Gospodine dekane,

gospođe i gospodo profesori i nastavnici,

kolegice i kolege studenti,

Drago mi je što ste me pozvali da vam govorim o temi «Hrvatska u današnjem svijetu», i to u godini u kojoj ovaj fakultet slavi 40-tu obljetnicu svoga postojanja. Dakle – prije svega: srdačno vam čestitam i želim svaki uspjeh u godinama što dolaze, uspjeh i studentima, i profesorima.

A sada, prijeđimo na temu. Htio bih je najprije dodatno definirati, tako da bude potpuno jasno o čemu ću govoriti. Ne mislim se dublje upuštati ni u kakve povijesne analize, bilo što se tiče dalje, bilo bliže povijesti. Dat ću samo najnužnije naznake – tamo gdje mislim da se bez toga ne može.

Govorit ću o Hrvatskoj u svijetu u protekle malo više od dvije godine, o Hrvatskoj u svijetu danas, a suzdržat ću se od prognoza, jer su one u pravilu nezahvalne. Umjesto toga ponudit ću vam na kraju svoju viziju, za koju se čvrsto nadam da je i više od toga.

Izbore godine 2000. Hrvatska je dočekala u situaciji koju bi najpreciznije bilo opisati kao samonametnutu polu-izolaciju, praćenu do određene mjere i tzv. tihim sankcijama. Tadašnja vlast dovela je zemlju u takvo stanje politikom koja nas je svijetu predstavila kao nepouzdanog partnera, kao državu koja preuzima obveze, ali ih ne izvršava, kao zemlju koja se doduše opredijelila za demokraciju, ali se nije demokratizirala, kao sredinu s više kontroliranim, a manje slobodnim medijima.

Hrvatska je do tada imala prilično neslavnu bilancu na polju ostvarivanja ljudskih prava, demonstrirala je u najmanju ruku dvojben odnos prema antifašizmu i pojavama neofašizma, a u praksi jedva da je nešto poduzimala kako bi omogućila povratak svojih izbjeglih građana srpske nacionalnosti.

Napokon, službena Hrvatska pokazivala je spremnost ne samo da tolerira, nego i da negira, odnosno prešućuje i sakriva zločine, njihove inspiratore i počinitelje.

Takva Hrvatska bila je, doduše, u svijetu priznata, ali – objektivno gledano – nije bila i prihvaćena. Ona se naprosto nije uklapala, niti se mogla uklopiti u obitelj demokratskih država. Ne zato što bi te države imale nešto protiv Hrvatske, što bi bile protiv hrvatske države, nego zato – ponovit ću – što se ta država, takva kakva je bila, naprosto nije uklapala.

Svijet je, dakle, čekao promjenu. Izbori godine 2000. pokazali su da je i najveći dio biračkog tijela u Hrvatskoj želio promjene. Stoga su i rezultati tih izbora značili «zeleno svjetlo» za početak promjena. Što je to značilo, odnosno što je trebalo značiti za našu poziciju u međunarodnoj zajednici?

Samom činjenicom promjene vlasti otvorila su nam se vrata koja su do tada bila zatvorena, pali su nam u krilo plodovi koji su nam do tada, mada željeni, bili nedostupni. Sasvim svjesno upotrebljavam ovaj slikovit opis, jer želim naglasiti da su prvi uspjesi nove vlasti na međunarodnom planu postignuti manje njenom zaslugom, a mnogo više naprosto činjenicom njena postojanja.

Čini mi se, međutim, da su neki to drugačije doživjeli, a iz toga su kasnije mogli proizaći i određeni nesporazumi s međunarodnom zajednicom.

Hrvatska je ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju, ostvarila prvi priključak na NATO pakt, potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom. Vlada je proglasila dva prioritetna zadatka naše vanjske politike: ulazak u Europsku uniju i u Atlantski pakt.

