Dobra večer,

Za dva dana, u ponoć 18. veljače, istječe moj mandat predsjednika Republike Hrvatske. Nakon punih deset godina što sam ih, zahvaljujući vašem povjerenju i podršci, proveo na najvišoj dužnosti u zemlji, predajem je svojem izabranom nasljedniku, Ivi Josipoviću.
Večeras vam se, dakle, posljednji puta obraćam kao vaš predsjednik. Posve svjesno kažem: vaš predsjednik, jer ja ne samo da sam to bio temeljem Ustava, nego sam to i iskreno želio biti – bez obzira jeste li mi dali svoj glas, ili niste. Želio sam biti vaš predsjednik time što sam radio na korist Republike Hrvatske i vas – njezinih građana, svih vas i svakoga među vama.
Naravno, bio bih naivan da sam i u jednome trenutku pomišljao da ću moći zadovoljiti baš svakoga. Takvoga političara i takvoga predsjednika nema – ni ovdje u Hrvatskoj, ni bilo gdje u svijetu. Ali bio sam, to mogu i moram reći, predsjednik koji je puno jedno desetljeće u svim ispitivanjima javnoga mnijenja uživao vašu podršku – i to u uvjerljivo najvećem broju slučajeva više, nego bilo tko drugi.
Bolju ocjenu svojega rada nisam mogao poželjeti i ja vam na njoj iskreno zahvaljujem.
U ovih deset godina mnogo toga sam započeo, ponešto sam doveo do samoga kraja, dakle – dovršio, nešto je u završnoj fazi, ali ima ne malo onoga na čemu će se još morati raditi, gdje će otpori i dalje biti žilavi, gdje će trebati lomiti barijere – prije svega u glavama. Dakle – trebat će mijenjati način razmišljanja i otrgnuti se potpuno i nepovratno od stereotipa nametnutih u prvih nepunih deset godina naše neovisnosti.
U osnovi – ako bih vama, građankama i građanima Republike Hrvatske - večeras htio položiti račun za ono što sam radio, mislim da smijem reći kako sam pridonio tome da se Hrvatska korjenito izmijeni, ali i da se izmijeni način na koji nas doživljavaju u svijetu.
Zemlja koja je bila praktično u međunarodnoj izolaciji kada sam preuzeo dužnost predsjednika, danas je članica Atlantskoga saveza, pred samim je vratima Europske unije i završila je dvogodišnji mandat nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. I to nije malo!
Od zemlje na koju se gledalo kao na nesigurnog i nepouzdanog partnera koji kaže jedno, a radi drugo, pretvorili smo se u sigurnog saveznika i pouzdanog suradnika čijoj se riječi vjeruje i u čiju se vjerodostojnost ne sumnja.
Nametnuo sam, uz ne male otpore, novi način gledanja ne samo na suradnju s Haaškim sudom, nego i na našu nedavnu prošlost i sve što se u tome vremenu događalo. Nametnuo sam, i to moram naglasiti: doista nametnuo, koncept individualiziranja krivnje za počinjene ratne zločine i time otklonio opasnost da se cijeli hrvatski narod stigmatizira zbog nedjela pojedinaca koji su se sakrivali iza hrvatskoga imena.
Mada ima i danas još onih koji taj koncept ne prihvaćaju, mada povremenim kolebanjima kao da dajemo za pravo onima koji sumnjaju u našu iskrenost, odgovorno tvrdim da sam time dao maksimalni doprinos očuvanju digniteta Domovinskog rata i svih onih poštenih, časnih i hrabrih boraca koji su u njemu sudjelovali, a osobito onih koji su na braniku domovine dali svoje živote.
Ostvarili smo pozitivne promjene i u odnosu prema ljudskim pravima, uključujući manjinska, kao i u odnosu prema nevladinim organizacijama koje nisu, kao što se nekada znalo tvrditi, neprijatelj države, nego naš saveznik u borbi za punu demokratizaciju.
Često sam se, također uz glasne i agresivne otpore, bavio i pitanjem našega odnosa prema antifašizmu, kao i prema cijelome razdoblju što smo ga proveli u jugoslavenskoj federaciji. Ovdje, na našim prostorima, niti se antifašizam može izjednačiti s komunizmom, a još manje s boljševizmom, niti se za vrijeme što ga nazivamo vladavinom socijalizma može reći da je u njemu sve, ama baš sve, bilo loše i pogrešno.
Napokon, ustav socijalističke Jugoslavije dao je pravnu osnovu za naše osamostaljenje!
