? U isto vrijeme stvorili smo armiju umirovljenika bez odgovarajućeg radnog staža, koja i dalje raste. U takvim uvjetima, prikazuje se kao veliki uspjeh kada nam netko u inozemstvu odobri još jedan kredit, bez obzira koliko on bio skup. Treba li tome išta dodati? Kakvo je stanje u zemlji znate svi vi, znam ja, ali zna i najšira javnost.
Jer, najbolji je način informiranja ono što osjećamo na vlastitoj koži. To što osjećamo, to je kriza – dozvolite mi da je tako nazovem – domaće proizvodnje. To je kriza koju je proizvela politika kakva se u Hrvatskoj vodi već šesnaest godina. Ako se te krize želimo riješiti, moramo mijenjati politiku koja ju je proizvela. I moramo to učiniti brzo i energično.
No, nema ni najmanjih naznaka da bi se tako nešto moglo dogoditi. Umjesto promjena, nude nam se optimistične prognoze, i to prognoze koje zvuče kao da nije riječ o ekonomiji, već o meteorologiji.
Dakle, kao da poboljšanje dolazi zahvaljujući nekim procesima na koje mi ne možemo utjecati. Jednostavno, bit će bolje jer su počeli puhati neki dobri vjetrovi, pa treba samo izdržati do sljedeće godine i na horizontu će opet zasjati sunce. Taj optimizam bez pokrića, zapravo neka vrsta pogubnoga fatalizma dodatno demobilizira društvo.
Svjedoci smo sve žešćih sukoba oko raspodjele sve manjeg kolača, počinje rat bez poštede za svaku kunu. Pri tome odgađa se jedino što nas može spasiti, a to su energične mjere za povećanje proizvodnje i izvoza.
Nije teško dokučiti odakle takvo ponašanje. Riječ je o jakim interesima, kojima odgovara sadašnje stanje. Iza toga stoje krupni i izuzetno snažni, i to ne uvijek samo domaći igrači. Hrvatska je jedna od najotvorenijih zemalja, a to što nije članica Europske unije nije spriječilo ni prodaju banaka, niti velikih, monopolskih poduzeća strancima.
U sadašnjoj krizi zapadne su zemlje ponovno otkrile staru istinu da parcijalni interesi ne moraju uvijek biti u skladu s općima. „Ono što je dobro za njih, nije dobro za Sjedinjene države“, napisao je nedavno o postupcima jedne velike američke banke ekonomist i nobelovac Paul Krugman. To isto, doslovno isto u mnogim slučajevima vrijedi i kod nas.
Ako želi prevladati krizu, Hrvatska mora uskladiti interese krupnih tvrtki, pogotovo monopolskih, sa svojim interesima. To u isto vrijeme znači da mora zaštiti i potrošače, jer – to nije nikakva novost - od državnog monopola gori je samo privatni. I neću dalje o tome.
Istina je, u nekim zapadnim zemljama zaustavljeno je daljnje urušavanje ekonomije. No, je li to trajno ili privremeno, tek ćemo vidjeti. Odahnuti se neće moći prije nego što njihova gospodarstva ponovno dobiju razvojni zamah. Zanimljivo je, međutim, da su se i u tim zemljama odmah pojavili takozvani optimisti s tezom kako je kriza prevladana.
Što oni time sugeriraju? Pa to je potpuno jasno. Oni poručuju da se može nastaviti po starome, a to staro je neoliberalni ekonomski model, koji je u jednome razdoblju omogućio neviđenu koncentraciju moći i kapitala. Dakle, i tu je riječ o optimizmu kojemu je glavno pokriće - interes.
Ali, u dvije inozemne analize o stanju hrvatskog gospodarstva, koje su objavljene posljednjih dana, nema ni traga optimizmu. Mislim na analize Svjetske banke i Svjetskog gospodarskog foruma o kojima se kod nas već govorilo. Ipak, vrijedi ponoviti kako Svjetska banka kaže da je Hrvatska postala zemlja, citiram, „niske zaposlenosti stanovništva radne dobi“.