Kao predsjednik Republike, a kao što znate ja sam po Ustavu sukreator vanjske politike, dodao sam hrvatskoj vanjskoj politici još dvije, po mojem uvjerenju, bitne komponente – najprije onu globalnu, a potom i regionalnu.

Dakle – onako kako ja vidim našu vanjsku politiku, ona nas mora učvrstiti na svjetskoj sceni, uspostavljanjem novih veza i obnavljanjem onih koje je Hrvatska, još dok je bila federalna jedinica bivše Jugoslavije, uspostavila s mnogim zemljama širom svijeta.

Drugo, naša nas vanjska politika mora povesti s postojećih povoljnih startnih pozicija nepovratno prema punom članstvu u Europskoj uniji i Atlantskom paktu.

Napokon, ona mora, kroz svoju regionalnu komponentu, pozicionirati Hrvatsku u regiji, jer mi smo naprosto tu, gdje jesmo, i ona time mora navesti svijet na to da nas gleda kao čimbenik mira i stabilnosti u ovom dijelu svijeta.

Drugim riječima: regionalnom suradnjom legitimirat ćemo se, između ostaloga, za članstvo u Europskoj uniji i NATO-u. A kao respektirana članica euro-atlantskih integracija Hrvatska će moći graditi i svoju poziciju u svijetu. Sve to, naravno, prihvaćajući pravila igre koja važe u demokratskom svijetu, ali i ostvarujući svoje interese i potrebe.

Da ne bi bilo nikakvih dilema oko toga: što je naš osnovni interes? Naš je osnovni interes postati dijelom demokratskog svijeta, izbjeći izolaciju bilo koje vrste, koristiti sve prednosti koje nam može donijeti članstvo u euro-atlantskim integracijama i privesti što brže i bezbolnije kraju proces tranzicije.

Dodao bih da u tom procesu tranzicije nosimo teret ne samo hipoteka socijalističkog sustava, pa onda i kvazi-demokratskog autoritarnog sustava kojega smo imali poslije toga, nego i prijelaza iz tih sustava u punu demokraciju i funkcionirajuće tržišno gospodarstvo.

Dakle, to su naši interesi, to su naše potrebe. To je jedna strana medalje.

Druga su strana, kao što sam rekao, pravila igre demokratskog svijeta, upravo onog svijeta u koji se želimo uključiti.

To jesu dvije strane medalje, ali riječ je o istoj medalji. Drugim riječima mi možemo ostvarivati i štititi naše interese, a pri tome i prihvaćati i provoditi pravila ponašanja demokratskog svijeta.

I to bi bila, u osnovnim crtama, platforma hrvatske vanjske politike, kako je ja vidim, politike koju naprosto moramo voditi, ako ne želimo dovesti u pitanje našu budućnost. Bio bih neiskren, kada bih rekao, da se ona doista do kraja tako i vodi. Postoje, naime, otpori, postoje nerazumijevanja, postoje možda shvatljiva, ali pogubna oklijevanja. Na sceni su i dalje one snage koje su u polu-izoliranoj Hrvatskoj mogle gotovo nesmetano voditi svoju igru i koje su i danas spremne svoje uske interese pretpostaviti interesima zemlje i većine njenih građana.

Otuda otpori uvođenju vladavine prava, otuda «hrabrost» onih koji su spremni druge obvezati da «jedu travu», kako bi oni i dalje mogli uživati u onome što su opljačkali i pokrali, ili u nezasluženo stečenim privilegijama.

U javnosti, pa čak i u dijelovima vlasti, ni danas još nije do kraja jasno da se pripadnost svijetu ne ostvaruje niti verbalnim bijegom iz regije, niti poricanjem postojanja susjedstva koje nam ne mora uvijek i do kraja biti po volji, ali koje je dio realnosti u kojoj živimo. Istina je, s dijelom susjedstva bili smo u ratu. Ratne su traume još svježe, s posljedicama rata još se borimo. Ali, to mora biti samo razlog više da radimo na tome, da rata više nikada ne bude, da se jugoistočna Europa pretvori u zonu mira, sigurnosti i stabilnosti.