Hrvatski antifašizam jedna je od najsvjetlijih stranica u našoj novijoj povijesti. Masovno rušenje i uklanjanje spomenika žrtvama fašizma i antifašističkim borcima ljaga je koju još nismo oprali s lica naše mlade države, a zao duh koketiranja s neofašizmom koji je pušten iz poslovične boce početkom devedesetih godina još će nam dugo zadavati muke.
Da, na tome sam području bio aktivan i angažiran, a to ću ostati do kraja mojega života. Uz ostalo i zato, što sam doživio fašizam, što sam doživio ustaštvo i što sam svjedočio herojstvu boraca za slobodu iz vremena Drugoga svjetskoga rata. I zato jest i ostaje nedopustivo da su oni u svojim pravima i danas još zakinuti.
Uporno sam radio na tome da se Hrvatska iz države u kojoj se pravo primjenjivalo selektivno – za nekoga je vrijedilo, a za nekoga nije – pretvori u državu vladavine prava. I tu su ostvareni značajni pomaci, ali još nismo došli do krajnjega cilja. Pojačana borba protiv korupcije i organiziranoga kriminala u posljednjim mjesecima, kao i postojanje političke volje da se ta borba vodi, navode me da s dozom optimizma gledam u budućnost.
Kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, zadovoljan sam s njihovom reformom, a pridonio sam njihovoj depolitizaciji koja je nezaobilazna u demokratskome društvu, umirovljenjem generala koji su pokazivali političke ambicije. Znam da u današnjim uvjetima svjetske gospodarske krize i Oružane snage trpe, ali siguran sam da njihovi pripadnici shvaćaju stanje i da, usprkos tome stanju, njihova spremnost i za obranu i za sudjelovanje u međunarodnim mirovnim misijama nije ništa manja, no što je bila.
Kraj mojega mandata poklopio se s recesijom i gospodarskom krizom. Uzroci su djelomično iz „naše kuhinje“, djelomično uvezeni. A učinci su teški. Nikada, doista nikada nisam čitao podatke o otpuštanjima, o stečajevima poduzeća, gubeći iz vida da je riječ o živim ljudima, o obiteljima koje gube osnovu svoje egzistencije. Zagovarao sam i zagovarat ću i dalje socijalnu osjetljivost kao jednu od bitnih komponenti našega društva.
Ne tvrdim, niti bih to smio, da smo gospodarsku krizu mogli izbjeći, ali smo se sasvim sigurno za nju mogli bolje pripremiti.
Zvonio sam na uzbunu, upozoravao, ali oni koji su me trebali čuti, pravili su se gluhi. Čak smo i danas još u situaciji da se svako novo zaduživanje države smatra uspjehom. A ja se pitam – tko će i kako otplaćivati te dugove? U nedavnoj predizbornoj kampanji jedan je od kandidata govorio o opasnosti dužničkoga ropstva. To je nešto, što svojoj domovini i što nikome od vas ne bih nikako želio!
Uporno sam pozivao na pokretanje proizvodnje, nastojao na svojim brojnim putovanjima u inozemstvo otvarati nova tržišta i privlačiti strane investicije u Hrvatsku, investicije u proizvodnju, ali i tu me oni koji su trebali - nisu slijedili na odgovarajući način. Zadovoljavali su se onim što imaju, a to dugoročno nije dovoljno. Trgovina, prodaja i preprodaja ne mogu biti osnova gospodarstva jedne zemlje. Naglašavam: ne mogu!
A turizam, ma kako važan bio, to ne smije biti, jer je on po svojoj prirodi nesiguran izvor.
Nama su cijelo ovo vrijeme nedostajali, a nedostaju nam – na žalost – i danas, cjeloviti, dugoročni koncept razvoja zemlje i razrađeni gospodarski model koji bi odgovarao našim potrebama i mogućnostima. I na to sam upozoravao, ulazeći čak u područje koje nije obuhvaćeno mojim ustavnim ovlastima, ali koje je životno važno za cijelu zemlju. S odazivom nisam zadovoljan. Da budem do kraja jasan: nezadovoljan sam!
Nezadovoljan sam i sadašnjim stanjem u regiji, mada sam bio prvi koji je regionalnu suradnju u hrvatskome političkom rječniku iz tabua pretvorio u nešto normalno i svakodnevno. I bio sam također prvi koji je odlučno napravio zaokret u našim odnosima prema Bosni i Hercegovini i – napokon – prvi koji je potaknuo i najiskrenije provodio dalju normalizaciju odnosa sa Srbijom.
No, svaka normalizacija između dva subjekta, a ja radije kažem: ponovno uspostavljanje međusobnoga razumijevanja i povjerenja, ne može ići ispod granice vlastitih nacionalnih interesa, niti iznad granice interesa trećih. I – što je također važno – u svakoj normalizaciji morate imati partnera. Mislim da sam bio dovoljno jasan!