To znači da premali broj Hrvata ima šansu da radi i zarađuju za sebe, svoju obitelj i, naravno, državu. A Svjetski gospodarski forum stavio nas je na svojoj ljestvici konkurentnosti tek na 72. mjesto, što je 11 mjesta lošije nego prije samo godinu dana. Ono što je u svemu tome bitno, jest sljedeće: analize opisuju stanje, kažu što bi trebalo promijeniti i kakvi su ciljevi poželjni. A kažu li kako to učiniti? Ne, to ne kažu, mada je to ono što je najvažnije. Slično je i kod nas. Analitičari, a u velikoj mjeri i političari, nerijetko se slažu kada je riječ o ocjeni stanja i poželjnim ciljevima.
Svi su za povećanje zaposlenosti, proizvodnje i izvoza, za smanjivanje stalnog zaduživanja i za to da zemlja dođe u poziciju u kojoj će moći živjeti od vlastitih prihoda. Razlike nastaju onda, kada se dođe do pitanja: kako to postići? Tražeći odgovor upravo na to pitanje, ja sam posljednjih godina više puta načinjao temu promjene nerealnog deviznog tečaja, upozoravajući – na primjer upravo ovdje prije dvije godine - da „ako tečaj nije realan, ni za jednu cijenu u zemlji ne može se znati je li prava“ i dodajući kako su „cijene najvažniji signal koji tržište šalje poduzetnicima“. Ako poduzetnici – rekao sam tada - ulažu u trgovinu, a ne u proizvodnju, u uvoz, a ne u izvoz, u financijske spekulacije, a ne u industriju – onda oni samo slijede signale tržišta. Napali su me da tražim devalvaciju, da želim naštetiti građanima koji imaju kredite s deviznom klauzulom, da prizivam povratak visoke inflacije i tome slično. Pri tome nitko, ponavljam: nitko nije osporio postojanje problema, niti je predložio neko drugo rješenje.
I sve je ostalo isto, s time što smo u međuvremenu potonuli u još dublju krizu. Jedino rješenje kojemu možemo pribjeći je dio politike uspostavljanja realnoga tečaja, jer bez njega ni nacionalna ekonomija nije realna. Ja nisam ni tada, ni ikada, zagovarao devalvaciju kao univerzalni lijek za naše ekonomske bolesti. Sama po sebi ona, naime, ne bi riješila ništa. Treba djelovati i na drugu stranu vage, a ta je druga strana državna i javna potrošnja. No, i to znamo, ili bismo barem trebali znati.
Novost bi možda mogao biti samo nedavno objavljeni podatak da hrvatski građani plaćaju najveće poreze na svijetu. Time je direktno pogođeno gospodarstvo. Ono ima prevelike troškove, a istodobno se smanjuje i potražnja za njegovom robom, jer kupci nemaju novaca. I to je politika o kojoj govorim, politika koja stvara krizu, umjesto da je liječi. Usput budi rečeno, i zbog toga sam, a ne samo zbog socijalnih razloga, poslao krizni porez, takozvani harač, na Ustavni sud.
Dok sve zemlje potiču potrošnju, mi stiščemo onu koja bi podržala proizvodnju, kako bi namirili goleme, neracionalne troškove, koji je uništavaju. I dok tu promjene nema, nikakva nam devalvacija ne može pomoći. Ona može biti korisna samo ako novac krene u gospodarstvo, u proizvodne investicije i u stvaranje nove robe i novih usluga, koji će naći kupce u zemlji i svijetu. U našim uvjetima, međutim, sigurno je da bi nezajažljiva državna i javna potrošnja pojela sve korisne učinke devalvacije, ostavljajući iza sebe samo ubrzanu inflaciju.
I zato su nam potrebni hitni i energični rezovi. Tek nakon toga ekonomisti mogu izračunati pravu vrijednost kune. Mnogi se danas pribojavaju da bi se kriza mogla početi rasplitati na ulici. Boje se s razlogom, jer ulica ne omogućava demokratska rješenja. Upravo zato krizom treba upravljati i ponuditi program njezinoga prevladavanja, program na kojemu se može ostvariti potreban društveni konsensus.
Taj konsensus mora biti jači od svih parcijalnih interesa koji nam uništavaju sadašnjost, a prijete da će uništiti i budućnost. I da zaključim: bombardiraju me ovih dana uvijek s istim pitanjem: kojega ću predsjedničkog kandidata podržati? Danas ću odgovoriti: podržat ću onoga, koji može najviše pridonijeti razvoju kakvoga sam opisao. Drugim riječima - onoga, tko će dogodine, s ove govornice, zastupati istu politiku. Hvala vam što ste me saslušali i želim vam puno uspjeha.