Regionalna suradnja nema apsolutno nikakve veze s obnavljanjem bilo kakve Jugoslavije. To je naprosto glupost, to je sredstvo kojim se plaši neinformirane, da bi se njima moglo manipulirati.

Napokon, ja mogu razumjeti razloge oklijevanja da se prošlost jednom za svagda stavi «ad acta», i to tako da se istini o toj prošlosti otvoreno pogleda u oči, ja mogu shvatiti čak i strah od toga da se kaže decidirano «ne» rasizmu, šovinizmu ili neo-fašizmu.

Ja mogu donekle razumjeti i razloge nepostojanja volje da se sustavno priđe razotkrivanju zločina koji su tijekom Domovinskog rata počinjeni na našoj strani i da se kazni njihove začetnike i izvršitelje. Sve to, naime, u sebi nosi dozu rizika.

Kažem: mogu razumjeti, mogu shvatiti, ali ne mogu i neću prihvatiti!

Osobni rizik, rizik za skupinu istomišljenika, ili za ovu ili onu stranku, to nije razlog da se ne učini ono što se mora učiniti.

Nije li daleko rizičnije dovesti u pitanje našu vjerodostojnost u međunarodnim okvirima, nije li zločin dovesti u pitanje budućnost zemlje, nije li nedopustivo pomiriti se s preprekama koje se bilo nalaze, bilo tek postavljaju na našem jedinom putu, na putu u ujedinjenu Evropu?

Odgovorno tvrdim: europskoj budućnosti Hrvatske nema alternative.

Povratka u polu-izolaciju ne smije biti.

Koketiranje s avetima prošlosti ne može se trpiti.

A budućnost na koju bi se mogao primijeniti naslov jednog davnog filma, «Ubojice su među nama», nije budućnost koju bih poželio bilo kojoj zemlji, bilo kojem narodu. Takvu budućnost, naravno, ne želim ni Hrvatskoj!

Vi znate da je trenutno naša pozicija na međunarodnoj sceni uzdrmana. Neću dramatizirati i neću reći da smo na prekretnici, da smo u trenutku u kojem možemo ugroziti sve ono što smo do sada postigli i što nam je svjetska zajednica omogućila. Ali, neću reći ni to, da takva opasnost ne postoji.

Evo činjenica.

Na osnovi Ustavnog zakona o suradnji s Haškim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, stigla je optužnica i nalog za hapšenje bivšeg načelnika Glavnog stožera, generala Janka Bobetka. Optužen je po liniji tzv. zapovjedne odgovornosti za zločine koji se jesu dogodili, koji su dokumentirani, koje je netko počinio i za koje netko mora odgovarati. Podsjetit ću vas da ja uvijek inzistiram na individualiziranju odgovornosti, kako bi se suzbilo kolektivno optuživanje.

Rekao sam: zločini su počinjeni, i to na hrvatskoj strani. Ja ne želim odgovarati za njih, ne želim ni da vi za njih odgovarate, ni da odgovara hrvatski narod. Neka odgovara onaj tko ih je počinio, ali i onaj koji ih je naredio, koji ih nije spriječio, odnosno koji ih nije kaznio, kada je saznao za njih.

General Bobetko je optužen. To ne znači i da je kriv. Krivnju utvrđuje sud. I samo sud!

I sada se sve vrti oko pitanja kako izvršiti preuzetu obvezu suradnje s Haškim sudom, a pri tome i pružiti svu moguću pomoć generalu Bobetku. Odgovor je jednostavan: Hrvatska mora postupiti prema nalogu Haškog suda, ali Hrvatska i može i mora iskoristiti sve pravne mogućnosti koje su predviđene procedurom Suda, kako bi generala Bobetka zaštitila. Naglašavam da govorim o pravnim sredstvima predviđenim procedurom Suda. Saborska rasprava i saborski zaključci nisu tom procedurom predviđeni. Baš kao što nije predviđeno ni osporavanje optužnice pred našim Ustavnim sudom.