Možda će mi netko zamjeriti što previše često upotrebljavam riječ: ja. Ali, večeras, na isteku mandata, mogu i moram reći da sam neke stvari doista radio sam, naravno s mojim suradnicima, ali bez podrške vlade, pa i protiv volje vlade koja nije imala ili dovoljno hrabrosti, ili političke vizije da me slijedi.
Pred mojim je očima, međutim, uvijek bio samo i jedino dugoročni interes Hrvatske!
Europski sam put smatrao jedinim kojim možemo i moramo ići. Ne zato što će iz Europe poteći med i mlijeko, ne zato što ćemo iz europskih blagajni dobiti hrpe novaca, nego prije svega zato što ulazak u ujedinjenu Europu znači prihvaćanje seta vrijednosti, društvenih vrijednosti, koje će nas nepovratno učiniti demokratskom, civiliziranom državom.
Zato sam se čvrsto, čak i tvrdo, zauzimao za prihvaćanje evropskih standarda i kriterija, zato me nisu smetale misije međunarodnih organizacija koje su pratile naš društveni razvoj, niti sam inzistirao na njihovome odlasku. Neki su u njima vidjeli naše neprijatelje, ja sam znao da u njima treba gledati naše saveznike na putu za koji smo se opredijelili. I oni su to doista i bili – naši saveznici, čak i onda kada su gotovo nepodnošljivo inzistirali na ovom ili onom pitanju.
Mi se moramo riješiti balasta prošlosti, moramo se otrgnuti iz zagrljaja povijesti, a osobito povijesnih mitova, ili što je još pogubnije – falsificirane povijesti. U budućnost možemo ići samo, ako se širom otvorenih očiju suočimo s istinom o prošlosti.
Zastranjivanja ima svuda i u svakoj zemlji. Bit će ih i kod nas. Ali, državna politika mora biti jasna i beskompromisna prema svima koji nas vuku bilo u prošlost, bilo u izolaciju. Ja sam se deset godina borio za Hrvatsku koja će bez straha i bez srama moći pogledati u oči svakome s kime razgovara – bio on susjed, ili netko s drugoga kraja svijeta.
I borio sam se za Hrvatsku koja će biti dio svijeta – ne samo jugoistočne Europe, ne samo Europe, nego svijeta. Zato sam inzistirao i na odnosima sa zemljama izvan Europske unije, zato sam uporno nastojao da se naša vanjska politika ne koncentrira samo na Europu, Sjedinjene Države i možda još jednu ili dvije velike zemlje.
Svatko, tko dijeli naše poglede na svijet, svatko tko se zauzima za ravnopravne odnose, za razvoj kao za primarni cilj u današnjemu svijetu, za promišljanje novoga modela međunarodnih odnosa – političkih i gospodarskih – svatko tko je tu s nama na istoj „valnoj dužini“ – naš je partner. Ili bi barem trebao biti.
Odlazim s položaja predsjednika Republike zadovoljan, jer znam da sam pokrenuo važne procese.
Znam da sam pomogao dovesti Republiku Hrvatsku na sam prag Europske unije.
Znam da sam Hrvatsku učinio poznatom u mnogim zemljama svijeta i da sam pomogao da u njoj vide potencijalnoga partnera.
Znam da vladavina prava u Hrvatskoj danas više nije nedostižan cilj, da se iz temelja izmijenio odnos prema ljudskim i manjinskim pravima.
Znam da sam pridonio reafirmiranju antifašističkih temelja naše neovisne države i da sam je, promičući toleranciju i dijalog među različitima, učinio prihvatljivom mnogima koji su prema njoj imali ne male rezerve.
I znam da ni u jednome trenutku nisam svjesno učinio ništa čime bih iznevjerio vaše povjerenje. Jer, sve što sam činio i što sam mogao činiti – uradio sam zahvaljujući vašoj podršci. Ona mi je bila najvažnija.
Ako se večeras od vas opraštam kao vaš predsjednik, to ne znači da se opraštam kao vaš sugrađanin. Ostat ću aktivan, spreman da pomognem uvijek kada se za to pruži prilika. I u tome i dalje računam na vašu suradnju i podršku.
Moj je mandat bio tek početak dugog puta što smo ga prevalili zajedno – naša domovina, vi i ja. Ovo je bila prva dionica na putu nezaobilaznih promjena.
Valja nastaviti!
Hvala vam još jednom na vašoj podršci i povjerenju i bit ćemo i dalje zajedno!!