Put kojim se krenulo objektivno znači konfrontiranje s Haškim sudom. Međunarodna zajednica ga doživljava kao izbjegavanje preuzete obveze suradnje s tim sudom. To šteti Hrvatskoj, a ne koristi ni generalu Bobetku. Korist od sadašnje situacije imaju samo oni, a doista nije potrebno da ih pobliže identificiram, koji ponovo manipuliraju javnošću, «prodajući» prozirnu tezu o tome, kako se sukobom s Haškim sudom brani dignitet Domovinskog rata. To je jednostavno laž!

Rekao sam već mnogo puta, ali očito moram ponavljati: ni međunarodna javnost, ni Haški sud ne osporavaju legitimnost Domovinskog rata. Dignitet Domovinskog rata ugrozili su oni koji su inspirirali i počinili zločine, a danas ga ugrožavaju oni koji nastoje spriječiti suđenje zločincima i onima koji su zločine u najmanju ruku tolerirali, a nedvojbeno su za njih znali.

Hrvatskoj ne treba jedinstvo u obrani zločina. Oni koji su nam pokušali nametnuti takvo jedinstvo, koji se tim jedinstvom hvale, to su ljudi koji ili žele obraniti zločince, ili naprosto uopće ne razumiju o čemu je riječ.

Ponovit ću: nama ne treba jedinstvo u obrani zločina, nama treba jedinstvo u obrani europske, demokratske, civilizirane i građanske Hrvatske.

Za takvu, i samo za takvu Hrvatsku ima mjesta u euro-atlantskim integracijama i samo takva Hrvatska ima budućnost.

Naša politika nije i nikada ne smije biti politika pristajanja na diktate. Ali naša politika jest i mora biti politika provođenja preuzetih obveza, uspostavljanja pravne države, poštivanja ljudskih prava, nemirenja sa zločinima i pune ravnopravnosti svih građana.

Lutanja su u politici ponekad neizbježna, pogreške se događaju. Bitno je, međutim, vratiti se na pravi put i imati snage za ispravljanje počinjenih grešaka. Bitno je potvrditi onima koji su nam na izborima godine 2000. ukazali povjerenje, da ih nismo ni prevarili, ni iznevjerili. Obećali smo im Hrvatsku kojoj će svijet otvoriti svoja vrata. Nitko nam nije dao mandat da ta vrata zatvorimo – ni djelom, ni propustom.

Ako smo svjesni činjenice, da nam nitko nije dao mandat za uvođenje Hrvatske u izolaciju, onda moramo znati i što nam je činiti. Svijet nas je stavio pod povećalo, ali svijet nije protiv nas. Svijet ispituje ima li osnove da i dalje računa na Hrvatsku. Stoga je danas prvi i najpreči zadatak naše vanjske politike uvjeriti međunarodnu zajednicu da s nama može i mora računati. I danas i u budućnosti.

Od nas se očekuju jasne riječi i konkretna djela. Vjerujem da imamo snage i za jedno i za drugo – usprkos rizicima i usprkos otporima kojih ima i kojih će biti.

Od nas se očekuje da ćemo biti ono što smo obećali da ćemo biti.

Od nas se očekuje da ispunimo ono što smo obećali. To očekuju i naši građani, to očekuje i svijet. Ja nisam spreman poreći svoje riječi, ja se ne želim odreći vizije demokratske, europske Hrvatske koju smo, zajedničkim snagama, počeli pretvarati u stvarnost. Ja ću i dalje raditi na izgrađivanju takve Hrvatske, Hrvatske koje se nijedan njezin građanin neće morati sramiti kada ode u svijet. Iskoristit ću ovu prigodu da zaključno poručim i vama, pripadnicima mlade generacije, i svim našim građanima, i cijelome svijetu: demokratska Hrvatska je još ovdje. Podržite je i računajte na nju, baš kao što i ona računa na vas i na vašu podršku!

Hvala!